Normalizacija nenormalnog

Povezani članci

• I kad se raduje i kad tuguje, Novak Simić sa Bosnom druguje
• Rahat u Dokkumu! ( Prvi dio )
• Tuđman u suknji 2018.
• Rat je koštao samo 10 milijardi DEM, ostalo je ukrao Tuđman i njegovi poltroni
• Punoletstvo genocida
• Pizduni licemjerni, molite pred Saborom i na Gazdinom imanju

Naravno da je posjet puno prije dogovoren, ali prošlotjedni dolazak Ive Josipovića u Beograd izgledao je kao hitna noćna intervencija patronažne ekipe nakon najnovijeg prepucavanja (ili je možda bolje reći propucavanja) Zagreba i Beograda. Odmah se pristupilo urgentnom saniranju pacijenta, ranjenim srpsko-hrvatskim odnosima, u čemu je Boris Tadić dao prvu obradu otvorenih rana još za posjeta Pragu, nekoliko dana prije. Ondje je rekao da se ograđuje i od pozdrava Gotovini i Markaču (koje je u Kninu izrekla u patriotskom tremensu Jadranka Kosor) i od izjave Vuka Jeremića da ako je hrvatska premijerka zbilja najbolji prijatelj kosovskim Albancima, “onda njima neprijatelji ne trebaju”. Po povratku u Beograd, Tadić će još jednom ponoviti tu šablonu – malo po nosu Kosorovu, malo svoje ljude – rekavši da osim što “ne voli kada ljudi vole ratne zločince”, ne voli ni kada članovi srbijanske Vlade izjavljuju da je Slobodan Milošević bio patriota i demokrata (Milutin Mrkonjić, ministar iz kvote Dačićeve Socijalističke partije Srbije). Na kraju je ipak srbijanski predsjednik sve ovo poškropio ljekovitom žalfijom, izjavivši da su srbijansko-hrvatski odnosi prevažni da bi bili ugroženi ovim verbalnim incidentima i da su oni bolji nego ikada u posljednjih dvadeset godina.

Dobro, gorih je sigurno bilo, ali kada se čovjek sjeti na koje se to godine odnosi, radije bi takve usporedbe zaobišao. Ipak, Ivo Josipović jedva je dočekao da stvari skrenu u te blagotvorne homeopatske vode te je promrsio nekoliko dobrodušnih fraza slične intonacije. On sebi ipak ne može dozvoliti toliko šefovske nadmoći nad Kosorovom kao što Tadić može nad Jeremićem i Mrkonjićem, jer zbilja i nije šef premijerki, iako mu hrvatski Ustav daje u vanjskoj politici puno više ovlasti nego u većini ostalih. Zato se zadovoljio da samo izdaleka, ali stvarno izdaleka, pripomene kako “zločine iz prošlosti ne smijemo zaboraviti, zato i postoje sudovi”, a na političarima je da “grade mostove prijateljstva”. Pa ako se premijerka u tome prepoznala, dobro se prepoznala, a ako nije, bože moj, život ide dalje.

I stvarno, ovaj miroljubivi epilog najnovijih svađa Zagreba i Beograda najbolje odgovara prirodi odnosa dviju zemalja. Nakon što su se obje opredijelile za ulazak u Evropsku uniju, s taktičkom srbijanskom odgodom učlanjenja u NATO koja će s vremenom također vjerojatno otpasti, i njihovi međusobni odnosi praktički su predani u ruke Bruxellesu. On određuje uvjete pod kojim će sebi pripustiti dvije nove članice, a kako je u te uvjete, razumije se, uključio i sređivanje odnosa dva dunavska susjeda, zapravo on te odnose ako već ne vodi i moderira, a ono sigurno kontrolira i usmjerava. Zato ove najnovije svađe – motivirane toliko očito predstojećim izborima u dvjema zemljama da je netko s pravom rekao kako je Tadić glavni maneken u Kosoričinoj kampanji, a ona u njegovoj – i nisu više od spektakularnog pijukanja u nadziranim uvjetima pilićnjaka.

Mogu se, drugim riječima, Zagreb i Beograd svađati ne znam koliko, ali kada u centrali Evropske unije odluče da je dosta, onda je dosta. Zato pozivam sve koji čitaju ovaj tekst da se slobodno iskidaju od smijeha nad izjavama Jadranke Kosor koje ovih dana uporno ponavlja, da neće Beograd više određivati Zagrebu što da radi. Naravno, gospođo, da neće, kada je oboma sada gazda u Bruxellesu. To je, uostalom, svojim primjerom najbolje posvjedočila sama hrvatska premijerka. Kada je nedavno u Prištini iritirala Beograd s nekoliko nezgrapnih izjava (Hrvatska je najveći prijatelj Kosova i pomoći će mu u sređivanju odnosa sa Srbijom), nedovoljno je shvaćeno da je ona ondje došla ipak samo kao poslušna vojnikinja evropske politike prema Kosovu. I to toliko poslušna da je čak iznevjerila Franju Tuđmana koji je, poznato je, imao sasvim drukčiju koncepciju rješenja pitanja Kosova od današnjeg službenog Zagreba (bio je za njegovu podjelu). Ali zato je HDZ, valjda procjenjujući da se dovoljno poklonio centralnom komitetu EU-a, napravio od Tuđmana u svemu drugome okosnicu svoje izborne kampanje. Tako se sada ta stranka uspuhano vraća svojim nacionalističkim korijenima i tobože zaoštrava odnose i s najvećim hrvatskim saveznicima, kao Vatikanom, a strune se napinju i u stvarima koje su se smatrale apsolviranim u odnosima Hrvatska – Evropska unija.

To se najbolje vidjelo baš u premijerkinom pozdravu Gotovini i Markaču u Kninu, što je naišlo na ledenu, ali ne previše eksponiranu mrzovolju u EU-u, pa je valjda zato taj pozdrav ponovio prije nekoliko dana i potpredsjednik Sabora Ivan Jarnjak u Zagrebu. Zbog ovog ponovljenog guranja prsta u oko Haagu, u Bruxellesu će sigurno biti ljutitog frktanja, jer je to već sasvim otvoren izazov njegovoj liderskoj poziciji u regiji. Dobro, Evropska unija je i dalje neupitni gazda na prostoru ex-Jugoslavije, ali problem koji ondje očito ne vide mogao bi biti baš u tome što se od ovdašnjih političara traži samo poslušnost, i to izrazito asimetrično – najviše u vezi Kosova, najmanje u vezi Bosne i Hercegovine – a baš nimalo kreativnost. Zahvaljujući tome imamo paradoks da su u Washingtonu i Bruxellesu dugo vjerovali kako je dovoljno isključiti osovinu Milošević-Tuđman i sve će biti riješeno, ali budući da se nije poticalo kreativno traženje alternativnih oblika suradnje u regiji, dogodilo se ­upravo obratno. Odnosi Beograd-Zagreb sada opet dobivaju onaj pretjerani primat koji su imali fatalnih devedesetih godina, čime se već smatra ugroženim Sarajevo, a sutra bi mogli i dugi, ali je problem još i mnogo više u nečem drugom. Taj novi-stari primat događa se u sasvim izmijenjenim okolnostima, u kojima nova lica više i da hoće ne mogu igrati stare uloge i sve počinje sličiti na kusanje jela od kojeg se jednom već povraćalo.

Naprosto, odnosi u ex-yu regiji postali su previše kompleksni da bi se rješavali samo na relaciji Beograd-Zagreb, a i predsjednici Srbije i Hrvatske, sve i kada bi ga htjeli obući, imaju preslaba pleća za Miloševićev i Tuđmanov šinjel. Posebno je slab Josipović, kojeg hrvatska desničarska cyber zabadala već neko vrijeme nazivaju Yusipovićem, ali samo zato što ne vide da je on predsjednik jedino za ambiciozne komemorativne jednočinke i za ništa drugo. Kao da je čovjek bolji predsjednik za mrtve nego za žive. Zahvaljujući tome njegovi sada već nebrojeni susreti s Tadićem uvijek završavaju u patosu srcedrapateljne miroljubivosti, koji je zgodan samo za slaganje naslovnih stranica novina. Jer, iza svakog od tih susreta ostaju isti problemi koje dvojica regionalnih lidera nisu u stanju riješiti. Problem izbjeglica i nestalih, problem spornih granica, sukcesija i pravo manjina – to je, eto, ta mrtva kružnica iz koje Tadić i Josipović nisu u stanju izaći, pa nam onda umjesto toga isporučuju sve veće količine mrtvorođenih osmijeha i prijateljskih tapšanja.

Kamo sreće da je samo to. Ova njihova druženja zapravo donose više štete nego koristi, jer pretendiraju na to da su vrhunac onoga što se već više od desetljeća naziva normalizacijom. Ali zapravo zaleđuju postojeće stanje nenormalnih odnosa ili, kako sažeto i precizno kaže jedna kolegica u redakciji – normaliziraju nenormalno. Zanimljivo, u Bruxellesu kao da su zadovoljni takvom “normalizacijom”, pa naizmjenično kade Beogradu i Zagrebu da su lideri u regiji. Da li to znači da je Unija zadovoljna dok god se odnosi u regiji odvijaju preko nje, a ne direktno, ne znam. Ali da je ovaj model regionalne suradnje odavno potrošen, to sigurno znam.

 Novossti