Naučnoznanstvena-znanstvenonaučna istina

Povezani članci

• Osoba godine portala Tačno.net – Snježana Kordić
• Zlatko Jelisavac: Korićanima
• Svjedok iz pakla: Svjedočiti protiv Karadžića
• Tomislav Klauški se pita: Misli li još neko da je nakon Oluje Hrvatska postala bolja zemlja?
• Legaliziranje radikalizma
• Profesoru Roku Markovini umjesto čestitke

Foto: šg

Snježana Kordić u knjizi Jezik i Nacionalizam (2010) ukazuje da je naša najbanalnija naučna istina da mi govorimo jednim jezikom a naš najveći problem je to što kod nas znanost ide uz uzicu politike pa tako veliki broj naših društveno-humanističkih naučnika, a pogotovo prosvjetnih radnika, prihvata odozgo zadanu direktivu po kojoj se razlikujemo u svemu pa i u jeziku na kojem, paradoksalno, odlično komuniciramo kada to hoćemo.Tako smo iz treće Agassizove faze u kojoj je većina ljudi prihvatalo činjenenicu da govorimo istim jezikom, propali u početnu fazu u kojoj se danas smatra blasfemijom svaki pokušaj dokazivanja istosti tog jezika. Rijedak slučaj „znanstvenog“ i društvenog nazadovanja karakterističnog za XIX stoljeće.

Piše: Almir Methadžović

Švicarskom-američkom naučniku Louisu Agassizu, koji je živjeo u XIX vijeku, se pripisuje misao po kojoj svaka znanstvena istina prolazi kroz tri faze: prvo ljudi tvrde da je u konfliktu sa Biblijom, poslije govore da je bila otkrivena i prije, treće kažu da su uvijek vjerovali u nju. Razlog je jasan, ako se naučna istina kosi sa nekim kulturološkim ili ideološkim uvjerenjima određenih moćnih struktura, onda će ona proći teškoće do konačnog društvenog prihvatanja. Povijest nauke potvrđuje trnoviti put znanstvenih spoznaja, a među najboljim primjerima koji to dokazuju su oni koje se danas čine i najbanalnijim. Koliko je samo energije i hrabrosti trebalo u dokazivanju oblika naše planete i pitanja šta se oko čega vrti u svemiru. Danas se čini nestvarnim ali teorija evolucije se još uvijek negira u mnogim društvima isto kao i spoznaja o klimatskim promjenama u koju ne želi vjerovati skoro polovina američkih političara. Međutim, ove navedene naučne istine su prihvaćene u znanstvenim krugovima koji, oslanjajući se na metode empirijskog istraživanja i dokazivanja dolaze do širokog koncenzusa.

Snježana Kordić u knjizi Jezik i Nacionalizam (2010) ukazuje da je naša najbanalnija naučna istina da mi govorimo jednim jezikom a naš najveći problem je to što kod nas znanost ide uz uzicu politike pa tako veliki broj naših društveno-humanističkih naučnika, a pogotovo prosvjetnih radnika, prihvata odozgo zadanu direktivu po kojoj se razlikujemo u svemu pa i u jeziku na kojem, paradoksalno, odlično komuniciramo kada to hoćemo.Tako smo iz treće Agassizove faze u kojoj je većina ljudi prihvatalo činjenenicu da govorimo istim jezikom, propali u početnu fazu u kojoj se danas smatra blasfemijom svaki pokušaj dokazivanja istosti tog jezika. Rijedak slučaj „znanstvenog“ i društvenog nazadovanja karakterističnog za XIX stoljeće.

Imajući u vidu da je teza Snježane Kordić o jednom srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku u bliskoj prošlosti bila opšteprihvaćena, kako u nauci tako i u društvu, važnost njenog djela se ne može pripisati novitetu njene ideje već odvažnosti, naučnoj utemeljenosti i preciznosti dokazivanja iste. Kao rezultat društvenog i znanstvenog impakta njenog rada, ali i njenog građanskog aktivizma, Snježana Kordić je postala nezaobilazna referenca u našem znanstvenom i javnom prostoru; Jezik i Nacionalizam će još dugo biti predmetom naučne i pseudonaučne rasprave.

Kordić tvrdi da je srpskohrvatki-hrvatskosrpski jezik policentričan, kao što su to, na primjer, španjolski, engleski, njemački, arapski, francuski, itd. Nositeljima ovih jezika je to potpuno podrazumjevajuća činjenica, iako su svjesni svih razlika i posebnosti njihovih varijanti. U velikom broju situacija, nositelj jednog policentričnog jezika na samom početku komunikacije shvati da njegov sugovornik nije istovremeno i njegov sunarodnjak.

U španjolskom govornom prostoru su vrlo izražene posebnosti tih varijanti; španjolski policentrični jezik je maternji za oko 450 miliona govornika raspoređenih u dvadesetak država (nacija). Čini se neportebnim spominjati fizičku i/ili etničku varijabilnost nosioca španjolskog jezika ali ona je zaista posebna po svojoj raznolikosti. Što se tiče jezika, leksička raznolikost, a ona je najvažnija kada se radi o međusobnom (ne)razumijevanju, među varijantama španjolskog je veća nego što je to slučaj srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika. Govornik španjolskog jezika iz Španjolske će u početku svog boravka u Latinskoj Americi (ili obrnuto) biti u svojevrsnom jezičkom i kulturnom šoku, dok se ne uklopi u jezičku varijantu regije u kojoj boravi. U našem slučaju izgubljenost ili šok može biti izazvan samo strahom za osobnu sigurnost govornika koji se našao na „tuđoj“ teritoriji, a ne na lingvističkoj osnovi.

Pored toga kako se govornici španjolskog odnose prema svom jeziku, isto tako je bitno kako taj jezik percipiraju drugi. Pragmatični hispanisti u SAD-u rješavaju pitanje policentričnosti španjolskog jezika tako da njihovi udžbenici na univerzitetima obavezno kombiniraju sve moguće varijante. Ta sinteza jezika ide toliko daleko da se u lingvističko bogatstvo španjolskog jezika u SAD-u ubraja i „spanglish“, hibrid španjolskog i engleskog jezika. Akademski program takozvanog nasljednog španjolskog jezika „heritage spanish“, čija je osnova spanglish, u konstantnom je porastu na američkim univerzitetima.

Većina američkih udžbenika je formirana tako da su lekcije podijeljene po državama i teritorijama španjolskog govornog prostora koje pored leksičke uključuju i ostale raznolikosti njegovih govornika poput istorjske, kulturološke, geografske, i mnogih drugih.

Skraćenice: Guat. – Gvatemala, Pan. – Panama, E. – Ekvador, S. – Salvador, C.R – Kostarika, Hon. – Honduras, Nic. – Nikaragva. Iz priloženog se da zaključiti da je španjolski jezik u Srednjoj Americi karakterističan svojom leksičkom raznolikošću i idiomatskim izrazima koje su mnogo veće nego što se u udžbeniku to može prikazati. Nadalje, po ovom obrascu svaka država, ali i regija španjolskog govornog prostora se karakteriziraju po svojoj jezičkoj raznolikosti i kao takve se prezentiraju i uče. Prihvatanjem ovakvog načina predavanja jezika u prosvjetnoj praksi znači da svaki nastavnik španjolskog, bez obzira iz koje zemlje dolazi, obavezno prolazi kroz leksičke i sve ostale razlike određenog španjolskog govornog prostora.

Međutim, prihvatanje španjolskog kao jedinstvenog policentričnog jezika ne podrazumjeva prihvatanje nikakve društvenopolitičke zajednice. Nacionalni identitet u nikakvom smislu nije ugrožen postonjanjem jednog zajedničkog jezika. Jedan jezik čak ne umanjuje međunacionalne animozitete nositelja španjolskog jezika koji su vrlo prisutni u stvarnosti. Odnos između Španjolske i Latinske Amerike kroz istoriju, iz poznatih razloga, je varirao između užasnog i lošeg. Isto tako je vrlo kompleksan odnos između nacija u Latinskoj Americi. Ali ono karakteristično je da se nikada ne problematizira postojanje jednog policentričnog španjolskog jezika; to se pitanje jednostavno nikada ne povlači. Drugim riječima, ne postoji akademska inicijativa o zesebnom održavaju tečajeva, na primjer, honduraškog jezika ili honduraške varijante koja, usput rečeno, broji oko 6 miliona govornika. Naravno, u Hondurasu, kao ni u bilo kojoj drugoj zemlji u kojoj se govori španjolski jezik, neće se forsirati druge varijante. To jeste, ni strani ni domaći studenti u školama u Hondurasu neće učiti argentinsku varijantu ali se njihova međusobna razumljivost apsolutno nikada neće negirati. Na kraju krajeva, za razliku od nas, ni jednoj od dvadeset i dvije zemlje članice Asocijacije Španjolskih Jezičkih Akademija (ASALE) ne postoje tendecije jezičkog purizma u odnosu na druge varijante tog istog jezika – to je danas jednostavno neprihvatljivo.