KAKAV RADOSTAN DAN

  • Facebook
  • Twitter
  • Google Plus
  • Add to favorites
  • RSS

Nemoj ići od devet do pet na posao. Spavaj do kada hoćeš. Budi svoj gospodar. Ali kada kreneš prema bankomatu: smanji se u svojoj odjeći. Nestani u rukavima, svoje tkivo sakrij u glatkoj postavi. Srce strpaj u unutrašnji džep, tamo gdje držiš novčanik. Izgledaj kao da si niko i ništa, to, zapravo, i jesi. Hodaj i ne osvrći se. Niko te ne vidi kada nemaš ni marke u džepu. Budi low profile, poput filmske fraze. Smjernim korakom krivca hodaj prema bankomatu od kojeg ti zavisi ručak, večera, kafa, pivo, cigareta. Poštuj bankomat, iznad svega poštuj bakomat, on je tvoj bog, master tvojih živaca, master tvoga mozga, onaj koji povlači niti na čijim krajevima vise konture tvog kiselog osmijeha. On ti je gazda, pokori mu se, i čekaj njegov odgovor. Budi ti Pisac koji se pokorava bankomatskom bogu.


Može li se uopšte opisati trauma zbog honorara koji nije došao na vrijeme? Najbitniji trenutak je onaj kada stižeš do bankomata, pun neopravdane energije, pun neopravdanog samopouzdanja, pun napuhane sreće, i dovoljno je da gurneš karticu, Visu electron, onu najsirotinjskiju, i kad ugledaš stanje računa, samo ti crnilo može izaći pred oči. Crnilo svih močvara Darkvuda, Zanzibara i inih kliktorisa i materina. Kal sa dna gdje su kosti nevino ubijenih. Katran i nafta od jadnih fosila, tu možeš umiti svoje lice. Stanje računa je tvoja smrtna dnevna presuda. I zamisli kad ti legne taj bijedni, usrani honorarčić, imaš li drugog izbora nego svratiti do prve omiljene kafane – kad imaš para sve su omiljene – i te pare jednostavnom magijom, bez upotrebe čarobnih riječi, pretvoriti u alkohol. Onda kažu: pije čovjek previše. Koji mu je qrac? Nađi si stalni posao, jarane! Pa neće biti čekanja honorara!

A što ti ne bi, jarane, malo bio Pisac, za razliku od toga što si glupi činovnik u banci ili nekoj državnoj agenciji za razvoj špicastog sjemena krompira i skrb neosteničnog tritona, ili nastavnik u dvije škole pod jednim krovom1. (Nemojte se vrijeđati ako tamo radite, moje metafore su nevine, a ovo je književni tekst, znači: nije Istina, nije stvarni život.) Budi ti malo Pisac. Pokušaj, vidi kako je to baviti se najgorim i najnezahvalnijim od svih umjetničkih poslova. Budi ti neko koga će čitati hiljade ljudi, a pri tome si toliko privilegovan da jedva sastavljaš kraj s krajem. Živi ti u tom procijepu, u nesrazmjeru između literarne slave i dnevne egzistencije u kojoj je trokut Zdenka sira (zamotan u naboranu alu-foliju) nekad nedodirljiv kao izvrsna metafora. Budi maštovit i avangardan. Budi lucidan u poluteškim i teškim mahmurlucima. Pokušaj shvatiti kako ti život prolazi od mahmurluka do mahmurluka. Bolje napisati: od pijanstva do pijanstva, a između nema ništa, jedino pisanje. Imaš li snage i hrabrosti biti takav rob svojoj umjetnosti? Podjednako udaljen od nacionalne književnosti i tobožnjeg andergraunda koji je, ustvari, unosni mejnstrim. Ako išta mrzim više od desnog trasha, to je lijevo-liberalni populizam – to je kad si hipermoralan i stalno objavljuješ tekstove koje ti “drugi nisu htjeli objaviti”. Ovakav novinarski populizam je danas vrlo unosan biznis.

Nemoj ići od devet do pet na posao. Spavaj do kada hoćeš. Budi svoj gospodar. Ali kada kreneš prema bankomatu: smanji se u svojoj odjeći. Nestani u rukavima, svoje tkivo sakrij u glatkoj postavi. Srce strpaj u unutrašnji džep, tamo gdje držiš novčanik. Izgledaj kao da si niko i ništa, to, zapravo, i jesi. Hodaj i ne osvrći se. Niko te ne vidi kada nemaš ni marke u džepu. Budi low profile, poput filmske fraze. Smjernim korakom krivca hodaj prema bankomatu od kojeg ti zavisi ručak, večera, kafa, pivo, cigareta. Poštuj bankomat, iznad svega poštuj bakomat, on je tvoj bog, master tvojih živaca, master tvoga mozga, onaj koji povlači niti na čijim krajevima vise konture tvog kiselog osmijeha. On ti je gazda, pokori mu se, i čekaj njegov odgovor. Budi ti Pisac koji se pokorava bankomatskom bogu. Vjeruj ti bankama i rukama onih koji su trebali donijeti papire na kojima se nalazi virtualni novac, “tvoj” zarađeni novac, ali, avaj, tog dana, osoba koja je trebala uplatiti tvoj zarađeni novac bila je nervozna i nije uplatila. Svađao se sa ženom do kasno u noć, pa je slabo spavao. Onda je ujutro na poslu prirodno bio nervozan, zato nije uplatio novac od kojeg tebi zavisi ručak, večera, kafa, pivo, cigareta. Zaboravio je uplatiti i tako zbrisao mogućnost da budeš na spisku sretnih ljudi tog i tog dana. Nije bilo nafake da te stave na spisak sretnih ljudi tog dana. Jebiga, onda su te stavili na listu nesretnih, takvih je najviše, i njih niko ne voli, oni nisu kul. Zato je bankomat nijem i gluh na tvoje deranje. Ne razumije te bankomat. On je samo mašina koja ima ulogu boga. Kažem: budi ti Pisac barem pola godine na ovakav način, pa kad vidiš kako je to “ugodan” život, mislim da ćeš polomiti noge da se vratiš na stari posao. Tamo gdje visiš na Facebooku, gdje gordo masturbiraš na porno stranicama, i igraš razne mahjongove. Zato mi nemoj govoriti da budem kao ti. “Ja sam ja, sve ostalo su priče”, citiram Hemonovog junaka Alpfhonsea Kaudersa.

Ne može se opisati frustracija kada vidiš da ti stanje računa govori da si u minusu pedeset feninga, premda, jasno, na istom listiću piše da ti prekoračenje računa nije dozvoljeno. Pare koje si zaradio svojim rukama možeš naplatiti tako da unajmiš nekoga da utjera dug, ili da stvar prepustiš svojim živcima, a to, brate, košta. Hej, ti, obični čovječe, zamisli da tako živiš godinama. Čekajući milost metalnog boga koji se zove bankomat. Logično je da to ne možeš zamisliti. Zato ćuti i gledaj svoja posla. Ja sam ja, sve ostalo su priče. Da mi je napisati knjigu, poemu o bankomatu. Epopeju bez kraja u kojoj će svi bankomati na svijetu odjednom prestati da rade, zajedno sa bankama u moćnom plamenu. Koliko bi se od ovakvih prizora moglo napraviti izvrsnih metafora.

 

1. Novinarska fraza kojom se opisuje apsurdna situacija u kojoj djeca različitih nacionalnosti pohađaju dvije različite škole sa dva različita nastavna plana i programa u jednom objektu. Jedni pohađaju nastavu prema hrvatskom nastavnom planu i programu, a drugi prema bosanskohercegovačkom. Tako se nacionalna segregecija dešava od malih nogu.

Maribor 2012 – zivljenjenadotik


O Kolumnistu faruk-sehic