Kod nas čovjek nikad nije mogao birati strani jezik koji će učiti u osnovnoj školi ili su mogli birati neki koje potpisnik ovih redova nikad nije upoznao. Mogao se učiti najčešće engleski, rijeđe njemački i francuski, a pričalo se da se u Nevesinju učio ruski. U mojoj školi koja je nosila ime po narodnom heroju Šefiku Obadu učio se francuski. Ko je odredio taj raspored i kako, ostalo je vječna enigma. U sezonama dok je Tuce još igrao u Veležu, francuski jezik u mojoj školi predavao je nastavnik Smajo. Pored svih njegovih predavačkih vještina, a i činjenice da nisam bio loš đak, moj francuski nikad nije dosegao ni razinu koju ima Vahid Halilhodžić. Priznaćete da to baš i nije za ponos. Jezik koji te je tom mikro regionalnom križaljkom zapao kasnije se jako teško mjenjao.
Rat je promjenio pravila igre. Francuza je uvijek bilo malo, nekad čak manje i od Njemaca. U srednjoj školi nas je u pet odjeljenja istog razreda bilo tek desetak, a na fakultetu najviše pet. Poslije rata u Mostaru nestalo je Rusa, a kao što vidite i ove dvije jezičke manjine bile su u opasnosti od potpunog jezikocida mrskih Engleza. Kako sama pojava manjina znači da sigurno postoji i neka velika većina, jednostavna logička matematika dovodi nas do zaključka da je Engleza bilo kao Muslimana u Teheranu. Svoju mnogobrojnost, te činjenicu da stječu znanje opšte prihvaćenog jezika, Englezi su plaćali mnogo ozbiljnijom nastavom nego ostali. Nastavnici engleskog u našim školama bili su odmah poslije nastavnika Matematike po popularnosti, a to je značilo da ih raja voli kao što su Luisa Figa u drugom dijelu njegove karijere voljeli u Barceloni.
Osnovna škola koju sam ja nekad pohađao, a koje je u to vrijeme nosila ime po narodnom heroju Šefiku Obadu i koja je svojom skladnom i modernom zgradom uljepšavala desnu obalu rijeke Bune u Blagaju proživljava jezičku revoluciju. Takve su bar priče. Od naredne sezone djeca u školi bivšeg narodnog heroja Šefika Obada na desnoj obali rijeke Bune u Blagaju, u istoj onoj zgradi koja je nekad bila skladna i moderna, po prvi put će učiti turski. Dio je to eksperimentalnog projekta jezičkog povezivanja dvije prijateljske i po svemu komplementarne zemlje, Federacije BiH i Republike Turske. Djeca u Osnovnoj školi u Glavatičevu u Općini Konjic, već rade po tom projektu i kako donose mediji pozitivni efekti ove inovacije već se osjete.
Kao što sam ja nekad znao pravilno pročitati i naglasiti imena Zinedina Zidanea i Christophea Dugarrya, tako dječaci i djevojčice iz Glavatičeva, a kasnije će sigurno i mala raja u mojoj bivšoj školi u Blagaju, već sad znaju da se ime prelijepe Hurrem ne piše sa samo jednim slovom „r“, a sigurno će im nastavnici objasniti i šta znači sufiks „han“ koji su uz Sulejmanovo ime izgovara samo u nekim izuzetnim prilikama.
Ko to turski jezik tiho i bez velike pompe donosi u naše škole još se sa sigurnošću ne zna. Koji to janjičari i po naredbi kojeg sultana, tek treba utvrditi. Treba utvrditi i kako to da je jedino turski helikopter za gašenje požara dobio veliku sliku na naslovnici naših najtiražnijih dnevnih novina, te da je samo za njega, iako smo ga čekali najduže, na nekim internet portalim utvrđeno da je ugasio požare. Ostali su samo pokušavali gasiti, a turski helikopter je jedini uspio završiti posao.
Promjene nastavnih planova i programa suviše su važna tema da bi mogla prolaziti ispod stola i bez ozbiljne javne diskusije. Još je ozbiljnije što je to očito dio širokog javnog fronta koji naše društvo oblikuje i mjenja na jedan novi način. Ne treba podsjećati kako neki naši nacionalni lideri oslovljavaju čelne ljude Republike Turske. Malo po malo postajemo dio jednog velikog novog mozaika, projekta koji pomalo nalikuje na neke koje smo ranije živjeli i preživljavali.
Projekat Velike Srbije koštao nas je puno, koliko će nas koštati projekat Velike Turske tek ćemo vidjeti. Bar ćemo biti spremni da bukvalno razumijemo šta nam on poručuje.
Foto: neppanen
