Nidžara Ahmetašević: Dok šutimo i gledamo Raspotočje

tačno.net
Autor/ica 7.9.2014. u 13:11

Izdvajamo

  • Svi mi smo odgovorni i za nesreću koja se desila u Raspotočju i sve druge koje su nas pogodile u proteklih 20 i nešto godina. Ako nastavimo šutiti i ništa ne raditi, ne tražiti i praviti promjene, može biti puno gore.

Povezani članci

Nidžara Ahmetašević: Dok šutimo i gledamo Raspotočje

Svi koji su izabrali da šute, da se prave kako ne vide šta se oko njih dešava, koji su izabrali da ne reaguju na nepravdu, koji su glasali za ljude koji su nas doveli u ovaj ćorsokak, svi koji nezadovoljstvo ispoljavaju samo na društvenim mrežama a onda idu i daju mito, šute o nepravdi… Svi mi smo odgovorni i za nesreću koja se desila u Raspotočju i sve druge koje su nas pogodile u proteklih 20 i nešto godina.

Autor: Nidžara Ahmetašević, Buka

Od 2010. godine u rudniku Raspotočje bilo je pet većih nesreća. Samo ove godine tri. U jednoj je povrijeđeno 11 rudara, dvojica teže, u drugoj pet. U trećoj je poginulo pet rudara. Prethodno, 2010. godine, desile su se tri nesreće sa ukupno 18 povrijeđenih.

Kada su rudari koji su povrijeđeni u nesreći 5. septembra doveženi do bolnice u Zenici, nije radio CT i oni su upućeni na preglede po različitim privatnim klinikama. Vjerovatno je isto bilo sa dvije prethodne nesreće jer mediji izvještavaju da taj aparat ne radi već godinu dana.

Ne znam ko je platio te račune, a slutim odgovor. Sigurno ne mogu ni naslutiti kako im je bilo onako izmučenim i povrijeđenim kada su došli u bolnicu gdje im nisu bili u mogućnosti pružiti ni taj vrlo bazični pregled, i onda ih je još neko vozikao po gradu do privatnih ambulanti u kojima rade, ili su vlasnici, i doktori iz zeničke bolnice i koji sigurno znaju da odavno ne radi CT. I jedino što su uradili da riješe taj problem je da su kupili aparate na svojim privatnim klinikama.

“Jedva smo se spasili. Nismo mogli da dišemo. Kopali smo. Jedni sa jedne strane, drugi sa druge samo da dođemo do zraka”, priča jedan od rudara koji je izvučen nakon 18 sati očajničke borbe za život ispod zemlje u rudniku Raspotočje.

“Treba pronaći sigurnije metode otkopavanja i u jednom i u drugom objektu”, govorio je za medije predsjednik Sindikata rudara Federacije dok su spasilačke ekipe još uvijek pokušavale naći tijela petorice smrtno stradalih. Kao predsjednik sindikata rudara morao je odavno znati da su uslovi u kojima rade jako loši i da ljudima prijeti životna opasnost svaki put kada uđu u rudnik, i morao je tražiti da budu primjenjene sigurnije metode otkopavanja.

“Raspotočje predstavlja jedan od najvećih sigurnosnih izazova kada je u pitanju rudarstvo. Rudarska struka u ovoj zemlji, ne samo kada je u pitanju sigurnost, je bukvalno gurnuta na marginu”, kaže profesor sa Rudarsko-geološkog-građevinskog fakulteta u Tuzli. “Ključne poluge u projektovanju i vođenju, vode administrativne strukture pri ministarstvima i inspekcijama i donekle strukture koje imaju moć upravljanja procesima.

Uzimajući to u obzir imate jedan apsurd, a to je da 50-60 profesora sa Rudarskog fakulteta ili Rudarskog instituta bukvalno su na margini i ne pitaju se”, smatra taj profesor koji je očito jako dobro upoznat sa stanjem u rudnicima kod nas. Ima on sve titule svijeta, bio je na svim usavršavanjima na kojima je mogao biti, ali nije se pobunio, barem ne dovoljno glasno i sve je ostalo isto.

Slično govori nakon nesreće i jedan bivši rudarski inspektor koji tvrdi da “umjesto da pitaju stručnjake, kupili su uglavnom opremu koja ne odgovara. Jednostavno je zapostavljena struka, kvalitetni inžinjeri su zapostavljeni, iako ih ima jako puno u rudnicima. Oni su distancirani, a postavljeni su poslušni politički kadrovi koji nisu sposobni ni kvalificirani za taj posao. Direktori rudnika nemaju veze sa rudarstvom, skoro nijedan od njih. Postavljaju se podobni ljudi, daje im se dobra plaća, a oni samo slušaju i drže radnike na cjedilu”, kazao je rudarski inspektor kojem je valjda posao bio znati sve ove stvari i da nešto uradi po tom pitanju.

Za nesreću u rudniku, ali i za to što bolnica u Zenici nema dijagnostičku opremu kakvu ima valjda svaka iole pristojna bolnica u svijetu, krivi su oni na vlasti koji brinu jedino i samo o vlastitim interesima. Ali, da li smo mi puno drugačiji od njih? Jer oni ne bi bili tu da ih mi ne puštamo dok ćutke gledamo kako godinama uništavaju ovo malo zemlje koju imamo, brinući se samo sa sitne vlastitne interese.

Nije da smo iznenađeni spoznajom da rudari rade u neljudskim uslovima, kao što znamo za stanje ne samo u zeničkoj nego svim bolnicama u državi. Znamo da su oni podobni nesposobni za bilo šta osim za sticanje lične koristi, i namicanje koristi za one koji su ih postavili na razne funkcije ili im dali posao, od direktora rudnika do doktora, profesora, inspektora…

U rudniku Raspotočje je bio i mladić koji je počeo raditi četiri dana prije nesreće. “Na kraju, ono što je najgori rezultat svega je to da iz nesreća nismo ništa naučili”, čujem kako neko govori na televiziji. Nismo naučili ni iz mnogih nesreća prije. Nije nas rat ništo naučio, pa kako bi nesreće bilo koje  vrste.

Pitanje je koliko još prije nego kažemo – Dosta!?

Svi koji su izabrali da šute, da se prave kako ne vide šta se oko njih dešava, koji su izabrali da ne reaguju na nepravdu, koji su glasali za ljude koji su nas doveli u ovaj ćorsokak, svi koji nezadovoljstvo ispoljavaju samo na društvenim mrežama a onda idu i daju mito, šute o nepravdi…

Svi mi smo odgovorni i za nesreću koja se desila u Raspotočju i sve druge koje su nas pogodile u proteklih 20 i nešto godina.

Ako nastavimo šutiti i ništa ne raditi, ne tražiti i praviti promjene, može biti puno gore.

 

tačno.net
Autor/ica 7.9.2014. u 13:11