ENG
Kemal Kurspahić: Bosanski vanzemaljci iz dijaspore
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
U 21. stoljeću najuspješnije zemlje i ekonomije će biti one koje odbace stare predrasude o nacionalnosti.
Prošlonedjeljni Washington Post objavio je zanimljivo razmišljanje američkog naučnika i biznismena korejskog porijekla Jeonga Kima o tome kako će „uspješne države prigrliti svijet u kojem će imigrant sve manje biti čovjek bez zemlje a sve više će biti čovjek sa dvije ili više zemalja“.
Ovo njegovo razmišljanje potaknuto je sasvim skorašnjim traumatičnim ličnim iskustvom: Kim – koji je u Ameriku došao s 14 godina kao dijete iz propalog braka i koji je stekao vrhunsko obrazovanje i ostvario nevjerovatnu poslovnu karijeru kao osnivač kompanije koju je kasnije prodao za više od milijardu dolara i postao jedan od vlasnika profesionalnog košarkaškog i hokejaškog kluba u Washingtonu – 12. februara je prihvatio poziv predsjednika Južne Koreje da se vrati i osnuje novo ministarstvo nauke, informatike, komunikacija, tehnologije i planiranja budućnosti a već 4. marta je povukao kandidaturu i odustao od povratka u Koreju. Razlog je, kako Kim piše u Washington Postu, to što su snage odbojne prema promjenama pokrenule pravu „hajku na vještice“ protiv njega i njegove porodice. On je iz tog razočaravajućeg ličnog iskustva izvukao pouku o tome kako će u 21. stoljeću najuspješnije zemlje i ekonomije biti one koje odbace stare predrasude o nacionalnosti: „One će oblikovati takve imigracione politike koje će privlačiti i stvarati prostor za ekspertizu bez obzira na njeno porijeklo“.
To je tačka na kojoj priča postaje relevantna i za bosanske prilike. U protekle dvije decenije, na talasima masovnog „etničkog čišćenja“, Bosanci i Hercegovci rasuli su se po svijetu i započeli nove živote u dalekim podnebljima, ostajući – i zbog dubokog osjećaja nepravde koja im je počinjena – najintimnije zainteresovani za obnovu i prosperitet stare domovine. Gdje god su me ovih godina vodili životni ili profesionalni putevi nailazio sam na desetine izvanredno obrazovanih mladih ljudi iz naših krajeva koji ostvaruju uspjehe u poslovnom i kreativnom, naučnom i političkom životu, i koji najintimnije žele da sa stečenim znanjima i iskustvima na neki način doprinesu i Bosni i Hercegovini.
U njoj, međutim, u „sadašnjem trenutku“ – koji traje evo već više od dvije decenije – nema baš nikakvog sistematskog nastojanja, ili bar ozbiljnog razmišljanja, o tome kako „privući i stvoriti prostor za ekspertizu“ na način kako to preporučuje Koreanac koji je vlastitim monumentalnim poslovnim uspjehom stekao pravo da o tome autoritativno govori.Razlog za to odsustvo bilo kakvog institucionalnog interesovanja za poticajnu imigracionu politiku nije, naravno,u anegdotskoj odbojnosti bosanskohercegovačke „ulice“ prema vanzemaljcima iz „dijaspore“. Riječ je o ušančenim interesima odabranih predstavnika „konstitutivnih naroda“, ekonomiji i privilegijama zasnovanim na stranačkim i rodbinskim bliskostima i lojalnostima, sistemu vrijednosti u kojem je mnogo važnije koga znaš nego šta znaš. Za dvije decenije vladavine etnonacionalizma te su „nove vrijednosti“ uzele tako dubokog korijena da su znanje, obrazovanje ili svjetsko iskustvo sve manje dobrodošli. Te „nove vrijednosti“ ne tiču se, naravno, samo – pa ni u prvom redu – odnosa prema emigraciji.
One su i objašnjenje zašto u bosanskohercegovačkom slučaju, za razliku od svih postsocijalističkih država koje su se već pridružile Evropskoj Uniji, ta perspektiva pridruženja nije imala ni približno onako blagotvorno dejstvo kao u bivšim članicama „sovjetske imperije“: za novoproizvedenu bosanskohercegovačku političku i poslovnu „elitu“ Evropa je zastrašujuća perspektiva.
Jer, da je u Bosni i Hercegovini uspostavljena vladavina prava, ne bi se nekadašnja društvena svojina preko noći pretvarala u svojinu odabranog društvanceta; da su u imenovanju i zapošljavanju u javne službe i ustanove uspostavljeni kriteriji znanja, obrazovanja i iskustva ne bi u njima prevladavali partijski i rodbinski odabrani; da su prevladali evropski standardi transparentnosti u javnim nabavkama i poslovima ne bi na najunosnijim projektima – pod nekonkurentnim uslovima – bile angažovane gotovo isključivo jaranske kompanije; da se u imenovanjima u diplomatsku službu rukovodilo državnim, a ne uskim rodbinskim i partijskim interesima, Bosna i Hercegovina bi u Evropi i svijetu svakako sačuvala nešto od dobre volje koju je svijet pokazivao za njen što potpuniji oporavak od užasa devedesetih.
Te privilegije koje su prigrabili nosioci vlasti u protekle dvije decenije najbolje su objašnjenje i zašto već godinama nema ni minimuma političke volje da se zaista prione na proevropske reforme: Evropa – uz sva druga značenja pripadnosti toj porodici država i naroda – znači i kraj politike i ekonomije zasnovane na partijskim i rodbinskim bliskostima. Ako i za ispunjavanje tako očitog evropskog zahtjeva, kao što je provođenje presude suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić-Finci“, treba da prođu godine ubjeđivanja – kako očekivati euroentuzijazam u zavođenju vladavine prava u cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu i kako i pomišljati na politiku koja će „privlačiti i stvarati prostor za ekspertizu bez obzira na njeno porijeklo“ na način kako to zagovara američko-korejski biznismen.
Autor/ica 👤tačno.net
