Neobična je ovo sedmica kao što su neobične sve sedmice mjena. Jedno nevjerovatno toplo ljeto nestalo je u prvoj velikoj kiši, koja je uz jak vjetar i lomljenje kišobrana naznačila da od sad ona gazduje. Kiše su uvijek dobre kao kulisa nečemu drugome jer imaju poetski i fatalistički prizvuk, lako mogu igrati ulogu simbola za bilo što. Sedmica kišne mjene simbolički je bacila znak na odlazak jedinog našeg reisa, Mustafe Cerića.
Trebalo mi je par sati da shvatim zašto jedan ovakav ispisivač bijelih površina treba da se bavi mjenama u vjerskim zajednicama, posebno kad se zna da sam uvijek bio za odvojenost vjere i politike, te da mi je prirodno da su odlasci i dolasci vjerskih lidera stvar oko koje treba da brinu samo one glave koje istog biraju. Tako bi bilo normalno, ali baš je ovaj lider simbolički kao ona kiša na početku teksta zauvijek promjenio praksu da se vjerski službenici bave samo vjerom, te jednom za sva vremena iz naših života prebrisao granicu vjerskog i svjetovnog.
Dobro, možda su to uradili ranije i neki drugi, ali za ovo (post)ratno bh društvo, Cerićev simbolički ulazak u politiku za par narednih vjekova naše društvo učinio je vjerskim, a političku scenu za sva vremena povezao sa klerom. Nakon Cerića postalo je prirodno da pred izbore svi gledamo za koga će džamija stati, da zakleti ateisti na onaj svijet odlaze uz sve vjerske počasti, te da i na ovom svijetu postoji prijeki sud, onaj koji poslije svake hutbe, mevluda ili otvaranja neke džamije odašilje poruku i presudi šta je to dobro, a šta loše u njegoj interesnoj zoni.
Odlazi tako naš prvi politički reis koji je za sva vremena prešao preko statuta organizacije koju je vodio i krenuo se javno baviti svjetovnom politikom. Odlazi prvi reis koji je učestvovao na svjetskom poslovnom forumu u Davosu kao jedini predstavnik naše male sekularne države, odlazi reis koji je stao na čelo jedne nacionalne akademije nauka i umjetnosti, odlazi vjerovatno da bi ponovo došao, ali nikad više na ovo mjesto.
Kako izgledaju penzionerski dani za jednog reisu-l-ulemu, to kod nas niko ne zna, niti je koga ikada zanimalo. To tek sada treba osmisliti. Da li će i Mustafa Cerić čekati treći ili četvrti dan u mjesecu da mu poštar donese odrezak od penzije ili će penzionerske dane kratiti ulaganjem na Frankfurtskoj berzi vrijeme će pokazati. Jednako kao što će pokazati i dokazati da li odlazi zato što mu se odlazi ili odlazi zato što to želi neko drugi.
Još su u sjećanju friške polemike oko toga treba li reis biti doživotna funkcija, što je sigurno ideja došla od ljudi bliskih sada odlazećem reisu. Isto se sjećamo priča o evropskom reisu, reisu Evropske Unije ili neke slične euro-atlanske organizacije. Njegove ambicije sigurno nisu bile komplementarne činjenici da će jednog ponedeljka biti bivši.
Doći će sigurno neko iz trećeg društvenog safa, jer samo takav može doći poslije reisa koji je želio doživotno ostati. Doći će neko ko će tek trebati da se dokaže centrima moći koji stoje iza njegova izbora, neko ko će tek trebati postati važan. Možda baš u ovoj rečenici stoji i tajna odlaska reisa za kojeg smo mislili da ne može otići. Možda je podjela društvenih uloga danas takva da formalni vjerski lider ipak nije prvi na sceni, već da mora postojati ipak neko jači. Treba biti legalista pa o tom koji dolazi pričati tek nakon njegova izbora, bit će vremena.
Vremena ima i odlazeći reis, dovoljno da ubuduće svoj politički stav formira mimo skuta vjerske organizacije. Opšti izbori su dvije godine daleko, taman toliko da se neka nova politička organizacija formira i pripremi za izborni ring.
