Predrag Lucić: Marija Bistrica i povijest mutilica

Izdvajamo

• Pa kad mudraci s Kaptola nastavu povijesti dovedu na mjeru svoje pameti, možemo se nadati nekim novim homilijama u kojima će kardinal Bozanić ukazati na neprihvatljive školske programe geografije, matematike, biologije, fizike, kemije… A ministar obrazovanja i znanosti će potom trčkarati na Kaptol, sve dok ga tamo gore i formalno ne zaposle kao podvornika.

Povezani članci

• MAJMUNSKO DOBA
• Goran Sarić: (A)socijalna mreža
• Nesnošljiva bliskost
• Bh. političari među najbolje plaćenima na Balkanu
• Tko je izdao Bosnu i Hercegovinu izdati će i Hrvatsku
• Vjeronauk u autoškole!

Ako nam išta dođe glave, bit će to povijest. Jer povijest je jedan od najvećih problema u današnjoj Hrvatskoj, a udžbenici povijesti su najsolidnije jamstvo da će tako ostati i u budućnosti. Naravno, ukoliko te budućnosti uopće bude.

Na ovako tmurne misli čovjeka, vjernika i Hrvata navodi homilija kardinala Josipa Bozanića izgovorena na središnjem euharistijskom slavlju u čast svetkovine Velike Gospe, održanom u nacionalnome marijanskom svetištu u Mariji Bistrici, na prostoru Crkve na otvorenom blaženog Alojzija Stepinca, posebice onaj njezin nadahnuti i najčešće citirani dio u kojemu je nadbiskup zagrebački kazao:

»U svetištima, u ispovjedaonicama spoznaje se svetost naroda Božjeg. Narod Božji, ovaj okupljeni narod, ne griješi u svojim sudovima kad prosuđuje ponude koje mu se nude, ili kad se suočava s iskrivljenom interpretacijom svoje povijesti. Ovaj narod dobro znade da bez svijesti o vlastitoj povijesti, bez povijesti, nema budućnosti. Iskrivljavanje povijesti, neprestano prekrajanje povijesnih udžbenika, razaranje mehanizama koji povezuju iskustva sadašnjeg naraštaja s prošlim, dovodi do krize nade i vizije budućnosti, do krize identiteta. Možemo se pitati zašto se to čini. Čemu promicati nešto što nije izišlo iz duše hrvatskoga bića, niti mu koristi. Premda smo posljednjih godina upozoravali da takvi pokusi ne će donijeti ni gospodarsko blagostanje, niti zadovoljstvo hrvatskomu društvu, bezobzirno su se poduzimali koraci koji su bili nalik prkosu protiv dobra domovine.«

Kardinalove riječi u obranu svetoga naroda izloženoga pogubi svjetovnog obrazovanja kao da prizivaju duh sretnih vremena kada je nastava povijesti – izraženije nego danas – funkcionirala kao državotvorni vjeronauk i kada su se autori udžbenika itekako trudili da udovolje religijskim postulatima Svete Nacionalne Povijesti, pa makar i nauštrb profanih povijesnih činjenica. U tim je sretnim vremenima – sjetimo se – izvjestiteljica Ministarstva prosvjete za udžbenike povijesti, gospođa Agneza Szabo, s nemalim ponosom isticala kako se »u nastavi povijesti više ne govori o Hrvatima pod vlašću Arpadovića, jer Hrvati nikada nisu bili pod njihovom vlašću«, nego da se u školama, a i izvan njih, »može govoriti samo o dolasku Arpadovića na hrvatsko prijestolje«.

A kad je povijest u školama najzad bila postavljena na tako zdrave noge, mogla je nesmetano marširati i kroz ostala prostranstva nacionalnog bivstvovanja, gdje se u to doba znalo što se može, a što ne može reći. »Mi ne možemo reći da godine 1102., nakon gubitka narodne dinastije, nismo imali državnost. Mi jesmo imali državnost, mi nismo imali države«, propovijedao je i zapovijedao general-pjesnik Ivan Tolj.

Iz mudre i časne ustanove kakva je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, u to su se vrijeme – u cilju jačanja onoga što Bozanić danas naziva sviješću naroda o vlastitoj povijesti – zagovarale znanstvene metode u čijoj je posvađanosti sa znanošću rijetko tko prepoznavao naznake kolektivne nesvjestice: »Ako nešto nije sasvim sigurno, onda ne možemo smatrati da se to u povijesti nije dogodilo. Ako nema sigurnih povijesnih pretpostavki da je nešto mit, a može pragmatično poslužiti narodu, onda to možeš prihvatiti«“

U toj je zamantanosti pragmatičnom poviješću koja se nije morala dogoditi, ali je morala biti kanonizirana, bilo posve normalno da akademici iz dijaspore, poput Dragana Hazlera, hrvatskim povjesničarima predlažu da »počnu govoriti kako Hrvati ovdje žive od pamtivijeka«, jer »samo ako priznamo da smo tu od pamtivijeka, onda nam se povijest Hrvata produbljuje barem do Hallstatske kulture i još dublje«, pa smo »u tom slučaju mi baštinici i širitelji izvornoga kršćanstva, a ne nekakvi barbari«. I bilo je normalno da povijesni vjeronauk predaju i senatori poput Hrvoja Šošića: »Znanstvena je istina da je hrvatski narod najstariji europski narod i da je hrvatska država najstarija u Europi, te da ima tradiciju od 35 stoljeća. A budući da smo katolici i vjerujemo da je Bog stvorio čovjeka, Hrvati postoje oduvijek.«

Kako se dogodilo da svi ti vjeronaučni napori budu obezvrijeđeni »neprestanim prekrajanjem povijesnih udžbenika« i »razaranjem mehanizama koji povezuju iskustva sadašnjeg naraštaja s prošlim«, kako je sve to dovelo »do krize nade i vizije budućnosti, do krize identiteta«, uskoro će nam – nadajmo se – podrobnije objasniti Hrvatska biskupska konferencija. Od nje očekujemo i konkretne prijedloge za raskrajanje postojećih i krojenje novih udžbenika u kojima će njegovanje svijesti naroda o vlastitoj povijesti biti povjereno onim povjesničarima koji za sada samo u crkvenim glasilima poput Glasa Koncila, kad već ne mogu u školskim programima, pozivaju Hrvate da se ozbiljno uhvate knjiga u kojima se negira Holokaust.

Pa kad mudraci s Kaptola nastavu povijesti dovedu na mjeru svoje pameti, možemo se nadati nekim novim homilijama u kojima će kardinal Bozanić ukazati na neprihvatljive školske programe geografije, matematike, biologije, fizike, kemije… A ministar obrazovanja i znanosti će potom trčkarati na Kaptol, sve dok ga tamo gore i formalno ne zaposle kao podvornika.

 Novi list