Maneken krvoprolića

Povezani članci

• Goran Pandža: Kako smo lako zaboravili da smo mi nekada bili migranti
• Hrvatska demografska impotencija iz Smaragdne dvorane
• Svojim izjavama, vladika Grigorije srozava sebe, crkvu i srpski narod
• Viktor Ivančić: Nadgrobno zajedništvo
• BiH oplakuje političkog i ljudskog giganta: “BiH je dovoljno velika za sve koji je vole…”
• Unuka i motika

Jeste li znali da je Hrvatska »najčvršća komunistička utvrda na svijetu«? Ako do sada niste pojma imali o fortifikacijskim značajkama Čvrste Naše, krajnje vam je vrijeme da u to povjerujete, jer dobro upućeni otvoreno tvrde da glede čvrstoće te utvrde više nema nikakve sumnje. Od trenutka kada je Josip Perković pušten iz pritvora, tim je upućenima postalo jasno da su sve dvojbe otklonjene i da je Zapadna Naša prepišala Sjevernu Koreju, budući da čak ni tamo – gdje Kimova tetka, u ime Kimove obitelji, prije ili kasnije stigne Kimov netijački metak – stanje nije takvo da baš »u svim porama društva, od portira do predsjednika države, vladaju sinovi komunističkih ubojica«. Ako ne vjerujete – možete provjeriti kod najbližeg portira, koji će vas, na bilo kojoj porti u Republici Hrvatskoj, s osobitim zadovoljstvom ubiti dočim shvati da je to propustio učiniti onaj šlampavi jebivjetar i površni kampanjac od njegova ćaće.

Ukoliko vas neki hrvatski Kim Il Drug ne upuca pred portirnicom nego – posve nezainteresiran za vas – nastavi rješavati sudoku, nemojte ni u bunilu pomisliti da ste preživjeli provjeru njegove ubilačke anamneze. Ne vjerujte svojim osjetilima da ste još uvijek živi, a pogotovo tu herezu nemojte širiti uokolo. Mirno i dostojanstveno ispratite pokojnoga ili pokojnu sebe – najdobrohotnije vam to savjetujem – na posljednji počinak pred nekim ekranom i ni za živu, pardon, ni za mrtvu glavu ne mrdajte iz tog počivališta čak ni kad vas sa zaslona pozovu da date svoj doprinos krvoproliću u Republici Hrvatskoj.

Ovih se uputa, najljepše vas molim, pridržavajte čak i ako mislite da buncam, čak i ako pojma nemate da su teze o »najčvršćoj komunističkoj utvrdi na svijetu« gdje »u svim porama društva, od portira do predsjednika države, vladaju sinovi komunističkih ubojica« objavljene u priopćenju predsjednika Hrvatske čiste stranke prava Josipa Miljka. Ako vas sam spomen imena tog dičnog hrvatskog viteza ne nagoni ni na što drugo osim da odmahnete rukom, i ako, štoviše, nema te sile koja bi vas primorala da čitate bulažnjenja sa stranačkim žigom utjecajnog HČSP-a, ispričavam se što ću vas na trenutak zagnjaviti Miljkovim umotvorinama koje kažu kako »’hrvatski’ sudovi nisu imali milosti za hrvatske heroje«, kako ti »hrvatski heroji« s pravaške čiste liste – Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Tihomir Orešković i Mirko Norac – »nisu puštani na kućnu njegu, nego su krvavo odradili svoj kazamat«, jerbo se iz pritvora u Hrvatskoj »puštaju samo oni koji kolju Hrvate, oni koji su sav svoj život posvetili borbi za Jugoslaviju i protiv hrvatskoga naroda«.

 Iz svega navedenog predsjednik HČSP-a – dobro nam znane stranke posestrime mađarskoga Jobbika – izvlači zaključak kako se »ova vlast doista igra vatrom i zaziva krvoproliće«, a vi sad iz rečenica koje slijede izvolite zaključiti tko je, kako i zašto spreman odgovoriti na taj tobožnji krvozov hrvatske vlasti: »Držimo da je ovime vlast prešla granicu izdržljivosti jednoga ponosnog naroda, da je prešla rubikon s kojega nema povratka, sada je ili mi ili oni. Organizirajmo se, ujedinimo se protiv sotonske bagre koja se ruga s nama i našim stotinama tisuća mrtvih i palih za Domovinu. Oni nikada neće osuditi nikoga tko je ubijao naš narod, nikada. Dokrajčimo tu priču jednom za svagda. Bog i Hrvati! Za Dom spremni!« – usklikuje i potpisuje Josip Miljak, jednako ustreptao na početku 2014. kao što je bio i lani, kada je svoje junačke kletve, uvrede i prijetnje slao na adresu Nataše Jovičić.

Ohrabren time što je »komunistička« hrvatska policija njegove sabrane gadarije upućene ravnateljici Spomen-područja Jasenovac proglasila benignim dopisom u kojemu »nisu utvrđeni elementi kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti«, Miljak je otišao korak dalje i otvoreno pozvao na »konačno rješenje«, jer itekako dobro zna da mu je to u ovoj »komunističkoj utvrdi« dopušteno.

Jedino što Miljak ne zna jest zašto je baš on miljenik te »komunističke« vlasti i zašto ona baš njemu – jebo li je Kim Il Drug! – tolerira baš svako verbalno nasilje, pa se jadničak više ne smije zakleti ni da mu ne bi tolerirala i ono fizičko prolijevanje krvi na koje neskriveno poziva. Nije miljeniku Miljku jasno što on to još mora napraviti pa da bi mu se ti »komunisti« prestali dodvoravati i da bi najzad počeli raditi svoj posao kao netko tko je odgovoran za suzbijanje nasilništva.