Loši momci iz susjedstva

Povezani članci

• Udruženje BH novinari upućuje najoštriji protest predsjedniku RS Miloradu Dodiku
• Viktor Ivančić: Školovanje ludom radovanje
• Samir Šestan: Šta se događa kad očajanje zahvati ljude?
• Što hoće intelektualci?
• “Teško vama. Pismoznanci i Farizeji, licemjeri!
• Kojović: Ne zaduživati se, već uklanjati izvore dugova

Nedavna izjava hrvatskog predsjednika Ive Josipovića za Reuters kako je u kontekstu sukoba u Libiji, parafrazirajući, Hrvatska u osjetljivoj situaciji jer graniči sa BiH u kojoj živi puno muslimana te kako bi “zbivanja u toj sjevernoafričkoj državi mogla utjecati na radikalne muslimane u susjednoj BiH” (http://www.vijesti.ba/vijest-dana/36419-Josipovic-smo-osjetljivoj-situaciji-jer-Bosni-zivi-puno-muslimana.html) ne upućuje samo na to da tzv. lijevi i desni pol hrvatskog političkog spektra dijele sličan svjetonazor, nego u širom kontekstu upućuje na logiku koja nekritičkim tumačenjem neke (u ovom slučaju europske) vrijednosti zapravo subvertira u političku i ideološku interpretaciju sistema baziranoj na toj vrijednosti.

Naime, Josipovićeva izjava jeste fašistička zato što je dotični dopustio da srednjevjekovna Tuđmanova vizije Hrvatske kao “predziđa kršćanske Europe” tj. koncept koji bi racionalizirao baziranje suvereniteta neke države na etno-religijskim i biološkim, a ne političkim i/ili ustavnim temeljima, postane dio i njegovog rasuđivanja.

Kao što jeste, ili bi trebalo biti poznato, fašizam kao koncept vladanja i svjetonazor subjekte vidi kao biološke kategorije čija su prava navodno ovisna o njihovoj poziciji na rasističkoj skali vrijednosti stvorenoj od specifične fašističke dogme. Naime, ova skala ne mora biti direktno vezana za “kvalitetu” krvnih zrnaca i/ili specifične religije, nego može biti vezana i za specifičnu, ne manje izopačenu, percepciju vrijednosti nekog subjektiviteta u ovisnosti od pukog geografskog porijekla istoga. Tako Josipović u izjavi danoj u pokušaju opravdanja prvobitne izjave, zapravo opet potvrđuje kakvom je primitivnom, šovinističkom svjetonazoru dopustio da formira i njegov, navodno lijevi svjetonazor.

Žrtva iz Dubrovnika Naime, u izjavi za TV1 Josipović je, prigodno se podsjećajući devetnaeste godišnjice sarajevskih demonstracija, rekao kako se: “Moramo prisjetiti da je na tim demonstracijama svoj mladi život izgubila Dubrovkinja Suada Dilberović…” (http://www.vijesti.ba/vijest-dana/36535-Josipovic-TV1-intervjuu-Reuters.html) Dakle, u pokušaju opravdavanja šovinističke izjave Josipović opet žrtvu klasificira kroz segregacijsku skalu tako što joj pripisuje višak vrijednosti po njegovom sudu “zaslužen” jer je žrtva navodno iz Dubrovnika, a ne iz “neke tamo” BiH. Kao da je žrtva manje ili više vrijedna u ovisnosti o porijeklu ili kao da je holokaust genocid zato što su ubijeni Židovi bili iz Berlina, Varšave ili Pariza.

Tu se radi o tipičnom “transferu” na šovinističkoj skali vrijednosti koja ima tendenciju da brojanje krvnih zrnaca, kad postane preočita, “ublaži” tj. dislocira na također mizerni dualitet na liniji urbano-ruralno, što je ista ona tendencija koja služi moralnoj većini u Hrvatskoj da krivicu za svoju dugogodišnju podršku HDZ-u prebaci na populaciju iz ruralnih dijelova Hrvatske ili Hercegovine koji su već odavno (tj, od izbora 2000, na kojima je pobijedio SDP) u vaninstitucionalnoj “urbanoj mitologiji” postali označeni kao isključivi krivci za legitimizaciju svih hrvatskih demokratskih transgresija. U svakom slučaju, banalno rečeno, Josipović kao da je rekao “Nisam rasist, crnčugo”.

Ipak, iako ga to uopće ne opravdava, Josipovićevu zbunjenost interpretacijom i kritikama njegove izjave uopće ne treba shvatiti kao lažnu, iz prostog razloga što se predsjednik ne uspijeva distancirati od kulturološkog normativa (najvećeg dijela) hrvatske političke scene na kojoj ovakav tip primitivne fašističke izjave tendira da čak uopće nema status incidenta. U tom smislu se treba prisjetiti izjave visoko pozicioniranog političara iz navodno “krajnje lijeve” Hrvatske narodne stranke (HNS), Radimira Čačića koji je prije nekog vremena (u emisiji Nedjeljom u dva na HRT-u) izjavio kako Hrvatska ne bi trebala “uvoziti” ne-kršćansku radnu snagu…

Ipak, motivacija iza izjave u fokusu i konzekvetno čuđenje autora izjave reakcijom na istu upućuje na širi kontekst nego što je pitanje stupnja rehabilitacije nacizma u Hrvatskoj (valjda po uzoru na Srbiju) ili pukog balkanskog prepucavanja.

Metod stigmatizacije Josipović je, koristeći se perfidnom metodom stigmatizacije drugog na fašističkim temeljima da se dodvori Zapadu (što je inače skoro pa tipična metoda koju koristi većina protagonista hrvatskog političkog diskursa od dolaska demokracije), između ostalog htio racionalizirati katastrofalnu “primjenu blagodati demokracije” u Hrvatskoj koja je rezultirala u takvim demokratskim dostignućima kao što je institucionalizacija korupcije i privatizacije (tj., rasprodaje) državne imovine (u kojoj je SDP učestvovao, iako u manjoj mjeri, nego HDZ), katastrofalnom pravosuđu i rastućoj medijskoj cenzuri zbog kojih Hrvatska i ima probleme sa “Zapadom”.

Ipak, pitanje je kojem se to Zapadu Josipović uopće obraća? Ako se ne obraća onom aspektu “Zapada” koji kritizira (ovakvu) Hrvatsku, dakle onom aspektu nastalom na prosvjetiteljskoj tradiciji, revolucionarnoj borbi, kritici institucionalnog diskursa i kritici dogme općenito, onda se dakle mora obraćati reakcionarno-fašističkom aspektu Zapada i njegovim predstavnicima tipa Busha, Sarkozyja, Blaira, Berlusconija, Geerta Wildersa, europskim pučanima i sličnim zaštitnicima slobodarskih tradicija.

Naravno, koketirajući sa tuđmanovskim fašističkim svjetonazorom, Josipović, u servilnom, površnom, drskom i iskompleksiranom maniru hoće predstaviti Hrvatsku kao zapravo “potrebnu” Zapadu jer će Hrvatska valjda bez pogovora prihvatiti sve ordinarne, reakcionarne, klero-fašističke diskurse sa Zapada (pa i na svoju štetu) u zamjenu za sitne znakove naklonosti zapadnog gospodara, dok će nevoljnost i nesposobnost produkcije kritičke političke pozicije koja bi bila sposobna adresirati nove eksploatacijske hijerarhije opravdati prisustvom “velikog broja muslimana u susjedstvu” koji na neki magični način zapravo subvertiraju famozni hrvatski put ka pravednom društvu jednakosti.

Izjavljujući kako misli da je “…lokalno muslimansko stanovništvo samosvjesno, da razumije i dijeli europske vrijednosti i cijeni dobrosusjedsku saradnju” (http://www.vijesti.ba/vijest-dana/36419-Josipovic-smo-osjetljivoj-situaciji-jer-Bosni-zivi-puno-muslimana.html) Josipović zapravo implicira dvije stvari – kao prvo, implicira da muslimani trebaju dokazivati europske vrijednosti onima poput Josipovića čiji je stupanj europejstva direktno proporcionalan stupnju servilnosti prema Europi, a kao drugo, implicira da postoji neki volšebni koncenzus oko značenja “europskih vrijednosti” uopće.

O kojim to dakle europskim vrijednostima Josipović govori? Jesu li to rasističke deportacija Roma iz Francuske od strane neo-vichijevskog sarkozyjevskog režima, zabrana vjerskih sloboda u Švicarskoj, zabrane abortusa u Poljskoj, neo-nacistička Wildersova infiltracija u nizozemski parlament, uspon anti-semitski senzibiliziranih režima širom Europe ili difamacija osnivača WikiLeaksa Assangea odraz “europskih vrijednosti?”

S obzirom na dominantne (a)političke tendencije u EU oličene kroz institucionalizacije etničkih zajednica kao nositelja suvereniteta (što valjda navodni kraj multikulturalizma govori); etničke i religijske klasifikacije populacije, stvaranje geo-rasnih zona i/ili getoa; situiranje Crkve kao političkog (!) subjekta koji će određivati kakve “korijene” Europa ima te negiranje kolonijalne prošlosti Europe, izgleda da, bar u velikoj mjeri, jesu. U istom kontekstu, postavlja se dakle pitanje koje su to europske vrijednosti koje baštini moralna većina i/ili medijski i institucionalni diskurs u Hrvatskoj?

Opća korupcija, klasifikacija profesionalne ekspertize na etničkoj ili nepotističkoj bazi, nebrojeni pljačkaški skandali, katastrofalno pravosuđe, de-sekularizacija države pod utjecajem Crkve, diskriminacija manjina te brojanje krvnih zrnaca turista na javnoj televiziji ispada da su zapravo europske vrijednosti i “dostignuća” koja daju za pravo predsjedniku takve države da nekome sugerira ili determinira stupanj “vrijednosti” koje baštini ili koje bi trebao imati.

Svjetonazor i predsjednici Naravno da Tuđman i Josipović nisu isto, bilo u smislu da se Josipović ne bi usudio ići tako daleko, bilo u smislu da potonji može prepoznati stupanj sramotnosti svoje izjave, ali da do određene mjere dijele svjetonazor, to je sigurno. A ta određena mjera je upravo ona koja pravo na klasifikaciju nekoga kao više ili manje vrijednog u odnosu na specifični lokus vrijednosti (europska vrijednost) bazira na percepciji zajednice kao apolitičke, etno-religijske zajednice. Banalno rečeno, pripisujući sebi uopće pravo da sudi o nečijem “europejstvu” Josipović svoju percepciju europejstva ne uspijeva distancirati od reakcionarne vizije Europske unije kao vizije (bijele) kršćanske zajednice u kojoj će slobodno tržište i Crkva valjda određivati smisao politike i diktirati dominantne društvene vrijednosti.

Ovakva vizija europejstva je zapravo ista ona vizija koja je (od 16-og stoljeća) formatirala kolonijalnu epistemologiju i kolonijalizam uopće te koja je bijelom europskom kolonijalisti davala pravo da (u ime crkvenog manipuliranja kršćanstvom kao monopolom na civilizaciju) izgradi svoj normativ (i svoju ekonomiju, naravno) na eksploataciji onih koji se u tu viziju kao ravnopravni ne uklapaju.

Šta zapravo znači dijeljenje “europskih vrijednosti”? Izgleda da to dijeljenje podrazumijeva adopciju društvenog normativa koji će eksploataciju, komodifikaciju i apolitičku samo-determinaciju institucionalizirati kao dominantne modele emancipacije ili društvenih vrijednosti u demokraciji koja po toj logici ne može biti nikakva druga do kapitalistička.

A u takvoj demokraciji, za koju će prosječni, a posebno servilni hrvatski socijaldemokrati reći da nije savršena jer nije dovoljno kapitalistička, dominantan civilni model emancipacije, kao što se vidi u “europejskoj” Hrvatskoj se svodi na rad bez plaće, fleksibilizaciju tržišta rada (koja će koncept ugovora na neodređeno vrijeme uskoro pretvoriti u “socijalističku fantaziju”), dugogodišnju otplatu kredita po kamatnim stopama duplo većim nego u famoznoj Europskoj uniji, privatizaciju školstva, zdravstva i nestanak javnih prostora, adopciju najmizernijih konzumerističkih vrijednosti poput čekanja na besplatne krafne i capuccino u mutno legaliziranim tržnim centrima, te fantaziranje o odlasku na vjenčanje princa Williama i Kate Middleton.

Nije problem, naime, što apsolutni koncenzus o značenju europskih ili bilo kakvih vrijednosti vjerovatno nikad ni neće postojati, ono što je ključni problem u Josipovićevoj izjavi je onaj koji implicira da takav koncenzus u kapitalističkoj demokraciji zapravo postoji ili da bi trebao postojati. Takva implikacija zapravo svim političkim protagonistima (uključujući i demos i poziciju moći) imputira slaganje oko adekvatnosti demokracije kao slobodno tržišne kapitalističke demokracije koja bi bila temeljena na “europskim vrijednostima” čije bi značenje partikularno definirali oni koji od tog modela vladanja najviše koristi i imaju. Ovo je dakle ista vrsta tendencije koja je sklona kolektivizirati krivicu oko svih nekonzistencija koje pozicija moći proizvodi istog onog tipa koji je nedavno globalnu krizu tržišta kapitala pretvorila u krizu onih koji od tog kapitala nemaju ništa.

Eurocentrični konstrukt Imajući u vidu da navodno univerzalno afirmativni pojam “europskih vrijednosti” nije ništa drugo do ideološki, eurocentrični konstrukt koji onima koji monopoliziraju pravo da definiraju “vrijednost” daje aspekt univerzalnosti, podtekst ove izjave zapravo sugerira da se interpretacija neoliberalnog kapitalizma tj. njegovog suvremenog kolonijalnog konteksta i pratećih vrijednosti de-ideologiziraju do te mjere da proizilazi da isti sistem i njegove vrijednosti nisu ili ne bi trebale biti podložne bilo kakvoj političkoj i ideološkoj interpretaciji.

Da stvari budu gore, iz svega toga dalje proizilazi da bi politika trebala biti puki servis administracije cirkulacije kapitala, a ne mehanizam koji bi antagonizirao širenje kapitala (i njegovih racionalizatorskih konstrukta koji klasne probleme pacificiraju rasizmom) na one ingerencije države koje ne bi trebale biti podložne tržišnoj dinamici.

Stoga, Josipovićeva izjava ne samo da pokazuje koliko on nije svjestan (ili ne želi biti svjestan) šireg konteksta u kojem se usuđuje govoriti o europskim vrijednostima na deideologiziran i apolitički način, nego ukazuje i na puno širi, europski trend, u kojemu je politika kao mehanizam artikulacije društva, od samih političara, diskvalificirana u korist povlađivanja bilo jeftinim populističkim mitovima, bilo nesposobnosti iste populacije da iste mitove politički interpretira.

Dani