Pismo glumice Hasije Borić Predragu Luciću

tačno.net
Autor/ica 9.4.2013. u 10:23

Pismo glumice Hasije Borić Predragu Luciću


Otvoreno pismo glumice Hasije Borić povodom hajke koja se u pojedinim bošnjačkim medijima digla na pjesnika Predraga Lucića

Poštovani i dragi Predraže Luciću!

Ovih dana je u mojoj domovini, Bosni i Hercegovini, hajka na tebe, baš kao što je već dugo vremena i na mnoge druge časne ljude koji su je svojim tekstovima i veličanstvenim stihovima branili u njenim najtežim trenucima, pa imam potrebu, mada nisam čovjek javne riječi, da ti se obratim ovim pismom.

Onih davnih ratnih godina, kada sam bila izbjeglica pred genocidom koji se sručio nad narod kome pripadam i silinom destrukcije jedne veličanstvene ideje zvane Bosna i Hercegovina, čekala sam u progonstvu svake sedmice, iz dana u dan, list koji se zvao Feral Tribune. Dežurali smo na trafici, a kad bi došao u kuću otimali bismo se ko će ga prvi čitati. Sjećam se kada je izišla tvoja pjesma HVO vojnika, koja je parodija na Šantićevu Eminu, Eminu koja ga je “samo jednom pogledala mrko, dok je rod Eminin u Dretelju crko”, rekla sam svojima: ja ću od ovih stihova napraviti predstavu. Brižljivo sam, cijeli rat, izrezivala tvoje stihove, te tekstove tvojih prijatelja Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića i čekala da se vratim u domovinu i napravim predstavu. Ne da mi se da ponavljam hiljadu puta napisane riječi o najvećoj svjetlosti, Feralu.

Imala sam gomilu materijala. Ali niko u regionu, osim Tanje Miletić – Oručević nije se usudio praviti predstavu na bazi ovih tekstova. Ne radi se o tome da ja sada reklamiram Feral Tribune Cabaret, ni sebe samu, ni predstavu koja već dugo ne igra. Radi se, naprosto, o tome da kažem o svome iskustvu igranja te predstave, uglavnom bazirane na tvojim stihovima.

Predstava je u Sarajevu dobila fantastične kritike, ali ono što je puno važnije od toga, pune i prepune dvorane publike širom Bosne i Hercegovine, Evrope, Amerike. Uglavnom, ljudi koji su preživjeli rat i ratne strahote otkrivali su u tvojim tekstovima djelić svoje duše i svoje patnje. I sama spadam u one koji su ratom najdublje istraumatizirani, i sama sam izgubila puno članova svoje porodice. Najdublje osjećam težinu zločina koji je izvršen nad narodom kome pripadam, ali i nasilje koje se svakodnevno vrši nad idejom Bosne i Hercegovine, zajedničke nam domovine. I sve se to sada, moj Duje, pripisuje tebi. Još vele da “potičeš mržnju koja vodi do genocida nad Bošnjacima”!

Ljudi koji su gledali našu predstavu Feral Tribune Cabaret  čekali su me poslije predstave, stotine njih, u konačnici hiljade njih, da mi se zahvale. Žene su skidale spontano prstenje s ruku, šalove, imale su potrebu darovati mi nešto, kažu, kad već nismo kupile cvijeće. Govorili su ljudi da doživljavaju katarzu kroz našu predstavu. Ne mali broj njih mi je rekao: ovo gledam sedmi put. A ja bih im odgovarala: znači da vas ona liječi. Više ne smijete kupovati kartu. Bit će vam poklonjena. Razgovarala sam i sa mnogim psihijatrima i drugim stručnjacima koji su me ohrabrivali: Moraš nastaviti igrati. Osim što je umjetnost, to je i kolektivna psihoterapija. Ne bih ni da govorim o našem igranju na Tribini za ljudska prava pred Haškim Tribunalom…

Šta to nije u redu sa desetinama hiljada ljudi koji su predstavu vidjeli? Nisu došli samo zato da se nasmiju, već su osjećali i onu tamnu, duboku potku Feralovog humora. Trebam li spomenuti da mi je na predstavi čestitao i jedan uvaženi čovjek, vrlo osjetljiv na pitanja genocida, koji svakodnevno iskopava bošnjačke žrtve, Amor Mašović?

Ja sam se u jednom momentu, nakon stotinu odigranih predstava, umorila i potpuno povukla iz javnog života. Ali, moram reći da sam svoje najljepše trenutke na sceni u posljednjih dvadeset godina doživjela upravo sa predstavom Feral Tribune Cabaret, sa tvojim stihovima. Pomogao si mi da prevladam svoje najdublje ratne traume. Ja mogu razumjeti i one ljude koji ne mogu kroz humor da se oslobađaju traume, ali ne mogu i ne pristajem na one koji manipuliraju u njihovo ime i koji nam naše najveće prijatelje prikazuju kao četnike, ustaše. Ako su danas ustaše Predrag Lucić, Mile Stojić, Ivan Lovrenović, ako je četnik Marko Vešović, pitam se šta se to desilo s nama?

Oprosti im, Predraže, jer ne znaju šta čine!

I šta je to s našim pamćenjem? Zašto šute oni koji bi, bolje od mene umjeli napisati ovo pismo?

Molim te da se ne žalostiš i da i dalje ostaneš naš prijatelj, jer su nam prijatelji danas i te kako potrebni, kao i prije dvadeset godina.

Tvoja Hasija Borić

 

tačno.net
Autor/ica 9.4.2013. u 10:23