Jedno od najkaotičnijih doba u klasičnoj Grčkoj je bilo ono nakon završetka Peloponeskog rata pa do uzdizanja argeadske Makedonije. Ratovi polisa su bili konstantni, a strane su se mijenjale u tolikoj mjeri da je sve to izazivalo konfuziju i kod tadašnjih ljudi i kod današnjih klasičnih historičara. Prvo su Sparta, Korint i Teba bili protiv Atene, onda Korint, Teba i Atena protiv Sparte, i na kraju Atena i Sparta protiv Tebe. U tom vremenu je živio filozof i učenjak Platon. On je pod utiskom tadašnjih političkih okolnosti i vladajučih ideologija izašao sa svojim detaljnim prijedlogom preuređenja državno – političkih odnosa koji bi se mogao uprošteno svesti na to da se idealna država zasniva na ostvarenju ideje pravednosti i u kojoj svako radi posao za koji je sposoban. Glavni cilj države je dobrobit i sreća svih građana, a glavna funkcija je njihov odgoj. Na samom čelu države se nalaze učenjaci – mudraci. Oni su inteligentni, odgovorni, racionalni, mogu se samokontrolirati, obrazovani su, kultivirani, iskusni i dobro obučeni za upravu. Ustvari na čelu bi se nalazio najumniji i „najbolji od nas“. Ovaj Platonov ideal se ustvari jednom u povijesti i ispunio i to 161. god. n. e. kada je na čelo rimskog svijeta, kao njegov „Prvi građanin“ – Princeps zasjeo Marko Aurelije, car – filozof. Marko Aurelije je bio definitivno „najbolji od nas“: veoma obrazovan, učevan, stoički filozof, marljiv, odgovoran, racionalan, spreman na iskušenja i teške odluke, ali ujedno i slobodne savjesti i svijesti, otvoren prema običnom građaninu i njegovim problemima, oslobođen dogmatskog razmišljanja i ispraznog načina života. Taj „Prvi građanin“ – Princeps je bio potpuna negacija, antipod i tiraniji i anarhiji. I došao je na čelo rimskog svijeta onda kada je bilo najteže, pandemija kuge je odnijela ¼ stanovništva, na granice su napadali Iranci i Nijemci, desio se i pokušaj izdaje i uzurpacije. Ali upravo poradi ovih iskušenja do tada neviđenih razmjera, u praksi se  pokazala tačnost Platonove teorije. Car – filozof se ne samo za svojih 19 godina vladavine uspio izboriti sa svim problemima, nego je i nizao pobjede: zauzeti su današnji Irak, kao i prostori današnje Slovačke, Češke pa sve do granica Poljske. Ekonomija je stabilizirana, vojska je bila lojalna, narod nije izlagan novim nametima niti pljačkan, korupcije i pored sve težine situacije skoro da i nije bilo. Čak je i razbojništvo, toliko svojstveno zapadnom Balkanu bilo stišano. Ovaj uvodni tekst pokazuje da se u klasičnoj historijskoj epohi mogu nalaziti primjera i tražiti rješenja za neke naše goruće probleme.

Nešto duže od 22 godine na našim prostorima smo svjedoci postupnog ruiniranja i države i društva koje ovih dana dostiže svoju kulminacionu tačku. Problem sa našom tzv. “demokratijom” je u tome, što smo u nju ušli naglo bez ikakvih zaštitnih mehanizama, bez ikakvog iskustva življenja u takvom ili sličnom drustvu, i zato je i razumljivo da je na površinu isplivao onaj najgori soj ljudi: prevaranti, pokvarenjaci, lopovi, osobe bez časti i ponosa, doušnici, kukavice, neodgovorni, slatkorječivi, šupljeri raznih fela, fanatici – dogmate, fantasti, neradnici, spletkaroši, egoisti, pohlepnici, lažovi, promicatelji mržnje, ljubomore i bijesa… Ustvari stvoren je slučajno ili namjerno takav frustrirani i kompleksirani sustav u kome mogu prosperirati samo oni koji su prešli na “Dark side”…. Zato nas i ne treba čuditi da su kulturne institucije u potpunosti zatrte, da nam je obrazovni – vaspitni sustav u rasulu, kriminal caruje po ulicama, ekonomija pala ispod svih nivoa i da samo birokratija buja i buja (kao neki korov poslije kiše), političke institucije nemaju nikakav autoritet i služe samo za podsmijeh. Parastrukture su svuda, lobiji (više – manje svugdje prisutni, ali istina na vrlo niskom stupnju razvijenosti) vode neke svoje male uskogrudne interese često na uštrb općeg, respublikanskog.

Za propast projekta „demokratije“ pa i „socijalizma“ nešto ranije ustvari je kriv taj naš narod, naš plebs. Jer demokratija može funkcionirati samo ako je plebs odgovoran, svjestan i spreman za nju i kulturološki i politički, ali nas plebs je katastrofa. U našem društvu emocije, posebno strasti, nagoni i instinkti imaju prednost u odnosu na racio… Svaki pojedinac koji dopusti da ga vode samo emocije, strasti i instinkti i zapostavi svoj racio ide u slijepu ulicu. A onda možemo samo zamisliti šta će se desiti sa društvom i državnom ako se dopusti da se takve osobe nađu na njihovom čelu. To se i desilo sa našom zajednicom, jer je u njoj racio namjerno bačen pod noge, a diskursom i načinom života dominiraju samo emocije, prizemni porivi i onaj animalni egzistencijalistički nagon. Javni interes je uvijek podređen osobnom interesu. Zato samo u našem jeziku postoje poslovice: “Dabogda komšiji crkla krava” ili “Više volim da Sarajevo izgubi nego da Željo dobije (može i obrnuta kombinacija)”. Tako se više voli da komšija propadne, nego da on uspije i napreduje. Sa takvim ljudima praviti demokratski sustav je nemoguće. Zato se i može desiti da se neproračunato i nepromišljeno prosto srlja u neke reforme, koje umjesto da poboljšaju situaciju ustvari dodatno produciraju kaos (najbolji primjer vidjeti pod „bolonjska reforma“). Mi smo antiteza Aristotelovom poimanju građanina kao politički svjesne osobe. Dodatno je kod nas ovakvo stanje produbljeno širenjem svjetske ekonomske i financijske krize prouzrokovane raspadom neoliberalnog ekonomskog, socijalnog i društvenog poretka.

Ako možete kupiti glasove glasača i poslanika, ako se možete truditi da manipulirate glasačima, onda je postojanje demokratije besmisleno. Ako na političkoj sceni imamo na jednoj strani niz malih „sitnočarđijskih božanstava“ koja kontroliraju politički život i međusobno se sukobljavaju skoro na iracionalnoj osnovi, a na drugoj strani kvazi-opozicione vječite kritičare, umišljene u svoju intelektualnu veličinu ali sa skučenim dogmatskim vidicima (utopljenim u anahrone ideologije XIX. i XX. st.) onda od progresa i pojedinca i respublike (kao zajednice u kojoj građani prebivaju) nema ništa. Gdje je puno vođa, tu je kilava država. Najbolji primjer pružaju posljednje decenije srednjovjekovne bosanske države, kada su se velikaši Sankovići, Pavlovići, Kosače, Hrvatinčići itd…kao i raznorazni pretendenti na kraljevsku vlast međusobno klali, ubijali i zvali Osmanlije i Ugre da im pomognu u borbi za „zrnce vlasti“. Zbog toga je kraljevina bila toliko truhla iznutra, da je agresija iz 1463. god. bila brza i efikasna. Poseban problem je i to što je nekima više stalo do drugih država i naroda i njihovih interesa nego do sopstvene respublike (u konkretnom slučaju naše BH respublike). Svaki građanin neke respublike je primarno i jedino odan svojoj zajednici, ali to kod nas baš i nije slučaj. U demokratiji, pa (i u socijalizmu na kraju krajeva) samo aktivni plebs je garant da će ti sustavi funkcionirati onako kako treba. Svjesni, obrazovani i racionalni građanin je stub tih projekata. Ako je plebs neodgovoran, slabog intelektualnog potencijala, pasivan pa i odan najnižim strastima ti sustavi počinju da vrlo brzo kolabiraju, i gotovo uvijek se urušavaju u diktaturu ili tiraniju… Tako se liberalna Italija, u kojoj je državna vlast kolabirala odmah po okončanju I. svjetskog rat, našla u „zagrljaju“ Musolinija, tako je i SSSR doživio užase Staljina, a Njemačka užase Hitlera (proizašao i u holokaust). To su zakonitosti historijskog procesa, jer obično stanovništvo u vremenima kaosa i nereda, sloma državnih struktura, sunovrata društvenih vrijednosti i morala, ekonomske krize i nesigurnosti, posvemašnjeg osjećanja straha i bijede uvijek preferira samo jednu stvar →stabilnost i red i dati će podršku bilo kome ko mu obeća osigurati sigurnost. Zato posljednje vijesti iz Grčke potvrđuju da po uzoru na SA odrede „Zlatna zora“ postaje gospodar atenskih i solunskih četvrti gdje uspostavlja svoje parastrukturu, mrežu i vlast.

E sada kako izbjeći da iz ove rašomonijade u kojoj se nalazimo ne izađemo tako što bi nam zavladala neka diktatura tipa “Zlatne zore” iz Grčke ili neka budala tiranskog tipa. Možda bi se rješenje upravo moglo tražiti u uvodnom tekstu u primjerima koje u teorijskom obliku daje Platon, a u praktičnoj realizaciji predstavlja Marko Aurelije. Potrebno je nači „najboljeg od nas“, koji bi u sebi sažimao sve osobine koje navodi Platon za uspješnog i dobrog Prvog građanina koji bi bio na čelu političkog uređenja i sustava. To nije samovlast, niti neka tiranija (makar ona bila i benevolentna kao ona Pizistratova). Riječ je o sustavu „prosvjećenog apsolutizma“ sa nizom zaštitnih mehanizama (Senat, Parlament). Taj naš „platonovski“ čelnik bi bio samo „prvi građanin” = princeps, i ne bi bio iznad zakona i ustava. On bi bio krajnja instanca odgovorna za funkcioniranje i provođenje vlasti i sustava u kojem bi postojale procedure, pa samim tim i odluke ne bi zavisile od hira pojedinaca. On bi nesumnjivo morao imati vrlo izražen autoritet i biti iznad svih poslovičnih strančarenja i frakcijašenja, i bio bi garant stabilnosti, reda, rada i napretka. Taj princeps bi vladao na načelu „prosvjećenog apsolutizma“, samo sa jednim ciljem progresa naše respublike i naroda (i običnih ljudi).

Jedan od temeljnih zadataka ovakve uprave bi bio i stvaranje mehanizama i vođenje procesa kojim bi se naš plebs preoblikovao u zajednicu racionalnih, aktivnih, odgovornih i političko – društveno svjesnih građana. To je potrebno, jer je principatski „prosvjećeni apsolutizam“ samo privremeno ad – hoc rješenje kojim se ustvari stvaraju uvjeti za izgradnju novog, prosvjećenog i progresivnog društva i Republike.