Odgovor Viktoru Ivančiću, ili bolje kaktus nego krumpir salata

Povezani članci

• Otvara se antifašistička knjižnica u Splitu
• Promjena sistema, a ne samo vlasti
• OBILJEŽENA 20. GODIŠNJICA ZLOČINA U TRUSINI
• Dragan Jović: Regionalna liga bila bi spas za fudbal
• Nikšić – centar sveta
• Vinko Grgurev: Komunizam – II. dio

Proveo sam neko vrijeme snatreći u “kreativnoj pauzi”, a onda me ovaj tekst Viktora Ivančića natjerao na reakciju. Cijeneći zavidan stupanj sarkazma kojim je tekst napisan, ipak moram konstatirati da je poanta teksta politološki gledano pogrešna, ili pak ishitrena radi postizanja ironičnog efekta. Nemam namjeru funkcionirati kao osobni odvjetnik Ive Josipovića (zapravo, draži mi je bio Mesić), niti ulaziti u njegove moguće privatne motive za prijedlog da mu se prošire ovlasti, ali Predsjednik je zapravo tehnički u pravu. Evo i zašto:

            Ustavne promjene iz 2001. godine kojima su smanjene ovlasti Predsjednika, su napravljene zato da se u rukama jednog čovjeka više nikad ne koncentrira količina političke moći kojom je raspolagao Franjo Tuđman. Osobno sam i tada podržavao tu inicijativu, ali do danas mislim da Predsjednik treba ostati dovoljno jak da kad zatreba može biti protuteža  Premijeru. Ovaj stav ne temeljim na nekoj fascinaciji kultom ličnosti, već upravo na potrebi da se izbjegne “premiještanje” kulta ličnosti s Pantovčaka u Banske dvore, jer bi to de facto poništilo smisao ustavnih promjena. Opet bismo dobili, riječima kolege Ivančića, “novog Tuđmana” s istim ovlastima, i drukčijom formalnom titulom. To bi bila i krajnja posljedica ukidanja funkcije Predsjednika Republike, što na kraju svog teksta predlaže Ivančić.

            Pogledamo li bolje, nije teško primijetiti da se neka vrsta “premiještanja kulta ličnosti” već dogodila u premijerskom mandatu Ive Sanadera, koji je osobnim autoritetom zasjenio gotovo čitav ostatak političke scene i praktički funkcionirao kao “novi Tuđman”. To se dijelom sigurno dogodilo i zato što Ustavom iz 2001. nije uspostavljena dovoljno jaka ravnoteža između Predsjednika i Premijera. A obzirom da je u našu političku i društvenu tradiciju ionako ugrađena tendencija da dajemo neograničenu moć jednom “voljenom vođi”, Ivo Sanader je spretno iskoristio takvo stanje da promovira sebe u takvog vođu, iako mu se Mesić na mahove dostojno odupirao. Upravo iz tog razloga se usuđujem reći da su našem političkom sustavu potrebne dvije jake funkcije s izvršnim ovlastima. od kojih će se jedna birati izravno (Predsjednik), a druga izvlačiti legitimitet iz saborske većine (Premijer).

            Kad bismo uvažili prijedlog Predsjednika Josipovića, to ni približno ne bi predstavljalo povratak na ukinuti Tuđmanov  sustav, ali bi promoviralo Predsjednika Republike u dostojnu protutežu Vladi, a time bi se uvažio i njegov izravni izborni legitimitet. Uzmemo li u obzir i to da je važeći Ustav nastao kao politički kompromis između Stjepana Mesića i Ivice Račana, neposredno nakon prve smjene vlasti u demokratskoj Hrvatskoj, u uvjetima masovnih antivladinih prosvjeda, pa čak i pobune generala protiv vrhovnog zapovjednika, zapravo nije neobično da je ustavni tekst nedorađen. Također, postoji niz neosporno demokratski uređenih država u Europi i svijetu u kojima Predsjednik ima pravo apsolutnog ili relativnog veta na zakone, što uglavnom ne ugrožava rad, ni Vlade, ni Parlamenta, dapače.

            Tu vrijedi istaknuti i činjenicu da u državama koje imaju čisti parlamentarni sustav, s kancelarskom Vladom i fikus-predsjednikom (što hrvatski predsjednik nije, niti po važećem Ustavu), parlament služi kao puno efikasnija kontrola Vlade, nego što je to slučaj u Hrvatskoj. U takvim zemljama parlamentarni odbori imaju puno jači utjecaj na donošenje konkretnih zakona, pa i odluka Vlade, a stranačka stega je puno slabija, pa nije nezamislivo da i parlamentarci iz vladajuće stranke glasaju protiv nekog Vladinog prijedloga, ako smatraju da je loš. U hrvatskim uvjetima, gdje saborski zastupnici funkcioniraju kao pasivni dizači ruku, pa gotovo svi vladini prijedlozi čisto matematički bivaju usvojeni, dodatno slabljenje Predsjejdnika Republike bi zapravo dovelo do toga da imamo Vladu koju ne nadzire nitko osim Premijera koji ju je sastavio.

            I posljednje, ali ne manje važno, donekle ojačana pozicija Predsjednika Republike bi bila posebno korisna u situaciji kakvu imamo trenutno. Bilo bi zapravo logično da direktno izabrani Predsjednik može bolje parirati premijerki koja nikad u životu nije pobijedila na izborima, i Vladi koju je sastavio čovjek optužen za ratno profiterstvo.

            Time ne želim negirati mogućnost da je Josipović prijedlog iznio iz nekog svog privatnog vlastohleplja. To bi također bilo tipično za hrvatsku političku scenu, ali to smatram sporednim za ovu priču. Prijedlog ipak treba analizirati s malo više pažnje, i manje zluradosti.