Piš vrećice

Povezani članci

• Viktor Ivančić piše gradonačelniku Splita: Štovani gospodine Debilu
• Sarajevski atentat: Povodom 100-godišnjice Sarajevskog atentata (II)
• Sjedinjene Države Evrope?
• Život djeteta
• Markica sa likom Nansena – znak zahvalnosti Norveškoj
• Pošto ponos?

Ne krijem, niti sam ikada krio, simpatije prema bivšoj državi. Jugoslavija je imala puno mana, ali su njene vrline, po meni, daleko odskočile od onoga što nam je sada, nakon krvavog razlaza, “naša borba dala”. To se posebno odnosi na Bosnu i Hercegovinu, ali bojim se da ni ostali dijelovi titoslavije nisu puno bolje prošli.

  Ali, za jedan segment Jugoslavije se sigurno može reći da nikad nije valjano “prošljakao”. Radi se o nacionalnoj željeznici, famoznoj JŽ.

   Iako nakon rata građena neviđenim entuzijazmom, znojem i žuljevima mladih akcijaša, ona nikad nije pravo profercerala “kako Bog zapovijeda”. Bilo da ste morali u obližnji gradić, ili s kraja na kraj bivše države, niste znali ni kad ćete poći, a još manje kad ćete stići na odredište. Stoga su, valjda, željezničari i izmislili onaj čuveni fol: kašnjenja nikad nisu saopštavali u satima, nego u minutama! Tako, naročito u zimskim mjesecima, kad zaveje, nije bila velika rijetkost da, u nekim “Čolinim podlugovima”, i po 5-6 sati čekate na  spasonosni zvuk sirene voza u dolasku. Ili, JŽ-rječnikom: 300, 360 minuta, ako vam je lakše.

   Sjećam se, jednog sam januara s drugom putovao iz Zagreba. Gužva, sve puno, ciča zima. Nas dvojica stojimo u hodniku, cijelu noć nam je tako dreždati. Radijatori, bezbeli, zaleđeni, sve se na njima uhvatile “ledene suze”. Kad, nakon nekog vremena, spolja čujemo skretničarev glas: “Sisak, minus šesnaest!”. Da se smrzneš.

   No, nije sve bilo tako crno. Bilo je u vozu i lijepih dogodovština, druženja. Ponekad nam kašnjenja uopšte nisu smetala. Dapače.

   Tako sam jednom u vozu sreo poznatog i meni dragog pjesnika Stevana Tontića. Ranije sam ga dovodio u Konjic, na književno veče, i od tada smo, ne mogu baš reći prijatelji, ali jedan drugome sigurno dragi poznanici.

   Elem, sretnemo se mi, opet u hodniku – u kupeu ni igla ne može da padne – a u mojoj torbi boca viskija i šteka žute “kamile”. Donijela mi cura, sadašnja domaćica i stub našeg doma, sa puta u Rusiju.

   Od duga vremena, predložim mu da, sve s prtljagom, krenemo u bife, i tamo, uz miris kafe i duhanskog dima, “slistimo” to malo škotskih maligana.

   Rečeno-učinjeno. Nismo ni primijetili kad je voz ušao u Sarajevo. Naprosto nam bilo krivo što je sve tako brzo prošlo.

   Vrijeme je relativna, “rastegljiva” kategorija, kako je to davno primijetio veliki Tomas Man.

 U zemlji u kojoj sada živim vozovi su prava milina! Čisti, svijetli, tačni, uredni … S poda im se može jesti, što bi rekla moja stara.

   Prvih godina sam na posao, na dvadesetak kilometara udaljenosti, išao autom. Od toga sam odustao tek kad su cijene benzina vrtoglavo skočile, a uprava Univerziteta – u želji da što više ljudi na rađu dolazi biciklom – još uvela i obavezno plaćanje parkinga.

   Isprva bijesan na tu odluku, kasnije sam im na tome bio zahvalan. Riješili me ljudi muka. Kolone, gužva prije i poslije posla, zastoji, kvarovi … Izgubljeno vrijeme, tristo posto! A u vozu sve kako treba. Čitaš, drijemaš, nisi sam – tu i tamo pred nosom ti prošparta neki dobar “komad”… A kad voz kasni više od desetak minuta, to je ovdje vijest dana. Osim u kasnu jesen i u rijetku, jedamput u 5-6 godina oštru zimu.

   Naime, tim uslovima ovdašnja “tračnička prometala” nisu dorasla. Tako im ujesen opalo lišće šine pravi opasno skliskima (?!), a za oštrih se zima signalizacija često kvari, i to na temperaturama nižim od 7-8 stepeni celzijusa.

   Kupovali jeftine vozove za “sve potaman”, u tome je stvar.

   I tu se, da prostite, malo zaj…….

   Jer, među ostalim, “superosjetljivim” vozovima, vlada je prije par godina nabavila i one za kratke razdaljine, takozvane “sprintere”.

   Vozovi k’o vozovi, često sam se njima vlačio. Prostrani, lijepi, čisti – sve poput ostalih. S jednom malom razlikom. Nemaju wc-a. “Glavonje” iz Den Haga vele da bi im oni s toaletom, u vrijeme štednje, bili preskupi. Uostalo, ovi i jesu za na kratko, short distance, zar ne?

   I pobunila se raja. Posebno stariji, kojima prostata i mokraćni mjehur više nisu “pod garancijom”. Osim toga, bude i ovdje zastoja, pa se short distance opasno oduži …

    E, sad na scenu stupaju “genijalci” iz ovdašnje željeznice (NS). Nakon dugog i teškog razmišljanja, sjetili su se da problem sa nedostatkom toaleta riješe – gdje si, gospodine Ripli?! – vrećicama za pišanje!

   Elem, nekakvo je preduzeće po nalogu NS-a napravilo specijalne, nepromočive vrećice za mokrenje koje bi, u slučaju male nužde, kondukter imao dijeliti putnicima. Pa bi ovi, sve crno na bijelo, otišli u sobičak pokraj upravljačke kabine, i tamo se, da prostite, popiškili.

   Nisam baš najbolje upratio šta bi dalje bilo sa vrećicom, jer mi je i ovo već bilo dosta. I previše. Osim toga, pitam se: a šta je sa velikom nuždom? Zar se ovdje ne radi o svojevrsnoj diskriminaciji, na koju su Holanđani itekako osjetljivi?

   Kad je vijest “provaljena”, NS se odmah počeo “posipati pepelom”. Optužio “zlonamjernike” da su neovlašteno otkrili njihovu ideju, da je plan tek “u povoju”. Nisu oni baš tako mislili, ma gdje bi oni, i sve takve gluposti. A čitava je Holandija lijepo vidjela ponosnog fabrikanta ovih “piš-vrećica” kako pred kamerama demonstrira njihovu učinkovitost. Srećom, s vodom, a ne s onom drugom, našega tijela tečnošću.

   Od svih reakcija, najviše mi u sjećanju ostaje jedna krupna dama, koja, s vrećicom u ruci, veli: “Ma dobro, nek’ ga đavo nosi, neka ih uvedu! Bolje išta nego ništa. Ali, osim za nas žene, ova mi se vrećica čini premalom čak i za krupnije muškarce.” I na to se okrene, i prasne u smijeh.

    Baš me briga. To se ne odnosi na mene. Ponekad je baš lijepo ne biti “krupniji muškarac”.