Ljubo R. Weiss: “Druže Tito, mi ti se kunemo…!?”

Povezani članci

• Zašto RTRS i vlasti u RS-u stvaraju uslove za kolektivizaciju krivnje za ratne zločine?
• Mario Kopić: Oslobođenje od imena Oca
• Pravda i pomirenje predugo se čekaju na Balkanu
• SESTRINSTVO I JEDINSTVO: Odjeci i paralele ženske nogometne revolucije
• Stjepan Mesić: Naša budućnost je nova realnost
• Reuf Bajrović: Kolinda je Tuđman u NATO uniformi!

Možda bi valjalo do Kuće cvijeća, u kojoj nikada nisam bio, jer danas, 2013., ipak mislim, nešto mijenjajući stav i mišljenje, pa bila to i žal za mladošću, BILO JE ČASNO ŽIVJETI S TITOM!

O Titu sam već pisao prije tri godina na  portalu www.pollitika.com.. Dilema je bila, i ostala, da li je Tito bio diktator ili političar za kojim se plakalo. Kako god se o Titu pisalo, netko će imati drugačije mišljenje, i zato on ostaje kontroverzna osoba i svojevrsna enigma i njegovo mjesto u povijesti južnoslavenski naroda ostat će još desetljećima tema za raspravu, i konsensusa neće biti. A zašto bi ga i bilo?? Svaka osoba, rođena i djelovala na jugoistoku Evrope i šire, bila je i bit će hvaljena ili osporavana, uzdizana u nebesa ili uvaljana u balkansko blato laži i podcjenjivanja, radilo se ne samo o Titu – sporit će se ovi narodi i oko Andrića, Krleže, Tesle, Hebranga, st. Crnjanskog, Cankara, Rankovića…O Titu, kao stvarnoj osobi, znam relativno malo i pored toga što sam o Titu čitao puno i slušao dosta, a i sam doživio razne zanimljivosti s Titom u vezi. Čuo sam relativno rano, u vrijeme studija, od jedne “buržujke” da je Tito bio “običan hohštapler” a od jednog daljnjeg rođaka koji je radio na Brijunima, da je Jovanka znala obratiti se Titu riječima “Tito, šuti!”

Poznavao sam njegovog prevoditelja za njemački jezik, književnika i publicistu Ivana Ivanjija (rođ. 1929. u Zrenjaninu) i njegova svjedočenja o Titu bila su mi vrlo zanimljiva – rado sam ga slušao kada je govorio o Titu,i nikada nije, i godinama nakon Titove smrti, skrivao da je titoist. Poštujem one koji ne mijenjaju lako svoje stavove i mišljenja, i zapravo, ono što danas ne razumijem je promjena odnosa prema Titu koja se dogodila u narodima ovog prostora u roku od desetak godina – u vrijeme Titove smrti ronile su se suze, i javno i privatno, da bi već 1991. se na prostoru Jugoslavije ratovalo!?? Slogan “bratstva i jedinstva” išćezao je iz glava ljudi kao da nikada nije ni postojao, brat je digao ruku na brata, jedan imbecil, Slobodan Milošević, i njegova Mirjana, umislili su si da može Sloba zamijeniti Tita. Iz današnje perspektive nijedan vođa iz devedesetih nije bio Titu ni do koljena, jednostavno, po međunarodnim kriterijima, ostali su duboko u sjeni Tita, ma što o njemu netko od nas na brzinu sudio ili nam podastirao podatke o njegovoj diktatorskoj naravi.

Ivan Ivanji opisao je upečatljivo jednu sliku koju i danas pamtim, sliku u Helsinkiju tokom Konferencije o evropskoj sigurnosti i suradnji (srpanj/kolovoz 1975.) Manja dvorana-salon pokraj glavne,u kojoj su se okupljali predstavnici pojedinih država na pauzama bila je zapravo premala da primi veliki broj delegacija odnosno njihove članove koji su se nagurali u dvoranu. Tjelohranitelja Brežnjeva stoga, služili su se laktovima i grubo gurali druge goste, pa i visoke dužnosnike država i vlada, da bi Brežnjevu osiguravali put .. Gotovo isto događalo se s predsjednikom USA, Geraldom Fordom i njegovom tajnom službom odnosno tjelohraniteljima. Nakon njih, na vratima male dvorane pojavio se Josip Broz Tito i nema razloga ne vjerovati Ivanu Ivanjiju koji je bio nekoliko koraka iza Tita: „Ispred Tita otvarao se špalir, visoki dužnosnici iz Evrope spontano su se sklanjali u stranu da bi Tito prolazio.” Ivan Ivanji pratio je Tita i na Berlinsku konferenciju evropskih komunističkih i radničkih partija (1976.) i na Kubu, na konferenciju nesvrstanih (1979.) i kaže kako je slične scene doživljavao i u Istočnom Berlinu i u Havani, gdje je Tito dočekivan kao hodajuća legenda.

WER IST TITO? TKO JE TITO?

Jedna posebna zanimljivost vezana je za bečko razdoblje i vođenje knjižare -antikvarijata 13 godina kada se u i oko knjižare događalo – baš svašta. Jednog dana, ušao je u nju Ivo Eterović, fotograf, doputovao brodom i Dunavom u Beč iz Beograda i zamalo cijeli dan mi pričao o Titu i Jovanki, jednog pak drugog dana ušao je u nju Austrijanac srednjih godina koji je u ostavštini svog oca pronašao spis pod naslovom «Wer ist Tito?» (Tko je Tito?)

Naime, Austrijanac mi je objasnio da je njegov otac, inače i novinar, ljevičar, vrlo rano posumnjao u službene biografije Tita i istraživao njegovo stvarno porijeklo, život i političko djelovanje. Ovaj, po najčešće prihvaćenim povijesnim izvorima, rođeni Zagorac, u Kumrovcu, 1892. godine, od hrvatskog oca i slovenske majke, vrlo rano se uputio «u frent», zapravo, trbuhom za kruhom, da bi od običnog bravara uspeo se do jednog od najmoćnijih ljudi na jugoistoku Evrope, i svijeta, obilježivši svojom pojavom zamalo 40 godina povijesti naroda (i narodnosti) ovog politički (i geopolitički posebno) neuralgičnog prostora. Mladi danas o Titu jedva nešto znaju, a i ono što znaju u Hrvatskoj rezultat je 22 godine jednostranih interpretacija njegova lika i djela. U recepciji Tita u medijima i javnosti prevladao je kut gledanja koji nije presudan za ocjenu Tita – kako se odnosio prema Hrvatskoj i Hrvatima! Naime, Tita jest zanimalo i nacionalno pitanje, ali kao uvjereni marksist i lenjinist, i obrazovan kroz vlastite “univerzitete”, s jednim mentorom koji je imponirao Titu, ali i mentor je cijenio Tita – Mošom Pijade, svoju je pažnju većinom usmjerio na radničku klasu.  Inače, Ivan Ivanji, ne dovodi u pitanje stvarno porijeklo Tita i tvrdi da su teze o nekumrovačkom porijeklu Tita, priče rekla-kazala!)

Za nas koji smo živjeli s Titom , ma što god o njemu mislili, ostaje slika šoka koji je nastao njegovom bolešću i smrću kao i slika ukopa u Kući cvijeća s tribinom na kojoj su bila izaslanstva mnogih država, pa i neki od najistaknutijih državnika u svijetu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, recimo Leonid Brežnjev, glavni moćnik SSSR-a, podpredsjednik USA Mondale, Britanka Margareth Thatcher…

DA LI JE BILO ČASNO ŽIVJETI S TITOM?

Danas, gledajući slom socijalne države u Hrvatskoj, poznajući pseudoelitu koja se nalazi u politici, kradljive i lažljive ljude, među kojima srećom ima i izuzetaka, (slična situacija hrvatskoj, je i u Sloveniji, BiH, Srbiji…), gledajući razvojni put nasljednika Tita u Hrvatskoj, posebno Tuđmana, Manolića, Savke Dapčević Kučar, Mesića i ovih najmlađih koji u većini POLITIKU gledaju kao PRILIKU, a ne djelatnost rješavanja društvenih problema i/li brigu o uspješnom funkcioniranju zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, zaključit se da kako je klica sadašnjih agonija pojavila se još u Titovo vrijeme kada je udbaško-generalski sloj bio privilegiran i favoriziran. Taj sloj, koji je štitio i jedan dio nepoštenih komunista, tzv. tehnomeneđera, djeluje u izmijenjenim okolnostima i s nešto prilagođenim modus operandi i danas, jer i onda i danas uglavnom ne poznaje ekonomske zakonitosti i ne stavlja u prvi plan ono što je temelj zdravog društva: zdravu ekonomiju, tržište, rad i znanje.

Danas, 33 godina POSLIJE  Titove smrti i velebnog pogreba, a svjestan zaostajanja Hrvatske u odnosu na Evropu i svijet, sklon sam malo više uvažavati  plusove nego  minuse u vezi «druga Tita». Taj osjećaj nema veze s pitanjem opredjeljenja za Jugoslaviju ili Hrvatsku, taj osjećaj vezan je za pitanje kako većina građana živi, bolje ili lošije, bogatije ili siromašnije… kao i za pitanje: kada smo bili više neiskreni: kada se pjevalo “Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”, ili danas s desnom rukom na srcu, a lijevom tko zna gdje…Zaprepašćujuće su one pružene ruke prema porcijama graha koje su se dijelile za Prvi maj, kao i oni vapaji za nekim majicama koje su se dijelile, jer se mogao steći dojam da te porcije graha i poklonjene majice ljudima uistinu puno znače.

I mada nisam nešto posebno obožavao Štafetu mladost i sletove na stadionu JNA, malo čudne su mi bile kolone građana pred Kućom cvijeća, no kada pogledam što su nam donijeli ovi «vođe» nakon 1991., svjestan dubine i zamalo nerješivosti krize u kojoj smo danas, možda bi valjalo do Kuće cvijeća, u kojoj nikada nisam bio, jer danas, 2013. ipak zaključujem, nešto mijenjajući stav i mišljenje, pa bila to i žal za mladošću, BILO JE ČASNO ŽIVJETI S TITOM!

(6.05.2013.)