Osim što sam u agresijom nametnutom ratu Bosni i Hercegovini bio 3,5 godina svaki dan /ne noseći oružje/ noseći bilježnicu, fotoaparat i kameru, o čemu sam objavio knjigu reprint tekstova Borba i život za slobodu /700 str./ a da i ne znam zbog čega, nisam nikakav vojni niti politički stručnjak i kanalitičar za bilo kakva pitanja agresije, rata i oružane borbe ili prljavih pogodbi. Priznajem: Samo sam nestručan svjedok.

        Ali, šta je sa našim slavnim kanalitičarima i stručnjacima?

* * *

MEĐUNARDNI SUD U HAGU
SAMO
DOKAZUJE NAŠE PRLJAVE POGODBE

        Međutim, ovo što gledam na Međunarodnom sudu kao suđenje Radovanu Karadžiću, predsedniku Republike srpske, doktoru, predsedniku Srpske demokratske stranke, pesniku i književniku, nadilazi sve što možemo zamisliti kao farsu i grotesku iza kojih se u biti krije najcrnja tragedija bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda koje su naumili ostaviti bez kuće i kućišta, ili ispratiti u nestank – kako je Karadžić osobno za muslimanski narod rekao – zaprijetio u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine i prije početka ratnih dejstava.  

        U pravilu, niti jedan Karadžićev svedok – ne zna ništa o rasporedu snaga srpske vojske, o rasporedu vojnih efektiva /artiljrije i samohodnih oruđa/, svi su oni samo sjedili na punktovima, na ulazima u svoja sela, da zaštite svoju imovinu i nejač, kako ne bi ušle zelene beretke i mudžahedini. Niko od njih ne zna šta je minobacač, mina, granata, raketa, kalašnjikov, srpkinja, sijač smrti, koncentracioni logor… Svjedoci koje izvode branitelji, ne znaju imena svojih komšija koji su ih klali i silovali, odvodilli u logore, sve su čuli, ništa vidjeli, niti jedan – ne umije sastaviti i izgovoriti rečenicu o zlu koje mu se dogodilo.

        Osobno se pitam gdje sam to bio 3,5 godine, pa u toku cijeloga rata nisam vidio više od /5/ mudžahedina bosanskog porijekla i niti jednu zelenu beretku. Ustvari, vidio sam jednog amerikenjca koji se smucao po Lukavcu s zelenom beretkom na glavi. Bio je to neki Bušov i Klintonov prdonja. Objašnjavao sam kako je buša najbolja vrsta bosanske krave i da je Klinton zauzet u Ovalnoj dvorani, nije mi vjerovao.      

        Svi Srbi koji su otišli iz Lukavca – otišli su prije početka ratnih dejstava pod pritiskom ostvarenja plana Republike srpske i na nagovor Srpske demokratske stranke – pravo u svoja sela iz kojih su svojevremeno u Lukavac i došli, gdje su dobili zaposlenja i stanove, a jer im je obećano kako će se za nekoliko, a najviše za 15 dana svi vratiti na belim konjima i kao pobednici – što im je izgledalo vrlo atraktivno, baš kao i Englezima, Francuzima i Nijemcima – kojima je Slobodan Milošević obećao da to ne može duže trajati.

        Eh, sad. Bošnjaci su odlučili da se brane i tih /15/ dana, Hrvati nisu dali svoje i sve se pretvorilo u /3,5/ godina rata, koje su jednom broju Srba, Hrvata i Bošnjaka postale vječni odmor u rodnoj bosanskohercegovačkoj zemlji.

* * *

        Vjerojatno, nastojeći pribaviti podršku Engleza, Francuza i Nijemaca za svoju prljavu rabotu, Srbi su po svom dobrom i provjerenom običaju lagali i u biti, imali su agresivne namjere sa ograničenim dometom i ciljevima. Morali su znati da nisu u stanju istrebljivati cijele narode, ali su od ranije znali da mogu činiti zločine, što su do savršenstva izvježbali na muslimanskoj sirotinji u istočnoj Bosni.

        Međutim, rat bio fingiran ili stvaran, ima svoje žrtve i to ga čini ozbiljnom pojavom. Bez sumnje, Srbi su željeli veći dio teritorije i dobili su ga. Prilikom ratnih dejstava pronađeni su dokazi i postoje živi i viokostručni svjedoci da su Srbi falsificirali katastarske knjige upisujući u njih ono što im se sviđa. Osobno sam vidio takve dokumente i znam gdje se nalaze. Svojim garantima /Francuzi, Englezi  i Nijemci/ nisu govorili o svojim ograničenim ciljevima, jer ne bi bili podržani.

        Mada smrtonosna, cijela stvar je krajnje cirkusantska i to se može vidjeti na bezbroj primjera.

* * *

PRIMJER SMOLUĆA
koji
NIKADA NEĆE NI STIĆI DO NEKOG SUDA

        Navest ću samo jeda       n primjer ograničnog cilja srpskih snaga iako su imali efektive kojima su mogli poklopiti i Republiku Bosnu i Hercegovinu. Međutim, ne bi je mogli zadržati, jer, objektivno, nisu imali toliko ljudstva. I u ratu i u miru, ČOVJEK je glavni činitelj svega. Gdje ČOVJEK ne stane svojom nogom to nije njegovo.

        Na teritoriji općine Lukavac postoji veliko srpsko selo Smoluća sa preko 2500 stanovnika /prije rata/, od planine Ozren naseljene uglavnom srpskim življem, odvojeno i rijekom Spreča /na desnoj je obali/ i velikim muslimanskim selom Dobošnica. Početkom ratnih dejstava, u Smoluću se koncentrišu Srbi i iz manjih sela općine Srebrenik: Srpska Tinja, Gornji i Donji Potpeć, Jasenica, Dragunja /općina Tuzla/, Brezje /općina Čelić/ – tako da se već 15. svibnja, 1992. godine /kada se događa i Brčanska Malta/ u Smolući našlo između 6500 i 7000 življa srpske nacionalnosti.

        Istovremeno se selo zatvorilo. Niti su nekome dali da uđe, niti su izlazili, prestali su dolaziti u Lukavac na posao, kukali su preko radija zbog svoje situacije, odbijali su pregovore sa Lukavčanima o normaliziranju odnosa, etc. Imali su i neko, ali ne značajno naoružanje, tražili su načina da uspostave vezu sa Ozrenom kao srpskom maticom, etc.

        U Smolući je postajalo pakleno. Ljetne vrućine, sve manje hrane, lijekova i sanitetskog materijala, čarke sa pripadnicima Teritorijalne odbrane Lukavac proizvodile su gubitke na obje strane. Pripadnici Srpske demokratske stranke u selu su zaveli strahovladu, mlatili, kažanjavali, ubijali, ugonili u red. Bio sam prisutan na jednom pokušaju razmjene živih i mrtvih sa Smolućanima. U Smoluću nisu htjeli ni ljudi koji su pušteni iz tuzlanskog zatvora. Sve je snimljeno kamerom i odloženo u Regionalni historijski arhiv Tuzla.

        Tokom srpnja i kolovoza, obavještajni podaci su govorili kako se na Ozrenu koncentrišu srpske snage iz Zvornika, Bijeljine, Doboja, Brčkog, Krajine… Lukavac su počeli nadlijetati avioni i raketirati pojedina naselja, u Dobošnici su bačene dvije krmače – bombe teške /500 do 750 kg/. Jedna je ubila u jednoj kući dvanaest članova obitelji Salibašć. Poznato je da takve bombe mogu probiti i tri betonske ploče. U nekoliko navrata bacani su bojni otrovi…

* * *

        Onda su, 25. kolovoza, 1992. godine, sa planine Ozren otpočela kontinuirana artiljerijska dejstva na pravcu /Sižje – Krtova/ Ozren i Dobošnica, Kruševica, Cibrići, Smoluća – na prostoru pod kontrolom Teritorijalne odbrane BiH. Prema vojničkom terminu i principu spaljena zemlja, svim raspoloživim vatrenim sredstvima, otvoren je koridor od Ozrena do Smoluće u širini od cca 1500m i dužini oko 5km.

        Noću, 29/30. kolovoza, srpska vojska izjurila je sve Srbe koji su se zatekli u Smolući kao stoku, ne dopuštajući im ni da ponesu osnovne osobne i najdraže stvari. Pri tome je Dobošnica spaljena do temelja, a ubijeno je cca 50 mahom starijih ljudi i žena koje su drogirani junaci zatekli u kućama.

        Put koji su prešli i trag koji su Smolućani ostavili iza sebe, bio je slikom živog očaja i egzodusa. A o Smolući se zna još u XVI stoljeću! /Dr Adem Handžić, Tuzla i njena okolina/.

* * *

        Dakle, kad su već otvorili koridor do Smoluće, Srbi nisu zadržali i koridor i Smoluću koja je njihov grunt kako vole reći. Oni su imali ograničeni cilj: izvući Srbe kojima će naseliti dio Bijeljine i Janju, odakle su prognali oko 35000 Bošnjaka. Druge su naselili iz Sarajeva, Hadžića, etc. Srbi sada rado pričaju kako su prognani iz Smoluće i Lukavca, kako im se onemogućava povratak i opet lažu! /Oni nisu ni otkuda proganani, progonom su se bavili oni, samo bi sada da povrate imovinu kao i Bošnjaci koji su se vratili u Bijeljinu i Janju!/

        Naravno, to je eklatantno bio Karadžićev genocid nad Srbima! Nad vlastitim narodom! Da Srbi imaju ijednu bistru glavu, tužili bi ga za taj genocidni zločin koji je izvršio nad Srbima Smoluće iščupavši ih iz njihove zemlje i sa njihovih ognjišta. Iz istog razloga pod stalnim pritiskom aktivista Srpske demokratske stranke Srbi su izlazili iz Sarajeva, Tuzle, Zenice i drugih gradova. Da su Srbi ostali tamo gdje su bili, ne bi bilo rata! Sa kim bi Karadžić ratovao? Sa seoskim babama i djedovima? Ali, oni rađe pričaju besmislice.

* * *

        Selo Smoluća, ostalo je bez ijednog oštećenja. Kuće, ambari, štale, pokućstvo, šupe, stoka, radionice, alati… Škola, Dom kulture… Šta se poslije dogodilo, druga je priča, ali nije nikako ona koju pričaju Srbi. Jeste, Smoluća je potpuno devastirana. Dobošnica je nanovo izgrađena. Srbi se u Smoluću ne vraćaju, mada su se Janjarci vratili u Janju! Zašto?

        Pa, nema Srba za toliku zemlju, ostat će Bijeljina prazna! Imaju veću smrtnost od priraštaja stanovništva. /Ili je u pitanju politički dogovor u pozadini o svemu? Etc./

* * *

ULOGA
SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE

        Dakle, cijeli rat je organizirala i u svim pojedinostima vodila Srpska demokratska stranka i davala mu osnovni ton upravo svojom etničkom nepopustljivošću, mada su i drugi narodi imali te nacionalne stranke. Srpska demokratska stranka je ta kojoj bi trebalo suditi. Njezin predsjednik Karadžić već sjedi u Hagu i niko mu ništa ne spočitava, a on zeza sudije, tužitelje, branitelje, svjedoke. /Baš kao i Šešelj!/

        Srpska demokratska stranka je napravila balvan-revoluciju, prolila na Uskrs krv na Plitvicama, orkan poslala u Zagreb /tupavi Martić!/, a u Bosni i Hercegovini – u entitetu Republika srpska – ponovo pobjeđuje i dolazi na vlast, ovaj put oličena u Mladenu Bosiću. Aferim.

* * *

MEĐUNARODNI SUD U HAGU
MJESTO ZA ZBIJANJE ŠEGE

        No, stvar je u tome što Međunarodni sud u Hagu ne može doći ni do kakvog hepeka od činjenica. Tužitelji ne znaju za šta tuže, branitelji ne znaju od čega brane, Sudsko vijeće ne zna na osnovu čega će presuditi. Tuženici se pojavljuju kao cirkusanti koji nasmijavaju i ismijavaju Sud i javnost. Pomažu im sve te prevoditeljske plačipizde, koje blebeću, trućaju i afektiraju. Kada Sudsko vijeće i dođe do neke presude, presudu niko ne poštuje makar bila riječ i o genocidu /kao u Srebrenici/. Možemo očekivati da sam Sud krene u reviziju svojih presuda, jer krive su samo žrtve /a ne upišani i usrani đeneral Ratko Mladić/.

        Kazne se izdržavaju u zatvorima u kakvim bi svi Bosanci poželjeli da žive do kraja života, a onda kažnjenicima isplate neke milijunske odštete, a zatvorske kazne prepolove i otpuste ih kućama gdje ih sa slavljem dočekuju.

* * *

        Sve je dovedeno do potpunog besmisla, kako čovjek tako i njegovo pravo. Što je najgore: niko ne zna šta se dogodilo sa istinom. Ako. I ne treba nam. Istine su bolne.