ilustracija: the meta picture
Arsen ima onu sjajnu pjesmu „Poslije ljubavi“, gdje stih po stih melanholično reda ostavštinu jednog prostog stanja i osjećanja kojeg više nema. Svi znaju tu pjesmu pa nije potrebno ni navoditi stihove, posebno ako je želim iskoristiti kao uvod u tekst sa kojim ona nema nikakvih dodirnih tačaka, osim činjenice da govore o stvarima koju su ostale iza nas.
Nakon izbora ostaje država uprljana plakatima na kojima stoje obećanja koja sigurno neće biti izvršena i ne mogu, bar ne u naredne četiri godine. Ostaju obećanja onih koje narod nije podržao ili koji zbog nekog samo nama vičnog razloga nisu prošli izborni prag. S pravom sumnjamo da je drugačije i sa obećanjima onih koji su prošli tri posto i koji će ući u formiranje vlasti. Zašto niko nikada ne snimi film o kandidatima koji ne prođu uspješno izbore, o njihovim životima, odnosno razlikama koje se dese u njihovim životima zbog toga što su tu nedelju ostali ispod crte. Život izbornih gubitnika romantičan je i tužan, pomalo depresivan, ali sigurno vrijedan snimanja.
Romantičnije je biti gubitnik jedino kao kandidat neke marginalne stranke koja nije ni imala šansu da prođe izborni prag, pa nedeljni sudbinski pad i ne doživljava tragično, niti se pretvara da je rezultatom mnogo iznenađena. Život kandidata marginalnih stranaka, stranaka koje ne pređu ni onaj jedan jedini procenat, zapravo je čista poezija. Njihova uloga u političkom procesu nije ništa drugo nego simbolika, ali u definiciji demokratije oni su važni i veliki skoro kao i izborni pobjednici. Na njima počiva demokratija.
Poslije izbora kod nas ostaje gorak okus uzaludnosti, tuga zbog izgubljenog vremena i bačenih para jer više niko i ne gaji nadu da izbori donose neku promjenu. Psihološko stanje građanstva da se od izbora ne očekuje promjena na bolje, a niti na gore, već čisti kontinuitet lošega najveći je grijeh svih dosadašnjih vlasti. Ubiti osjećaj da sam čin biranja ne donosi šansu za bolje sutra najveći je poslijeratni zločin, a za njega niko neće odgovarati.
Nakon izbora kod nas bez greške nastavljaju po starom. Nastavljaju s novom rundom pregovora oko formiranja federalne i državne vlade, vlada koje je trebalo formirati prije dvije godine i koje su sada trebale raditi u punom kapacitetu. Kod nas to nije potrebno jer život teče mimo toga i svakim danom svjedoči da je sva vlast i sve naše javne institucije samo skup političkih iluzija, stvorenih da svojim mahanjem krila pričine zbunjenom puku sliku sistema koji to zapravo nije.
Izbori u demokratskom sistemu gube smisao ako ne mogu donijeti promjenu, ako je politički život sazdan u jedinoj našoj sizifovskoj izreci „vodu vari, vodu hladi…“.
Arsen svoju krasnu pjesmu završava stihom „… poslije ljubavi ne ostaje ništa“, mi možemo isto završiti ovaj tekst. Poslije izbora ne ostaje ništa, posebno ako ništa nije bilo ni prije izbora.
