Mostarska Elektrotehnička škola uvijek je bila rasadnik svakojakih bisera. Iz sezone 1996/97 datira više škrabotina, nego grafit „U svakom kukolju ima žita“. Nepoznati autor je crnim flomasterom bez težnji pretjeranoj stilizaciji ispisao pomenuti tekst na dijelu hodnika koji je od posljednje učionice vodio do toaleta. Ne sjećam se da se puno razmišljalo o tome šta je pisac želio da kaže, ali znam da se pomenuta rečenica dugo zadržala na zidu preživjevši najmanje dva redovna ljetnja krečenja. Dokaz da su prve postratne generacije đaka imala dara za ironiju i sarkazam, skoro koliko i za naizmjeničnu struju, bio bi potpuno zaboravljen da se prije koju godinu nisam našao u problemu kako nasloviti neki svoj tadašnji komentar na aktualnu političku situaciju. Kako vrijeme brzo prolazi, danas se pitam da li u kukolju uopšte ima žita, te da li kod nas jedino kukolj raste na političkim poljima.
Jedan naš veletiražni dnevnik već neko vrijeme donosi eskluzivne informacije o tome kako federalni ministar poljoprivrede koristi budžetska sredstva namjenjena poticajima za poljoprivrednike kako bi kupovao glasove za naredne lokalne izbore. Prikazuju se dokazi, spiskovi, novčani iznosi, izjave uključenih, ovih dobronamjernih građana koji su na neki način već ušli u dogovor, pa se iz nekih razloga pokajali. Slijede urednički komentari koji dodatno potenciraju problematiku, te iskazuju čuđenje kako država ne reaguje i prelazi preko svega.
Sve bi ovo bilo tužno, pomalo tragično, da nije smješno i groteskno. Narodna Stranka Radom za Lijanoviće, kako ju je jednom prilikom trećinom u šali, trećinom u zbilji, a trećinom u senilnosti, genijalno nazvao njihov tadašnji kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva, legendarni Muhamed Čengić, od svog osnutka iz hobija se bavi zanimljivom vještinom kupovine glasova. Na taj način na izborima kupljen je politički legitimitet, te u par godina izgrađena pozicija s koje se moglo ući u vlast. Ono što se u opoziciji radilo iz hobija i vlastitim parama, iz pozicije vlasti radi se profesionalno i na račun poreskih obveznika.
Groteskno u svemu ovome je činjenica da ovo nije izuzetak iz pravila, incident ili zaseban slučaj. Glasove kod nas kupuju svi bez izuzetka, sve stranke na vlasti. Princip je isti, različite su nijanse, metode, iznosi, stepen transparentnosti. Jedan od razloga zašto je kod nas skoro nemoguće promjeniti vlast i što kod nas uvijek vladaju isti je baš taj, što je sve kupljeno, narodski rečeno poklopljeno. Situaciju je skoro nemoguće promjeniti jer se vlast ne bira, ona se kupuje. Jedni kupuju za pare, drugi za salame, treći za vjerske objekte, četvrti za neke nenormalne penzije, peti za nešto peto. Lijenovići to samo rade s potpunim odsustvom srama i pretvaranja. Zanimljivo je da su baš oni autori najapsurdnijeg od svih naših apsurdnih prijedloga zakona. Pred jedne prošle izbore zalagali su se za kažnjavanje onih koji ne izlaze na izbore i nagrađivanje onih koji izađu sa 100 KM.
Smješno je očekivati od vlasti koja je svoju poziciju prije svega kupila, te je na taj način održava iz godine u godinu, da se osvrće što eto sad neki novi ministar koristi javni novac za kupovinu glasova. Najgore što mu se može desiti je da mu se sugerira da se malo primiri ili da podjeli i koji poticaj nekom pravom poljoprivredniku.
Šta na kraju preostaje nekom našem čovjeku nego da po onoj – ako ih ne može pobjediti, može im se pridružiti. Tako u narednim danima i mjesecima očekujte u novinama, u rubrici mali oglasi dosta ponuda ovog tipa: „Povoljno prodajem glas na narednim lokalnim izborima. Nov, nekorišten, moguća i zamjena za zaposlenje u javnoj instituciji“. Zna naš čovjek da nema uspješnog posla bez velike ambicije, te da se kupac kod nas često rukovodi mišlju da ne zna šta je dobro, ali zna šta je skupo.
