Potresna ispovijest Dunje Hrnjičić: Tko je ubojica moga supruga?

Povezani članci

• PREDIZBORNI AGITPROP REISA EFENDIJE KAVAZOVIĆA U ŠVICARSKOJ – Procjena štete
• ZAVNOBiH kao STAVOBiH: Afirmacijska negacija
• Hulje protiv Aide Ćorović
• Nove optužbe protiv fra Kordića
• G.G. iz Splita
• Goran Pandža: U amanet nikome

Dunja Hrnjičić na protestima u Mostaru

Mostarska obitelj Hrnjičić već jedanaest godina traga za istinom. Traži od nadležnih institucija odgovornost te otkrivanje ubojice njihovoga supruga i oca – Smaila Hrnjičića, tada 60-godišnjaka, koji je 28. veljače 2003. godine smrtno stradao u eksploziji ručne bombe.

Za naš portal, Smailova supruga Dunja Hrnjičić, ispričala je potresnu ispovijest o stradanju njezinoga supruga i o teškom ranjavanju sina, te o poniženjima s kojima se već godinama susreće ne saznajući istinu – tko je nalogodavac, počinitelj. 

Moj suprug Smail Hrnjičić, zajedno sa sinom Armenom, 2003. godine – dakle, prije 11 godina, radio je na obnavljanju stana porodice Envera Batlaka u zapadnom dijelu Mostara. Naime, moj suprug bio je vrlo sposobna osoba i zaista je znao obavljati mnoge poslove, a u tom periodu, kako sam i spomenula, radio je na renoviranju stana. Te poslove obavljao je kroz dva-tri mjeseca, i tog dana, 28. februara, zajedno sa sinom Armenom otišao je provjeriti da li je sve uredu u stanu i pokupiti svoje stvari koje su ondje ostale (radno odijelo, alat i sl.). Radno odijelo bilo je u plakaru, a ispod njega nalazila se bomba.

Kada je on uzeo to odijelo i usput da pokupi alat – bomba je eksplodirala jer je s nje bio skinut osigurač, koji nikada kasnije nije pronađen. Dakle, bilo je dovoljno da na sami dodir odijela ta bomba eksplodira. Tada je moj muž, Smail Hrnjičić, na licu mjesta smrtno stradao, a sin Armen zadobio teške tjelesne povrede. Bio je na aparatima, imao je dvije vrlo ozbiljne operacije – no, uglavnom, ostao je živ. Od tada, evo jedanaesta godina, ja svaki mjesec idem u tužilaštvo. Prvo je taj slučaj bio na Kantonalnom tužilaštvu: ispočetka je to trebalo da bude kao da je on sam sebi podmetnuo bombu. Tada je ministar bio Goran Bilić, koji je javno na televiziji kazao da se radi o nesretnom slučaju jer je on htio da tu bombu nekome postavi. Meni je, u tom jadu, bolu i tuzi, kada mi je se i sin borio za život, trebalo da dokazujem da je njemu ustvari bomba podmetnuta. To je na kraju i dokazano. Kantonalno tužilaštvo bilo je nesposobno da to riješi pa su poslali Federalnom tužilaštvu.

Bilo je to, dakle, na Federalnome tužilaštvu, međutim, ni oni nisu bili u stanju da riješe te su ponovno slučaj vratili na Kantonalno tužilaštvo. Za to vrijeme, od 11 godina, mijenjalo je se pet tužitelja – ništa od toga nije riješeno, niti su bili na tragu. Krajem 11. mjeseca 2007. godine Federalno tužilaštvo je u javnost plasiralo informaciju kako je otkriven počinitelj kaznenog djela i to Jasminko Jašarević, koji je već izdržavao kaznu dugotrajnog zatvora (na 45 godina) zbog dva ubojstva koja je počinio u Mostaru. Objavljeno je da je Jašarević sve priznao, a na kraju je uslijed nedostatka dokaza – istraga obustavljena. Dakle, poslije 11 godina, svaki mjesec kada odem u tužilaštvo, uvijek mi se kaže „Radimo, radimo, radimo“, međutim ništa od toga. Taj sam predmet dvaput našla u arhivi. Sada to vodi nova tužiteljica, kojoj je trebalo dosta vremena da to prouči, no idalje nema ništa od toga. Obraćala sam se Mehmedbašiću, njezinom šefu, koji mi je lično u razgovoru rekao da su kao uradili sve što su mogli i da ne mogu učiniti više. Rekla sam im „Zašto to tako? Treba se ponovno raditi na tom slučaju dok se ne pronađe krivac, ubojica.“ Sada taj slučaj vodi  ta nova tužiteljica. Premda nisam neki optimista, ali eto nadam se da će nešto valjda početi raditi po tom pitanju.

Jučer sam kući dobila pismo, plavu kuvertu od Ministarstva zdravstva, rada i socijalne zaštite, na ime moga supruga Smaila Hrnjičića i na adresu Ulica Krpića 12, a to je naša izbjeglička adresa. Mi već odavno stanujemo na Bulevaru. Moj suprug je 2000. godine dao zahtjev u Elektro-Hercegovinu (gdje je do rata radio, dakle 30 godina je imao radnoga staža) da ga prime na posao. Međutim, pošto su sada tu sve neki novi ljudi, nitko nije htio ni da ga pogleda te je on dao žalbu spomenutom Ministarstvu.

Tu žalbu uložio je 28. 11. 2000. godine, a 8. 4. 2014. (poslije 14 godina) dobiva na svoje ime odgovor, iako je već 11 godina mrtav, da dođe i da se obrati Ministarstvu, da ponese radnu knjižicu i dokaz da nigdje nije radio, te ukoliko se u roku od sedam dana ne obrati – žalba se neće uzeti u razmatranje. Eto, iz ovoga se može vidjeti kako radi naša cjelokupna vlast, ministarstva, itd.

Odgovor Ministarstva zdravstva poslije 14 godina

Kroz ovih 11 godina zaista nema kome se nisam obratila, uključujući Međunarodnu zajednicu, Ministarstvu za raseljene, i dr. Svi su rekli da će se raditi na tome – da se radi, da se obratim Kantonalnom tužilaštvu i da se to mora rješavati.

Može se reći da je ovo bilo još jedno u nizu od političkih ubojstava u Mostaru. Inače, proglašeno je kao teroristički akt te je stoga upućeno Federalnom tužilaštu, no kako je to tužilaštvo bilo nesposobno, vratilo je slučaj Kantonalnom tužilaštvu koje ne radi ništa po tom pitanju. Ovdje se slučajevi terorizma ne rješavaju već 11 godina. Ubojstvo moga supruga je 30. po redu, dakle, još 29 ubojstava ima koje nitko u ovome gradu ne spominje. Svake godine dam u novine članak o tome i o mojoj borbi da se ubojica pronađe te da se već jednom to riješi. Uvijek sam spominjala sva ta ubojstva i mislila kako će se te porodice javiti meni pa da možda čak i zajedno nastupimo, misleći da bi bilo možda više efekta. Međutim, očito je da su ljudi postali pasivni kroz sve ove godine, a vjerojatno su neki i odustali. Ja ne odustajem. Nemam nikakvu pomoć.

Ispočeta, pošto su moj suprug i sin bili zarobljeni u logoru devet mjeseci, Savez logoraša imao je kao neki sastanak pa su svoje viđenje toga uputili Kantonalnom tužilaštvu, no od tada ništa. Mislim da bi se trebala formirati komisija na državnom nivou koja bi istražila tih 30 ubojstava u gradu Mostaru. Radi o ljudima koji su ubijeni poslije Daytona, a ne u ratu. Na kraju krajeva, radi se o ljudima. Ovo je još uvijek moja lična borba.