Mile Stojić: Gdje je stajao križ

Mile Stojić
Autor/ica 27.10.2013. u 16:13

Mile Stojić: Gdje je stajao križ

“Teži da zadržiš mjeru u pisanju, nikamo ne žuri, ne pretjeruj s količinom, kad čovjek piše mnogo – manji dio zaslužuje visoku ocjenu. Posveti se pozivu pisanja, opravdaj onaj smisao u koji si bezbroj puta posumnjao. I nemoj da se brineš ako na tom putu ostaneš sam” … “Nastojao sam kroz to revolucionarno spoznati dubinu zla, kroz povijesno dosegnuti ono iskonsko, a sve to skupa promatrati s Biblijom u ruci. Možda je to bio način da se odškrinu vrata Istine. Ali što je istina? Nije li to ono mjesto gdje je nekada stajao križ?”

Piše: Mile Stojić, Svjetlo riječi

U prvoj polovici srpnja putovao sam u Crnu Goru, gdje bijah gost na tribini festivala Grad teatar u Budvi. Vozili smo se preko Tjentišta i Čemerna za Gacko i Bileću, odakle smo skrenuli za Crnu Goru, prema Nikšiću. Nisam od početka ratnih devedesetih prolazio ovom maršrutom, za koju me vežu lijepe uspomene iz mladosti. Svijet od jučer, kako bi to rekao Zweig, polagano se pomalja iz ruševina: spomenici revoluciji i revolucionarnoj pjesmi zarasli su u korov i čkalj, a naše mladalačke zanose već je prekrila travuljina zaborava. Ali svejedno, uvijek iznova opija te bistrina krševitog krajolika, čije su slike i dalje oštre, kao u vremenu tvog djetinjeg blaženstva.

Kojih desetak kilometara od Bileće, tik nakon što smo prešli od kontejnera i dasaka sklepanu graničnu postaju, ulazimo u selo Petrovići, kršku naseobinu od stotinjak kuća, čiji crveni krovovi vrište u sivoj teksturi kamena. Moj vozač, Budvanin, objašnjava da Petrovići bijahu jedno od naprednijih crnogorskih sela sve do ukidanja uskotračne željezničke pruge Čapljina–Nikšić. “Kada je 1976. dignuta štreka, ljudi su počeli iseljavati, tako da danas u Petrovićima živi dvadesetak domaćinstava, uglavnom staraca. Selo vikendom malo živne, kad dođu mladi da obiđu stare”, kaže. Julska je žega, na horizontu trepti usijani zrak, na cesti satima ne prolazi nikakvo vozilo.

Zastajemo pod stoljetnim stablom hrasta pored druma, ali nam njegov hlad pruža rđavu zaštitu od nemilosne pripeke. Nigdje žive duše na vidiku, svud oko nas samo nesnosna vreva cvrčaka. Ovdje je, kažem svom suvozaču, rođen književnik Mirko Kovač, koji je na pitanje ima li išta gore od Bileće ljeti, ironično odgovorio: Ima. Bileća zimi. S Mirkom sam prijatelj već mnoge godine, ali sam prvi put ovdje. Mislim da ni on nije već dugo dolazio. Slične su naše zavičajne priče. Mene Petrovići podsjećaju na moje rodno mjesto, udaljeno svega kojih stotinjak kilometara zapadno. Isto obilje u škrtosti, ista prozračnost i ista muka. “Mi, ljudi sa sela, divimo se mekoputim gradskim gospođama…”, citirao sam po sjećanju.

Nedugo nakon povratka iz Crne Gore prijatelj mi javlja da je Mirko Kovač umro. Znao sam za njegovu dugogodišnju bolest, s kojom se hrabro nosio, ali me vijest presjekla do srži. Tepih uspomena prostro se ispred mene kao svila, na kojoj je bila narisana mapa jednog prohujalog vremena. Mirka Kovača prvi put sam “uživo” sreo još kao gimnazijalac u kavani imotskog hotela, mogla je to biti godina sedamdeset druga, sedamdeset treća – on i Danilo Kiš sjedili su tad za kavanskim stolom preko puta mojega i živo diskutirali, nesvjesni da jedan provincijski mladić u njima prepoznaje književne bogove. Ja tad nisam znao da je Mirko sudbonosno bio vezan za Imotski.

Upoznali smo se početkom osamdesetih, kad sam tek ulazio u književni svijet, a on već bio na vrhuncima slave. Njegov roman Uvod u drugi život bijaše omiljeno štivo moje generacije, bio je to govor oslobađanja i slobode, koji je već kao moto imao upozoravajuće stihove: “Žao mi je svih onih koji misle da nešto znače u očima onih koji ne znače ništa, žao mi je nesretnika koji su sami uzrok svoje nesreće.” Filmovi za koje je on pisao scenarije, prvenstveno Mali vojnici i Lisice, razlamali su crnobijelu vizuru jednog ideologiziranog svijeta, zapljuskujući nas vrištećim pitanjima o smislu “nove vjere”.

Godine 1978. izišao je Kovačev roman Vrata od utrobe, i odmah nakon izlaska postao bestseler u Jugoslaviji. Hercegovina, zemlja lirskih pjesnika, dobila je ovim djelom svoju prvu epopeju. Uvodeći nas u čitanje zaviještanjem proroka Joba (“Zašto mi nisi zatvorila vrata od utrobe i sakrila muku od mojih očiju!”) Kovač izlaže jedan svijet nježnosti, nastao u hercegovačkoj grubosti i divljini. U njegovu pristupu prepoznao sam neke elemente vlastitog odnosa prema hercegovačkome iskonu. “Svijet zavičaja, piše on u knjizi Evropska trulež, u knjigu se unosi pažljivo i s odstojanjem, a preobražava se i tali postupkom alkemijskim, sve dok se ne dobije neka nova slika.” Takav odnos prema mjestu rođenja oslobađa zapretane slike, a lišava nas muke koju neprestano odašilje njegova uskogrudnost i bijeda.

U godinama koje su prethodile raspadu Jugoslavije Mirko se bio snažno angažirao, sluteći da će nas Milošević sve poslati dođavola. Na književnom simpoziju Balkanski intelektualac danas, koji se 1990. održavao u Grožnjanu u Istri, a na kome smo obojica sudjelovali, pokušavao sam nešto teoretizirati o primamljivosti Balkana, a on mi je u pauzi prišao, rekavši: “Pa jesi li ti lud! Mudruješ nešto o balkanskim uzvišenim stanjima, a Milošević oštri noževe!” U tekstu pod naslovom Rađa li se naše čudovište, objavljenom u zagrebačkom tjedniku Danas, gdje smo tih godina obojica pisali kolumne, on upozorava na Miloševićeve demagoške parole riječima da se diktatura najčeš­će rađa u tim lažnim moralnim kategorijama, a ideologija ponosa i uspravne nacije nije ništa drugo do obmana i priprema za rat. “Vođu (Miloševića) je proizvela naša bijeda”, gorko zaključuje.

Kada su mu, 1990 godine, na jednoj javnoj tribini pomahnitali šešeljevci u čelo hitnuli fotoaparat, na pitanje kako se osjeća, sav u krvi, odgovorio je: “Osjećam se kao Albanac!” U pariškom listu Liberation objavio je tekst Polja smrti, u kome ističe: “Milošević se kao vojskovođa pokazao isto tako jadan kao i političar. Njegov rat je slika i prilika njegove ‘nesređene duše’. To je rat bez junaka, bez smisla žrtvovanja. Njegovi ‘heroji’, umesto ordenja, kite se opljačkanim pršutima. Njegovi divlji vojnici vlastito su zlo prepoznali u drugome.” Beograd, gdje je dugo stolovao kao književni princ, napustio je kao renegat, zauvijek. U prvim mjesecima rata družili smo se u Zagrebu, najčeš­će bismo se viđali u uredu našeg zajedničkog prijatelja Marune.

Boris mu je, kao i meni, pomogao oko dokumenata – nakon toga ja sam otišao u Beč, a on u Rovinj. Iako je i tad vrijedio kao najveći živući (post)jugoslavenski pisac, hrvatska službena kultura dočekala ga je mrzovoljno. Jednostavno, bio je, kao i Krleža, prevelik format za naše književne provincije. Premda je svoja djela lektorirao na hrvatski, Vlatko Pavletić, Tuđmanov gensek, odbio mu je tiskati knjige u nacionalnoj ediciji smiješnog naziva Stoljeća hrvatske književnosti. Tijekom i poslije rata obojica smo pisali u Feralu, pronašavši smiraj i utočište kod burlesknih i sjajnih splitskih “heretika”.

Za vrijeme mojega egzila, kad nisam znao ni kud ću ni što ću sa sobom i svojim životom, nagovarao me da dođem u Istru. Svaki dan je digitalnim aparatom fotografirao stare ruševne istarske kuće i pitao za cijenu, te mi slao te snimke, obično s preporukom. “Skromno a otmjeno, upravo za tebe.” Povremeno bismo se sretali u Beču, a pred kraj rata sam ga posjetio u Rovinju. Dao mi je tad svoju novu knjigu Kristalne rešetke, blistavi roman u kome opisuje nacionalizam kao kugu, kao rak koji izgriza sve stanice humanosti i čovjekova dostojanstva. Moja supruga i ja mjesecima smo u tamnim egzilantskim noćima čitali te magične stranice, pronalazeći u njima sjajne topose i opise naše zajedničke sudbine.

Prilikom jednog susreta u Zagrebu, početkom milenija, nagovarao sam ga da u posebnoj knjizi objavi svoje prozodijske stranice, koje često srećemo u njegovim knjigama. “Nisam ja pjesnik”, krzmao se, ali mi je nakon nekoliko mjeseci u Beč poslao zbirku tih tekstova, koje je ubrzo nakon toga tiskao naš zajednički prijatelj Pero Bunitić. Knjiga se zove Razvalina i objavljena je u nakladi Obzora iz Međugorja, 2002. godine.

Vijest o Mirkovoj smrti odjeknula je bolno kroz sve sfere mojega života. Nisam mogao prisustvovati sahrani, ali sam vidio da ga je najodaniji mu prijatelj i životni drug Filip David, na posljednjem oproštaju, nazvao velikanom s kojim je završila jedna epoha. Teško bih išta mogao dodati tim riječima. I sâm sam u Bijelome Polju i u Tuzli na književnim skupovima govorio o njemu, evocirajući drage, a sad bolne uspomene. Bio je genij, veliki posvećenik i prvosvećenik književnosti. Za kraj ovog osvrta izdvojit ću dva nasumična navoda, kojih se često sjećam i držim ih blizu sebe, takoreći na svom noćnom ormariću, kao kakav otajstveni vademecum:

“Teži da zadržiš mjeru u pisanju, nikamo ne žuri, ne pretjeruj s količinom, kad čovjek piše mnogo – manji dio zaslužuje visoku ocjenu. Posveti se pozivu pisanja, opravdaj onaj smisao u koji si bezbroj puta posumnjao. I nemoj da se brineš ako na tom putu ostaneš sam” … “Nastojao sam kroz to revolucionarno spoznati dubinu zla, kroz povijesno dosegnuti ono iskonsko, a sve to skupa promatrati s Biblijom u ruci. Možda je to bio način da se odškrinu vrata Istine. Ali što je istina? Nije li to ono mjesto gdje je nekada stajao križ?”

Mir nek je tvojoj lijepoj duši, Mirko.

Mile Stojić
Autor/ica 27.10.2013. u 16:13