Naime, u neko doba kao i uvijek tačno na tacno.net javi se Boris Dezulović i, mada sam mislio o grafikama i kenotafu – Srebrenica Mersada Berbera, po običaju koji osobno i ne volim, ali zbog kojega odlijepim: trgnem se! Ustvari, volim Borisovu satiru, makar me zajedno sa njim satrli! Ama, neka rade što žele! Ionako to čine. Sa nama dvojicom to nema blage veze. Zato, ili nam puca ili nas boli krastavac.
A toga dana, dogodila se još jedna stvar! Sud u Republici Srbiji donio je odluku kako Vojska u Otadžbini i njezin Đenerala Dragoslav Mihailović – nisu bili antifašisti, niti na strani antifašističke koalice u Drugom svjetskom ratu.
/Izdata je naredba DVERIma! Što više ne mogu fašisti, antifašisti MORAJU!/
* * *
Ranih osamdesetih prošloga stoljeća događalo se više stvari koje ne umijem i neću zaboraviti. U bilo kakvom poretku, one izgledaju opako, pa ih i mnogi drugi živi dosta dobro moraju pamtiti. Ustvari, zato, više vjerujem njihovoj pameti nego li svojoj, pa ću tek natuknuti i kliknuti, a bespogovorno se predajem Sudu pravde i javnog mišljenja.
Suđeno je Aliji Izetbegoviću radi Islamske deklaracije, ali i njegovim obožavateljima iliti vrijednim čitateljima budalaštinja koje bi u tom pamfletu željele pokrenuti svijet u drugom pravcu, ali, svakako u svoju korist i kontekst koji im se priviđa kao naslijeđena moć halifata… Kako bi stvar ČETNIČKI UOZBILJIO – sve ih je branio ČETNIČKI VOJVODA VOJISLAV ŠEŠELJ.
U beogradskom časopisu Književnst pisao je inteligentni i britki Taras Kermauner u nastavcima od po dvadesetak strana: Kako su Slovenci sačuvali svoju naciju u kulturi i jeziku, te, kako su o tome imali visoku svijest, a još 1918. godine, kad su na ulici čuli prvog jugoslavenskog žandarma u Ljubaljani kako kaže: Ku’š, bre! – shvatili, kako Kraljevina SHS nije njihova država. Naime, oni ne žele ničiju, a nekmoli srpsku hegemoniju. Slično je bilo i s Gradišćanskim Hrvatima u Austriji! A pitanje jest: Shvata li iko kod nas nacionalno pitanje?/
* * *
Vuk Drašković, tada još ovlaš pismen i slabo čitmen, napisao i objavio roman: Nož. Komunisti su se užasnuli i rekli svašta. Odgovorio je romanom Sudija. Ustvari, bila je to studija! Znači i program političkih namjera. Pokazao se slabim političarem, jer, već je bio potanak pisac koji je umislio da je Vaclav Havel! No, valja ga neizostavno pomenuti, jer je već bio bolji od Dobrice Ćosića, ne samo zbog prisustva, već zbog ljudske dosljednosti i na krivom putu…
* * *
Onda, polovinom osamdesetih, kao svojevrsno čudo, dogodilo se hapšenje Požarevca! Četnika koji je u Drugom svjetskom ratu i neko vrijeme poslije njega, radio kao član trojke, uobičajene i uhodane četničke formacije ili izvrsne formule za likvidaciju nepoželjnih. Dakako, kamama. Trojke uđu noću s nekoliko strana u selo. Niko živ ništa ne čuje. Niko živ ništa ne zna i ne sazna. Niko živ ne ostane. Požarevac je otkrio veliku četničku vojnu i formacijsku tajnu!
O tome više zna samo Ljubomir Simović koji je pisao Pesmu o nošenju odsečene glave Dušana Radovića Kondora kroz sela i preko planina zapadne Srbije: Dušan Radović Kondor je zaklan / jer je klao. // Na pragu komande, na pragu sammog pakla / brat ga zaklane žrtve nožem zakla. // Zaklan Kondor pade u jesenju travu / osvetnik dopade i odseče mu glavu. // Diže je na motku i razvi zastavu / pa s glavom odjaha niz šumu hrastovu. // I jaše kroz jelove, brezove šume i bukove, / kroz bežanije, kroz razbijene pukove, // kasom i galopom, niz poljane, // dižući uvis prepelice i vrane, // noćevajući na mesečini kraj žara, / na konju jedući, budeći dobošara, // s Lima i Uvca na Povlen na Maljen, // kroz poštu srušenu, kroz mlin do temelja spaljen, // svakoj pijaci, svakoj crkvi, svakoj kući, / odsečenu glavu pokazujući. // A odsečena je glava, kose plave, / više od žive govorila glave: // da se nismo odmakli od pakla / ako je strelac streljan, ako je koljač zaklan./ Ljubomir Simović je anatemisan, ali je okuražio Gojka Đoga da u svojoj knjizi Vunena vremena i književnoj reviji Književna reč, pomene medveđu šapu na Dedinju…
Da. A Požarevac na televiziji, iskreno priča, otvoreno i bezosjećajno, da i ne trepne – o likvidacijama. Kao da je kiselio kupus. Čovjek u godinama. Bio je dijelom Kraljeve vojske u Otadžbini. Izvršavao naređenja i zadatke dobijene od đenerala Dragoslava Mihailovića, u Srbiji omiljenog kao Draža i Čiča.
Imenice i Draža i Čiča, izražavaju posebnu ljubav srpskog pravoslavnog svijeta prema najdražima. Draža – draži od dragog i izvedeno iz Dragoslav, a Čiča – očev brat i stric. Srbi to zaista znaju! Dragomir je Gidra! Šatrovački, ali Srbi znaju šta je sabor, vašar, kirbaj… Sve to iz milošte. Milan je Lane… Etc. Uvijek, malo pretjerane dragosti uz osobno ime. Uz jednu osobu. I to kakvu. Đeneralsku, u Otadžbini, dakako. Danas, moraju gatljati sa tim kroz život!
Pošto je najdraži čovjek u mome životu bio moj amidža, stariji brat moga oca, inače poznatog partizana, ar – Zijo ar, uvijek me na njega podsjećala ta imenica Čiča.
Srbija je lijepa zemlja. Bio sam tamo puno puta. Srbi su dragi ljudi. /Četništvo im je možda bugarsko!/ Srbi svoje stričeve, tj. drage ljude u obitelji zovu čiča. Čiča je, dakle, očev brat, kao moj najdraži i jedini amidža Zijo, kojemu je jedna granata u Sarajevu, u Jukićevoj 132., u srpnju 1992. godine, i to u podrumu, ubila pet članova obitelji. Dakle, njihov Čiča – mome Čiči, koji je stjecajem uvjeta ostao živ, jer je iz podruma otišao u stan na sprat kako bi na radiju čuo najnovije vijesti, granata je u podrumu ubila suprugu, kćerku, unučiće – djecu kćerke i sina…
Stvar je, dakako, počela puno ranije /nećemo o Drugom svjetskom ratu i bjekstvu/napuštanju zemlje od strane Kralja, Vlade i dinastije, bilo bi predugačko…/ pođimo od stavljanja pisca Vuka Draškovića na čelo Srpskog pokreta obnove i obnavljanja Ravnogorskog četničkog pokreta, mada su sudeći prema njegovim knjigama, njegovi razlozi bili negdje oko Avtovca, Gacka, Nevesinja, Crnog vrha i sukoba četnika sa ustašama u Bosni i Hercegovini. Srpski pokret obnove i Ravnogorski četnički pokret doživjeli su prvi poraz od koga, već od Slovenaca. Naime, njihovu najavu da će doći i mitingovati u Ljubljani zajedno sa Mihaljom Kertesom, Slovenci su arogantno sikterisali i poslali im jogurt kao mleko z bregov da nastave revoluciju u Srbiji.
Stvar je ipak opaka. Srbi su to uzeli osobno, a ne osjećaju nikakvu odogovornost spram razvaljivanja SFRJ! Ništa balvan revolucija, ništa Vukovar, Ravno, Dubrovnik, Bosna i Hercegovina… Muči ih prostata i teško mokrenje…
Niko ne može biti nedosljedan kao pisac. Makar i ako satiru shvatimo kao književni žanr koji je to postao zahvaljujući upravo nedosljednosti pisca.
* * *
Ako je o Vuku Draškoviću riječ, on s puno ljubavi i vrlo dosljedeno piše o istrazi i posljednjim danima svoga Čiče – Dragoslava Mihailovića/Mihajlovića Draže – kao i suđenju istoj osobi i njegovoj mučeničkoj smrti u kojoj mu se ni za grob ne zna.
Slobodan Penezić Krcun, partizansko-komunistički isljednik, kao ni brojni komunisti, baš nije ni imao milosti. Njegova ljubavnica, inače medicinska sestra između ostaloga, bila je zadužena da Čiči daje injekcije mescalina, kako bi mu uništila i potencijalnu mogućnost koncentracije mišljenja. /Čiča je, baš kao i četnički vojevoda Vojislav Šešelj u Hagu, želio da se na Sudu brani sam. /Prema Draškovićevoj knjizi Noć Đenerala/.
Drašković je nadživio Slobodana Miloševića, usprkos Slobodanovim pokušajima atentata na njegovu osobu tokom vožnje na Ibarskoj magistrali, etc. Zato je, čuvan od crnogorske policije u Budvi /njegove riječi u emisiji na tvBN od 12. 10. 20012. kada je čak ustvrdio kako je Slobodan Milošević amoralni autist i Ludi Murat! – o čemu, kasnije, u drugom tekstu!/ – on u Budvi piše program crnogorske nezavisnosti i Program DOSa sasvim blisko željama Zorana Đinđića, a čuva ga crnogorska policija.
* * *
Sada je Drašković malo osuput Presudom da čiča i četnici nisu bili antifašisti. No, četnici vaskrsavaju! Gdje bi, već u udruzi građana DVERI i ideji da se Vojvođanima ukine autonomija u interesu jačanja Sjeverne Srbije! DVERI su motikama i grabljama izravnale i ispeglale ravnu Vojvodinu. Nasadile vrijedne Vojvođane da rade i domaćinski stječu. A rata dugo nije bilo i ukazala se potreba za dobrom pljačkom. Vrhunaravni četnički motiv plasiran preko udruge građana/političke stranke DVERI i pod patronatom SPC!
Srbija ima razvijene centre za razvoj terorističkih vještina, upotrebe eksploziva, etc. Dakako i paravojne formacije koje vježbaju na stadionima, novosadskim, beogradskim i ulicama drugih gradova.
/Kasnije su to vješto preselili u Maoču, u BiH, ali i Sandžak kako bi afirmirali selefije i vehabije… Razvili su organizacijski, medijski, edukacijski i kadrovski sektor za tu eksplikaciju velikosrpskih ambicija, žandarmerijskih i vojnih efektiva i potencijala. U svemu su vrlo iskusni i vješti/.
* * *
Nedavno, sedmoga ovoga mjeseca, Milorad Dodik je obiteljski izašao na izbore da učvrsti svoj poraz objavljuje uz fotografiju Oca, Majke i Sina Slobodna Bosna. Izgleda, Srbi ne mogu podnijeti ni svoje idiote. To što nije izabran Dragan Kalebić, nije smijurija, to je Circus Columbia od kandidature i negativne selekcije u SNSD koja i najbanalnije brbljivce kandidira /kako bi opstala/.
Na njihovu žalost, nisu se prisjetili predložiti filmskog redatelja Emira Kusturicu. Koja bi to katastrofa bila u Republici Srpskoj i Republici Srbiji. Mokra gora propala bi do jaja!
* * *
No, jadni Tihić se džaba raduje! Nije shvatio osnovnu stvar. I, nećemo mu reći. Tek, nije u stanju ni da bude zapamćen kao fašist! Jer, po prirodi nije borac! Mada, borcima ne treba fašizam. Tihić će tiho /šuteći/ postati dijelom fašističkog režima! Taj čovjek, od intelignetnog političara SDA, metamorfozirao je do fašista koji šutke pristaje na fašističke opcije i protiv samoga sebe! Daj mu malo vlasti, ne treba mu časti! Mada, isto bi se moglo reći i za Zlatka Lagumdžiju!
* * *
Poštovanje i pozdrav Borisu Dežuloviću!
