Ozren Kebo: Najnevažnija glavna stvar u kantonu

Izdvajamo

• Danas je mjesto magije preuzela FIFA, mračna finansijska korporacija koja zgrće milijarde, ne plaća poreze, uništi svaku zemlju u koju dođe SP, a njeni su čelnici u administrativne strukture uvalili više daidžića, amidžića, sestrića i zemljaka nego prosječna bh. općina. Gdje dođe FIFA, tu magiji više doslovno ne raste. Iza nje ostaju nesagledivi dugovi, uništeni domovi (ako favele možemo nazvati domovima), razorena radna mjesta (ako ulični štand možemo nazvati radnim mjestom), prazni stadioni i štrajkovi koje policija guši suzavcima i pendrecima. Potpuno su u pravu bili u Economistu kada su napisali: „Nogomet je prelijepa igra, ali ružan biznis.“ A kada se sudare biznis i ljepota, zna se ko će nastradati.

Povezani članci

• Viktor Ivančić: Kolektivni marš ka suicidu
• Hellou Johnson! Vučić calling
• Lucić: Europo, izem ti Evropu!
• Pelješki most: Odakle još 95 posto?
• Oj, drugovi, je l’ vam žao…
• Sramotno: Karadžićev učenik Mladen Bosić: Priča o Belmini je orijentalna patetika

Sad nam je najfrekventnija izvlakuša da smo se „dostojanstveno oprostili od Svjetskog prvenstva“. Dostojanstveno se oprostiti, novi eufemizam za – zijaniti, ispasti, izgubiti, propasti…

Napisao: Ozren Kebo,  Gracija

Ako stvar posmatramo s geometrijskog i sociološkog aspekta, onda ništa nije onako kako se našoj gluposti čini. Evo kako stvari stoje: imamo jednu oveću ledinu, dugu 90 i široku 45 metara. Na nju se ubaci omanja okrugla masa obložena kožom, najčešće znana kao lopta, a onda 22 prebogata i ne baš najraskošnije obrazovana pojedinca naganjaju istu. Ultimativni cilj je protjerati tu okruglu masu kroz drveni okvir, sa stražnje strane opleten mrežom, kojeg životom brani 11 od ukupno onih 22 ultrabogataša. Te dvije jedanaestočlane bande razlikuju se samo koloristički, po boji uniforme.

Kada jedna od dvije zaraćene strane s već poznatih uporišta protjera okruglu kožnu masu kroz drveni pravougaonik opleten mrežom, to se onda popularno zove – gol. I tada nastaje ludilo, širok spektar iracionalnih formi ponašanja: pedeset hilajda ljudi na tribinama i milijarda i po kraj malih ekrana HD rezolucije – skače, urla, džipa, ili od radosti ili od tuge. Na onoj ledini ista polarizacija: 11 očajnika čupa kose, hvata se za glavu i pogled u kojem su sadržani bol, tuga te nevjerica, upućuje direktno ka nebeskim visinama. Šta se gore dešava, nije baš najjasnije, ali svi gledaju tamo, pa je logična pretpostavka da su u nebesima skriveni odgovori na najfrekventnije pitanje svih fudbalera koji su upravo primili gol: zašto. A ako gubitnici ne gledaju u nebo, s rukama na čelu, onda trče prema 23. sudioniku ovog organiziranog haosa. Njega zovu sudija i to je jedno od jebenijih zanimanja na trećem planetu po udaljenosti od Sunca. Ona druga jedanaestorica – koji inače u privatnom životu LGBT populaciju i njeno ponašanje preziru, osuđuju, mrze – doživljavaju kratko, ali veoma intenzivno homoseksualno & orgazmičko ludilo, tokom kojeg jedni druge cmaču, grle, bale, zaskaču, opkoračuju, pljeskaju po stražnjici i odaju se svim mogućim perverzijama koje mogu stati u 30 sekundi. Toliko je  pravilnikom mafijaške udruge FIFA dozvoljeno za slavlje nakon već opisane pojave zvane zgoditak.

U fudbalu, osim geometrije i pederisanja, možemo još naći i aritmetiku (formacija 4-4-2), šahovsku strategiju ( čvrsta odbrana, kao recimo Grci), nezaustavljivi napad (na primjer Holandija na međunarodnom planu ili onaj FK Velež na lokalnom), pa onda ima i nekoliko neistraženih socioloških fenomena, među kojima se najistaknutiji zove tragikomičnost takozvanih favorita (Španija, Engleska)…

Osim ovih strogo naučnih kategorija (geometrija, aritmetika, jednospolno ludilo), ima i nešto što izmiče racionalnim tumačenjima i sociološkom kategoriziranju, a to se zove fudbalska magija. Kao i svaka druga magija, ona nema jedinstvene definicije, nego je svako tumači kako mu se digne. Za jedne je fudbal više od života („Za Čelika svog i život svoj“), za druge više i od majke („Mama, volim te, ali ne kao Želju“), ili – što zaista izmiče svakom racionalnom poimanju – više čak i od automobila (naslov u novinama:“Založio Golfa da bi se kladio, pa sve izgubio“).

Ali ta magija, to je bilo nekad. Danas je mjesto magije preuzela FIFA, mračna finansijska korporacija koja zgrće milijarde, ne plaća poreze, uništi svaku zemlju u koju dođe SP, a njeni su čelnici u administrativne strukture uvalili više daidžića, amidžića, sestrića i zemljaka nego prosječna bh. općina. Gdje dođe FIFA, tu magiji više doslovno ne raste. Iza nje ostaju nesagledivi dugovi, uništeni domovi (ako favele možemo nazvati domovima), razorena radna mjesta (ako ulični štand možemo nazvati radnim mjestom), prazni stadioni i štrajkovi koje policija guši suzavcima i pendrecima. Potpuno su u pravu bili u Economistu kada su napisali: „Nogomet je prelijepa igra, ali ružan biznis.“ A kada se sudare biznis i ljepota, zna se ko će nastradati.

A ako sad s geometrije na trenutak pređemo na kvantnu fiziku, shvatit ćemo da je sve što se dešavalo kod nas zapravo logično, normalno, prirodno i očekivano. Zakon privlačnosti precizno definira te pojave: stepen naknadnog mamurluka uvijek je proporcionalan intenzitetu prethodne euforije. A euforija stvorena u nekoliko kantona s bošnjačkom većinom, kao i svaka druga euforija, bila je obrnuto proporcionalna lijenosti, statičnosti, kreativnoj nemoći i suštinskoj bezvoljnosti naših bogatih predstavnika. Mi smo sebe već vidjeli kao svjetske prvake. I niko nam nije mogao dokazati da imamo tek solidnu reprezentaciju i ništa više. Ono što bi se reklo, veliki tim za male domete. I baš zato što nam niko ništa nije mogao dokazati, više smo slavili, da ga tako nazovemo, „historijsko ispadanje sa Svjetskog prvenstva u fudbalu“, nego titulu prvaka svijeta u sjedećoj odbojci. Možeš nas jebati, ali mi nećemo i ne znamo drukčije.

A zašto smo, uprkos euforičnim iščekivanjima, na kraju jedva dobacili do „dostojanstvenog oproštaja“? Odgovor  potražimo u nedostatku hrabrosti. Uoči utakmice s Nigerijom, iz Brazila se najčešće čulo da mi nećemo srljati prema protivničkom golu. Nećemo srljati? Nekada se to zvalo – napadački fudbal, agresivna taktika, lepršava igra, ljepota koja zasjenjuje… A danas, eto, srljanje ka protivničkom golu. I obećanja su održana, mi fakat nismo srljali. Niti smo se slomili od trčanja. Tu imamo na djelu klasični sindrom gastarbajtera. Da bismo ga objasnili, prizvat ćemo sjećanje na jednog bivšeg reprezentativca, za kojeg je važila sljedeća definicija: „Kad igra u Bayernu, trči više čak i od Nijemaca, a kada nastupa za reprezentaciju BiH, trči manje čak i od Bosanaca.“

Uglavnom, fudbal je još jednom dokazao: ko ima, dat će mu se još. A ko nema, srušit će mu se i ono malo favele što je imao.

Nogomet život čini ljepšim. Ali samo nekima…