Kusta: Emir protiv Nemanje!

Autor/ica 13.4.2012. u 15:30

Kusta: Emir protiv Nemanje!

Kad sam prije nekoliko dana pisao o šetnji Goran Bregovića Sarajevom, nisam ni slutio da će moj naredni  tekst biti o njegovom bivšem jaranu Emiru Kusturici, koga sam, uzgred, spomenuo i u tom tekstu o “balkanskom Salijeriju”.

   Između te dvije pisanije sam propustio cijelu halabuku oko  crvenih stolica u Sarajevu i skandal oko njihovog isporučioca. Mislio sam: uostalom, o tome će svi pisati. Šta tu može da doda, ili da oduzme, još jedan tekst?!

   No, ne lezi vraže! Preko prijatelja, i to ne putem facebooka!, dobih link na reagovanje nekolicine sarajevskih intelektualaca u Oslobođenju. Povod je bila Kusturičine (navodna) provokacija u vezi sa proizvođačem tih “krvavih” stolica.

   U reagovanjima mi se posebno dopalo ono glumca i ministra za kulturu Emira Hadžihafizbegovića. Ono o “dvojici” Kusta. Prvi, njemu izrazito dragi, predratni Kusturica: mangup, kreativac, hrabriša, “raja”, gitarista, hakler, i šta sve još ne.

   Drugi je onaj ratni i, naročito, postratni NK: (veliko)Srbin, mrzitelj Sarajeva, Mokrogorac i, kako se slikovito izrazio Hadžihafizbegović,  velika “mrcina”. Da ne dužim, Emir u ”Oslobođenju” piše kako se nada da će se onaj prvi, “izvorni” Kusturica napokon ipak dozvati pameti i, bijesan na samoga sebe, svojski izlemati “novog”, njemu potpuno stranog Nemanju Kusturicu. Da će, potom, sići sa Mokre Gore i sa ženom i djecom vratiti se u svoje, i naše Sarajevo.

   Opet, kao i kod Brege, priča o podvojenoj ličnosti. Lijep, makar i sasvim simboličan, Hadžihafizbegovićev poziv nekadašnjem Kusturici da se vrati u rodni grad.

   No, plašim se da ona “mrcina” u Nemanji to sebi/njemu nikada neće  dozvoliti.

   Jalova rabota. Jer, i da hoće, Nemanja ne može istjerati Sarajliju iz sebe! Zar nisu Emirovi najbolji filmovi, Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu, naprosto “natopljeni” gradom na Miljacki: podloga, kontekst, priča, jezik, lokacije … To je blasfemija, kao kad bi se, recimo, Ivo Andrić odrekao Višegrada!

     U poređenju s prva dva, mada solidni, ostali Kustini filmovi su obične “splačine”. Umjetnika “važemo” njegovim najboljim djelima, nikad u poređenju s drugim umjetnicima. Jedino tu, što bi rekao Bora Čorba, “nema laži, nema prevare”.

   Dakle, htio-ne htio, Kustruričin umjetnički duh i sada, dok ovo pišem, “šeta” ulicama Sarajeva. A kada će, i da li će uopšte, njegova noga fizički kročiti na ulice grada koga su duge četiri godine nastojali sistematski uništiti sljedbenici Radovana Karadžića … Ne znam.

   Tu svakako neće pomoći ono: “Ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu”!

   Ili si i to, možda, zaboravio, Kusta?

   Jer, kad u tekstu obraćanja (valjda) bosanskohercegovačkoj javnosti prav-zdrav za sintagmu o Sarajevu kao guznom crijevu izjavljuješ “kako to nije nikada bio moj jezik”, “zaboravljaš” da si tu izjavu jednom dao – pred milonima tv-gledalaca! Nisam, poslije svih ovih godina, siguran je li to bilo u onom čuvenom razgovoru sa Acom Stankovićem, kad si čovjeka k’o zadnji uličar istjerao sa Mokre Gore, ili pak u jednom od “hagiografskih” intervjua Televiziji Beograd, ali znam. Sto posto. Što bi rekao onaj  kad su ga pitali je li čitao “Na Drini ćupriju: “Šta čit’o – šet’o!”

   Da zna Kusta šta mu radi Nemanja…

   I inače, to njegovo pismo fejsbuku,  povod mnogobrojnim reagovanjima, govori o pošiljaocu možda i više nego što bi on to želio. Vrvi, brate, svakojakim “smradovima”. Ne znam koliko se samo puta u njemu spominju fekalije,  kanalizacione cijevi, septička i druge kužne jame… Dostojevski bi tu imao pune ruke posla! Pravi pravcati zapisi iz podzemlja.

Mada nisam pretjerani ljubitelj fejsa, i mada dijelim Kusturičinu skepsu u vezi sa  “društvenim mrežama”, mislim da su ovdje,  u ovom posebnom slučaju, veoma važni identitet, i motiv pošiljaoca.

A, uostalom, ako je i o samoj poruci riječ – vidjeli smo da i u njoj ima žestokih “rupa”. Notornih laži. I to, Kusta, o tvom, a, bogami, i mom Sarajevu. Gradu za koji nas, ma kakav danas bio, veže mnogo lijepih uspomena. U kome, i danas, žive neki od mojih, a pretpostavljam i tvojih najboljih prijatelja. Ja se u takvo  Sarajevo uvijek rado vraćam.

   Takav povratak želim i tebi. Ali, prvo kad se samom sebi vratiš. A da li će te, ako se to ikada desi, ljudi tamo, kao Bregu, dočekati raširenih ruku, ili će okrenuti glavu od tebe, ne znam. Nije do Emira. Do Nemanje je.

Autor/ica 13.4.2012. u 15:30