Otkrivam: Tri palme na otoku nesreće

Povezani članci

• Esad Bajtal: Nema parcijalnih i nema nametnutih sloboda
• Izgubljena pamet
• Hoće li Hrvati ikada izaći na ulice?
• Vesna Pusić u raljama politike
• KOJEMU SE LUCIFERU POKLONITI – NARODNOM ILI DOMOLJUBNOM?
• Evanđelje po Ivanu T.

Piše: Nada Zdravič

Kako je donedavno pisalo na zgradi Europske komisije ‘Slobodan protok’, a odnedavno  piše ‘Dan Europe’, odlučila sam otići u izvidnicu u okolinu. Htjela sam vidjeti ima li šta novo i važno, pogledati kako napreduje EU. Bruxelles, Maastricht, Den Haag, ima li još šta ? I kako da znam šta je važno ? Kako sam ja razumjela, Maastricht je kamen temeljac.  A može biti i kamen spoticanja. Pa da vidim.

Kome je Maastricht prije dvadesetak godina značio nešto? Jeste, onima u Limbourgu. Kad smo bili mali, smijali smo se na taj račun, na račun Limbourga. To je bilo kao na Svetog Nikada.  Najslađe se smije onaj ko se zadnji smije. Tako se možda smiju oni u Maastrichtu, u Limbourgu : našem nesnalaženju u zemljopisnom prestrojavanju i prebrojavanju par nemuštih kaemova.

Put me prvo naveo u belgijski grad Liège. Umalo me kap nije strefila. Prvi put sam bila u Liègeu sa bh.učenicima izbjeglicama u Sloveniji, prije tačno dvadeset godina. Bio je to mračan, sumoran grad, ni dahnut od kiše ni teškog, sivog zraka. Bosanci jesu došli iz rata, i zemlja jeste bila u jeku sukoba, ali tako nešto neprivlačno kao što je taj grad niti smo vidjeli, niti ćemo uskoro vidjeti. Što bi se u Bosni pjevajući reklo ‘teška industrija’, metalurgija i rudnici uglja. Tek bio navalio Arcelor Mittal. Svima je bio mrak na očima. Iznenađenu dječicu je ljubazno primio gradonačelnik Henri Schlitz. Odsjeli smo kod djece vršnjaka i kolega nastavnika. Ništa nas nije uspjelo razveseliti. Čak ni topla ljudska riječ. Bilo nam je hladno i u duši i zaprave. Od slovenačkog nemila do belgijskog nedraga – svi smo jedva čekali da se vratimo u Ljubljanu. Možda smo bili nezahvalni, ali ništa nas nije uspjelo dozvati. Takav nam je utisak ostavio Liège, uprkos očitom ogromnom trudu dobronamjernih i gostoljubivih stanovnika Liègea.

Tako sam se u mom obilasku EU zatekla u Liègeu na željezničkoj stanici. Kad sam narodu koji prati moje uskršnje pomjeranje poslala viberom fotku – nije bilo sasvim jasno jesam li neplanirano završila kao fantom u sidneyskoj operi, ili ipak na željezničkoj stanici u Liègeu. Novo zdanje je očito izgradio neki čarobnjak futurista. Toliko je impresivno i toliko nisam očekivala, da sam potražila – ko je taj čovjek XXII stoljeća, koji je naveo toplu klimu u Liège.  To je (a ko bi drugi?) španjolski arhitekta Santiago Calatrava Valls. Nakon desetak godina kopanja 171 rupe na dubini od 15 m i ostalih radova, inaugurirana je u septembru 2009. Kad se malo zapričate sa Belgijancima, uvijek ispadne da su oni svjetski prvaci u nečemu. (Mene ne treba uvjeravati u to: da i ne spominjem Europsku komisiju i Europski parlament, fakat da po tri diplomatsko-konzularna predstavništva u belgijskom glavnom gradu ima svaka zemlja, i članica EU i nečlanica, i sa ovog kontinenta i sa ostalih, jedno pri EU, drugo pri NATO i treće pri Kraljevini Belgiji – osujetio je svako razmišljanje na temu ko je prvak svijeta.)

Tako vam Belgijanci kažu da je Liège prvi grad kontinentalne Europe u kojem je nastupila industrijska revolucija nakon Britanije, naravno. Prva međunarodna željeznička veza je 1843. uspostavljena baš u Liègeu, povezujući ga sa Aix–la Chapelleom i Koelnom. Stanica koju smo 1994. vidjeli sagrađena je 1838.  i dotjerana 1905. povodom Svjetske izložbe u Liègeu, pa ‘ušminkana’ 1958, povodom Svjetske izložbe u Bruxellesu. Izdržala je do kraja devedesetih – baš kad je Maastricht u Limbourgu postao važan. Sada je igra svodova i prirodne svjetlosti čini apsolutno spektakularnom. Takva je da čovjek poželi da nekuda putuje vozom, ali da voz ne krene baš odmah. Najviše liči na neku toplu katedralu, okupanu svjetlošću i poletom – što i nije osobina bogomolja tog tipa.  Ima dvije nastrešnice i 32 000 kvadratnih metara vitraža. One 1994. Liège mi je ostavio utisak ledenog mokrog mraka, a sada mi je ostavio utisak svjetla i optimizma. Svaka čast na promjeni. Ima li ona veze sa novcem i strategijom? A sigurna sam da baš i nije sve u oku onog koji posmatra.

Hmmmm, izviđanje okoline sam nastavila u Maastrichtu, u Limbourgu. I opet prvi pogled sa željezničke stanice. U tom gradiću nastala je EU, zajedničko monetarno tržište i euro, prema Sporazumu koji je stupio na snagu baš u novembru 1993, kad smo mi bili u susjednom Liègeu. Možda baš  zbog toga, zbog tog Maastrichta, za nas je euro još uvijek u limburgu, na Svetog Nikada, kad na vrbi rodi grožđe. Ali i ova željeznička stanica u Maastrichtu, kao i ona u Liègeu, vrijedna je svake minute mog slobodnog vremena. Opet vitraži, ali ovaj put stari.

Maastricht je nizozemski grad u kojem ima najviše restorana sa Michelinovim zvjezdicama – znači dobro se jede. Pa šta još da kažem – dobro se jede, zna se sa novcem, ima li još nešto važno? Ima ono što je meni važno, važnije od ovo prvo dvoje, što je po mjeri svijeta: ima knjižara, najljepša na svijetu.  Spektakularna je poput one stanice u Liègeu, i više. Vidi se da ovi u Maastrichtu znaju svog bogca: tamo je još od 1294. gotska crkva dominikanskog reda,  dakle već 800 godina.  Odavno, od 1794. u njoj više nije bilo službi, prisvojila ju je bila Napoleonova vojska za vojničke potrebe. Neko vrijeme je tu poslije bila gradska arhiva, pa skladište i ‘neslavno’ odlagalište bicikla.

Arhitektonski ured iz Amsterdama, Evelyn Merxc i Patrice Girod, 2005. preuzeo je stvar u svoje ruke i pretvorio napuštenu dominikansku crkvu u društveni prostor par excellence, u Selexyz Dominicanen Bookstore. To je najljepša knjižara svih vremena na svijetu – tako mislimo britanski The Guardian i ja. Knjižara je zadržala karakter i šarm stare crkve, a stekla legitimaciju rajske knjižare. Ko može bolje? Naručitelj je tražio 1200 kvadratnih metara prodajnog prostora, a crkva je imala ‘samo’ 750 kvadratnih metara  u ‘prizemlju’, a u crkvi se ni ne može napraviti novi kat. Rezultat je takav da u Maastricht treba maksuz otići radi Selexyz Dominicanen Bookstore, i to je izvan svake sumnje.

Nastavila sam putešestvije po Nizozemskoj. Ja ne znam puno o toj zemlji. Kao i u Maastrichtu, prednjači Sporazum, a za prosječan svijet kao ja, vodi knjižara. Tako i za ostatak vrijedi jednako: za BiH, sinonimi Nizozemske su nizozemski bataljon, Den Haag, Amsterdam, vjetrenjače, sir i klompe. Za ove prosječne kao ja dodala bih da u Nizozemskoj nema kamena, to je carstvo začina i pjeska. Zaustavila sam se u gradiću Baarn u provinciji Utrecht. U Baarnu je rođena Kraljica Beatrix, i tamo je išla u školu. Baarn je po mojim mjerilima, i sa Kraljicom i bez nje – kraljevski. Ušuškan a nije ufuran, raskošno zelen i prepun cvijeća, miran, skladan i topao. Pregledala sam sve klupe u parku, neobično rastinje, ogromno drveće i sve životinjice. Snimila sam u parku skulpture posvećene cvrčku, mravu, sovi i žabi. Živahne patkice, pauni, koze, rajske ptice, kokoške – kraljuju tamam naspram zgrade Općine. U gradu Banjaluci su zabranili držanje i uzgoj kokoški (na šta li ih toliko podsjećaju ?), ali ih zato u Kraljičinom Baarnu ima – koliko ih duša poželi. Od EU se razlikujemo maksimalno.

Nesebični domaćini su mi pokazali Palaču Soestdijk, jednu od četiri službene palače kraljevske familije, gdje se Kraljica Beatrix i rodila. Soestdijk je bio glavna rezidencija Kraljice Julijane i princa Bernharda sve do 2004, do njihove smrti. Soestdijk je od 2006. ponovno otvoren za posjete tri dana u tjednu. Kraljica Beatrix više ne vlada, 2013. je prepustila prijestol svom sinu  Willem-Alexanderu i ponovno se upisala u registar građana Baarna. Iz Palače Huis ten Bosch u Den Haagu namjerava se vratiti u svoju mladost u Baarn. Rekao bi čovjek da je Kraljica čovjek od krvi i mesa.

Kraljica ima još jednu neveselu, polu tajnu vezu sa Baarnom: Kraljičin sin Johan Friso je tu sahranjen u avgustu 2013. na gradskom groblju, nakon 18 mjeseci kome, koja je posljedica nesreće na smučanju u austrijskim Alpama. Bio je oženjen Bosancima poznatom Mabel, gospođom iz navodno sumnjivog društva, radi koje je odustao od prijestola. Jedno od čuda nepretencioznog Baarna je grob nesuđenog nizozemskog Kralja. Ni imena, ni datuma, malo uzdignuta humka, da vas do groblja ne dovede neki dobro upućen lokalac, ni u najsmjelijim mislima niko ne bi mogao ni predpostaviti da ‘je tu ičiji grob, ni cukin ni macin’, a ne nečijeg (Kraljičinog!) sina, tate i muža, Kraljevog brata. Usred Kraljevine Nizozemske, koja ima drugu po visini najveću kraljevsku apanažu na svijetu, iza norveške. I bitno ispred britanske. Ko bi to razumio?

Poslala sam viberom fotku ove  humke sa nekoliko cvjetova onima koji su me od prvog dana pratili na mojim uskršnjim putešestvijama po EU i zamolila da probaju pogoditi šta je na slici. Naravno – niko nije mogao ne pogoditi, nego ni naslutiti. A i kako bi? Ne mogu razumjeti. Ko može razumjeti bol majke, makar i nizozemska Kraljica bila?

Tamam taj dan, kad sam ja bila u Baarnu, klanjana je predugo čekana dženaza u Vlasenici. Poruka preko vibera: ‘Bilo je stvarno tužno. Sva sreća pa kiša nije padala’. Svako svoju muku ima, samo mi to ne znamo. I ma kako stvari izgledale, izgled vara, i ništa nije za poređenje.

 24.04.2014.