Od Wall Streeta do Balkana, i natrag

Povezani članci

• Građanski aktivsta Mario Šimović novo je lice SDP-a
• Slovenski sud potvrdio – Hrvatska sudjelovala u lančanom nezakonitom protjerivanju migranata
• KAMO BI ONI NAS ODVELI?
• Turističko državništvo
• Teofil Pančić: Umoran od života, veći od života
• Basara: U zemlji meda, mleka i aflatoksina

“Drugim riječima, ono što se ovih dana događa diljem
 SAD-a, pa i diljem Europe, ni u kojem slučaju nije toliko
 daleko od nas kao što se možda na prvi pogled čini.
 Jedan od zahtjeva prosvjednika na Wall Streetu da se
 uvede oporezivanje banaka i da banke dadu svoj
 doprinos izlasku iz krize, primjenjiv je i na Hrvatsku,
 i na tome – među svim ostalim zahtjevima poput
 zaustavljanja daljnjih privatizacija i novih neoliberalnih
 mjera – valja jasno insistirati i kod nas.”

Možda je ovaj tekst, prigodno, najbolje započeti pitanjem „Koliko je bankara Goldman Sachsa potrebno da se promijeni žarulja?“ Odgovor: „Dva. Jedan da skine žarulju i baci je, a drugi da je pokuša prodati prije nego padne na pod (znajući da je ionako već pregorjela)“. Kada je nedavno dotad potpuno nepoznati londonski broker na BBC-u izjavio da brokeri zarađuju na financijskoj krizi i da svijetom ne vladaju političari i vlade, već Goldman Sachs, cijeli je svijet ostao šokiran. Pravo je pitanje zašto? Jer to što je rekao nije nikakva novost. Da financijske elite mogu zaraditi čak i na krizi izrazio je već i navedeni vic, a da upravo taj isti Goldman Sachs vlada svijetom također nije posebno iznenađenje. To najbolje potvrđuje analiza protoka pojedinaca između Wall Streeta i Washingtona. Tko je bio glavni tajnik Savezne riznice pod Clintonovom administracijom? Nitko drugi nego bivši supredsjedatelj Goldman Sachsa, Robert Rubin. Tko je bio njegov nasljednik tijekom Bushove vlade? Henry Paulson, bivši glavni izvršni direktor Goldman Sachsa. Pogodite tko su bili vodeći donatori Obamine predsjedničke kampanje? Ponovo je na listi Goldman Sachs (s donacijom od $994,793), a tu su i drugi „usual suspects“: Microsoft ($833,617), UBS AG ($543,219), Lehman Brothers ($318,467), JPMorgan Chase ($695,132)…

I to još nije sve: znate li tko je na isti dan kada se njujorška policija okomila na aktiviste koji su blokirali Brooklynski most, uhitivši njih 700, donirao čak 4.6 milijuna dolara istoj toj njujorškoj policiji? Nitko drugi nego JPMorgan Chase. I tko je u siječnju ove godine, uz predsjednikov argument da će pomoći u „stvaranju radnih mjesta i našoj misiji jačanja gospodarstva i napretka Amerike“, postao šef Obamina ureda? Nitko drugi nego bivši član uprave JPMorgan Chasea, Bill Daley. Dakle, sada bi isti oni ljudi koji su doveli do krize trebali donijeti čarobno rješenje za krizu, štoviše, oni se nalaze na najvažnijim državnim pozicijama, dok recimo JPMorgan Chase, potvrđujući ponovo vic o zaradi u doba krize, u prvom ovogodišnjem tromjesečju bilježi rast zarade od čak 67 posto (umjesto 3,3 milijarde dolara iz 2010., sada je zaradio čak 5,56 milijardi). I dok svijet i dalje grca u krizi, JPMorgan Chase i druge banke svojim uposlenicima isplaćuju milijunske bonuse.

Simon Johnson, koji je i sam nekoć bio glavni ekonomist MMF-a, još je prije dvije godine u časopisu Atlantic čitav ovaj pakt između Wall Streeta i Bijele kuće prozvao „tihim državnim udarom“. U primitivnom političkom sustavu, kaže on, moć se prenosila uz pomoć nasilja, ili uz prijetnju vojnih udara i privatnih milicija. U manje primitivnom sustavu, moć se prenosi uz novac: stara izreka „Što je dobro za General Motors, dobro je i za državu“ sada se pretvorila u „Što je dobro za Wall Street, dobro je i za državu“. To je možda i najbolji odgovor na pitanje zašto je Obama krajem 2008. uopće inicirao program sanacije najvećih banaka kojim je Washington privatnom financijskom sektoru dao oko 700 milijardi dolara. Imajući sve to pred očima, pravo je pitanje kako to da je do prosvjeda na Wall Streetu došlo tek sada, a ne već i prije? Čini se da je trebalo sačekati „Arapsko proljeće“, da bi se revolt koji traži više (prave) demokracije, a manje neoliberalnog kapitalizma kao bumerang vratio tamo gdje je sve i počelo, u srce financijskog kapitalizma.

Od 17. rujna kada je sve počelo, pokret se proširio u sve veće američke gradove: Boston, Miami, San Francisco, Detroit, Los Angeles, Chicago, Washington… i lista je svakim danom sve dulja. Posljednja je vijest da su svoju podršku „okupaciji Wall Streeta“ dali i najveći radnički sindikati, uključujući predstavnike javnog prijevoza, učitelje, zaštitare, poštare, zdravstvene radnike i mnoge druge sektore. Ono što čitav ovaj pokret dovodi u vezu s „Arapskim proljećem“ nije samo brzina kojim se on širi, već najmanje dvije stvari: (1) metoda – svaki dan na Wall Streetu održavaju se „vijeća“ ili „plenumi“ (General Assembly) na kojim svi sudionici zajedno raspravljaju i donose odluke o daljnjem tijeku prosvjeda i vlastitim zahtjevima, (2) meta – kao što u Tunisu i Egiptu neprijatelji nisu bili samo diktatori koji su desetljeća proveli na vlasti, već i njihove politike koje ne bi bile moguće bez podrške i direktnih interesa zapadnih financijskih elita, tako se ovdje prosvjed nije usmjerio na Obamu (onda bi počeo pred Bijelom kućom), već je usmjeren na financijski kapitalizam kao takav (zato je i počeo na Wall Streetu).

I koliko god su se mnogi trezveni komentatori – unazad posljednjih nekoliko godina – trudili ukazati na činjenicu da se ne radi o raznorodnim pokretima koji na različitim stranama planete slijede partikularne interese, tek kada se „Arapsko proljeće“ vratilo na ishodište imamo efekt sinteze: Wall Street je pokazao da se radi o jednom te istom pokretu, koji sada konačno počinje dobivati svoje konkretne konture. Nije to više samo Tunis ili Egipat, Grčka ili Španjolska. I na nedavnim prosvjedima u Izraelu imali ste nešto nezamislivo – na jednom od transparenata stajao je natpis „Walk like an Egyptian“. Ako smo ikada imali potvrdu globalizacije, imamo je sada. U „klub“ se nedavno pridružila i Madžarska. Oko 50,000 ljudi prosvjedovalo je prošle subote (4. listopada) u Budimpešti protiv mjera štednje, a sve je također počelo „okupacijom“, kada je par dana prije velika skupina ljudi napravila „sit in“ na glavnome mostu na Dunavu. Iste subote u glavnom gradu Portugala okupilo se preko 100,000 ljudi koji su također prosvjedovali protiv mjera štednje koje im uvodi vlada uz direktan blagoslov MMF-a. Lista novih prosvjeda u drugim državama uskoro će se nastaviti, a zanimljivo je usporediti upravo ta dva zadnja slučaja: s jedne strane imate konzervativnu vladu Viktora Orbana, s druge socijaldemokratsku vladu nedavno izabranog Pedra Passosa Coelha. Poanta je u tome da, unatoč deklarativnim razlikama (jedni su tobože „desno“, drugi su navodno„lijevo“), i jedni i drugi idu u smjeru rezanja budžeta za javno zdravstvo, obrazovanje i socijalnu zaštitu.

Što nas neizbježno dovodi i do Balkana, odnosno Hrvatske: čak i letimičan pogled na predizborne programe „desnih“/HDZ-a i „lijevih“/SDP-a pokazuje isto – i jedni i drugi umjesto kritike i reforme neoliberalnog programa koji je i doveo do krize, samo će nastaviti i zaoštriti isti trend (privatizacije javnih dobara, od hrvatskih šuma i voda, do zdravstva i obrazovanja). Ako mislite da je u Hrvatskoj situacija drugačija nego u svim navedenim državama, razmislite još jednom. Ne morate, kao u slučaju Goldman Sachsa, pobrojati tko od financijskih elita participira u današnjoj vlasti, bio to premijerkin savjetnik Borislav Škegro koji je, eto nedavno se pokazalo, vlastitom firmom obmanjivao dioničare i ulagače (što je valjda u skladu s njegovom famoznom izjavom koju valja svaki puta iznova ponavljati: „Privatizacija je vrlo teška operacija, pri kojoj vam ne može ostati uredno odijelo. Morate izaći s nekim flekama, ali netko je to morao obaviti.“) ili pak Boris Cota, predsjednikov savjetnik koji je u direktnom sukobu interesa jer je ujedno i član Savjeta guvernera Hrvatske narodne banke (pa se krši klasično načelo o diobi vlasti).

Dovoljno je uzeti „slučaj švicaraca“ (kredita u francima) kako bismo vidjeli da nismo daleko od situacije na Wall Streetu. S jedne strane imate hrvatske „razvojne ekonomiste“ koji su nedavno u zborniku o „Novcu i ekonomskom rastu“ pokazali zašto je potrebno podhitno uvesti kontrolu banaka i ukinuti valutnu klauzulu, a s druge strane imate banke, HNB i Rohatinskog, SDP i većinu ostalih stranaka koje su za opstanak valutne klauzule. Ukratko, banke su upravljale dužničkom krizom tako da nisu smanjivale profite, već su čuvale euroizirani sustav i vlastiti kreditni portfelj indeksiran uz tečaj. Hrvatska narodna banka pritom je bilo na strani banaka a ni sada nije zabranila devizne kredite, već se stalno ponavljala floskula da je to bio rizik samih građa. Uostalom, u obranu bankara eksplicitno je u zadnjem broju tjednika Novosti ustala i Vesna Pusić, kandidatkinja za buduću ministricu vanjskih poslova i zagovornica budućih neoliberalnih reformi, rekavši da su „švicarci“ bili rizik građana i usput preokrenuvši onu „Što je dobro za Wall Street, dobro je i za državu“ u: „Kad bi propale banke, propala bi i država“. Štoviše, Pusić čak kaže da„država ne može biti vaša mama i ne može preuzimati odgovornost za vaše odluke“. Ali kada država treba spasiti same banke, onda može preuzeti odgovornost. Drugim riječima, ono što se ovih dana događa diljem SAD-a, pa i diljem Europe, ni u kojem slučaju nije toliko daleko od nas kao što se možda na prvi pogled čini. Jedan od zahtjeva prosvjednika na Wall Streetu da se uvede oporezivanje banaka i da banke dadu svoj doprinos izlasku iz krize, primjenjiv je i na Hrvatsku, i na tome – među svim ostalim zahtjevima poput zaustavljanja daljnjih privatizacija i novih neoliberalnih mjera – valja jasno insistirati i kod nas.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)