Nitko nema pravo poricati da su zlodjela, za kakva nema i ne smije biti nikakvog opravdanja, doista počinjena, ali želim istaknuti da svaki zločin, pa tako i ovaj zbog kojega smo se ovdje okupili, ima svoje ime i prezime!

– Osjećam se pozvanom… Ne, ne valja. Treba nešto jače za početak… Ponosna sam što sam pozvana da vam se obratim na ovom mjestu stradanja… patnje i stradanja! Je li ovako bolje?

    – Je, bolje je kad nisu samo stradanja, nego kad ima i patnje. Moćnije zvuči. 

    – … na ovom mjestu patnje i stradanja, na mjestu jedne od najvećih tragedija u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga naroda! 

    – Dobro je, ajde dalje. 

    – Bilo je raznih zakulisnih radnji i podmetanja oko, oko… 

    – Oko čega? 

    – Ma svi znaju oko čega. 

    – Ali ti moraš naglasit ono što misliš da je važno! 

    – … oko samog karaktera ovog događaja i oko moje nazočnosti na ovom mjestu koje za mene, ma koliko se to onima koji danas vladaju Hrvatskom neće svidjeti, predstavlja simbol patnje i stradanja hrvatskih domoljuba… 

    – Malo se ponavljaš. Već si imala patnju i stradanje. 

    – Nema veze. Toga nikad previše. Kad god sam u govoru spomenula patnju i stradanje, dobila sam aplauz. Gdje sam ono stala? Aha: … hrvatskih domoljuba! Ali kakva bih ja to osoba bila kada bi me takve podvale spriječile da dođem na ovo mjesto… 

    – Patnje i stradanja… 

    – Ne rugaj se, ovo su ozbiljne stvari. I ne prekidaj me! Znači: … da dođem na ovo mjesto i još jednom jasno i glasno iskažem svoju osudu svega što je počinjeno, a što je bilo protivno zakonima, ali ne samo osudu nego i čvrstu riješenost da istina najzad izađe na vidjelo i da onima koji su ovo mjesto pretvorili u stratište hrvatskih domoljuba poručim da neće mirno spavati! Uh, uvijek izdušim kad mi dođe ovako duga rečenica… Sreća što bude pljesak, pa malo predahnem. 

    – Hoćeš da ti ja zaplješćem? 

    – Pa ne bi bilo loše… Dobro, dosta, sačuvaj nešto i za kasnije. Da vidim šta sad ide… A-ha: Nitko nema pravo poricati da su zlodjela, za kakva nema i ne smije biti nikakvog opravdanja, doista počinjena, ali želim istaknuti da svaki zločin, pa tako i ovaj zbog kojega smo se ovdje okupili, ima svoje ime i prezime! I upravo zbog toga nitko nema pravo da ta djela, počinjena od strane neodgovornih pojedinaca, pripisuje čitavom pobjedonosnom pokretu koji je u uvjetima krvave agresije na našu zemlju znao izabrati pravu stranu, suprotstaviti se stranim zavojevačima i njihovoj petoj koloni, te osloboditi jedinu i vječnu nam Hrvatsku i uvesti je u zajednicu slobodnih naroda Europe i svijeta! 

    – Jadranka, jesi li ti… 

    – Ne prekidaj me! Sad ide ono najvažnije: Zahvalnost za tu pobjedu, najveću u povijesti hrvatskoga naroda, dugujemo ponajviše našem genijalnom vođi i ratnom strategu dr. Franji Tuđmanu, kojemu bi neki od okupljenih na ovom mjestu – samo kad bi im se moglo – i mrtvome sudili za tobožnje zločine koji, ako ih je i bilo, nisu toliki koliko se govori… 

    – Jadranka, jesi li ti normalna?! Pa netko će te kamenovat! Gdje ćeš im na Bleiburgu spominjat partizanskog generala i onda još govorit o preuveličavanju počinjenih zločina… 

    – Na kakvom Bleiburgu?! Pa ne uvježbavam ja ovo za Bleiburg. 

    – Nego za šta? 

    – Kako za šta?! Pa za suđenje HDZ-u!

 

S dozvolom autora tekst prenosimo iz Novog lista