Priznajem samo sud svoje mantije!

Povezani članci

• Crnogorcima za život nedostaje 200 eura
• Amater opisao kakav će biti prvi svjetski rat. Generali ga ismijali
• Revolucionar apstinent
• Svjetioničar
• Kurspahić: Još jednom “nikada više”
• Mentalitet kolonije

Svjedok Marin Barišić, rođen 24. ožujka 1947. u mjestu Vidonje, općina Zažablje, državljanin Republike Hrvatske, s prebivalištem u Splitu, po zanimanju rimokatolički svećenik, zaposlen u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, Poljana kneza Trpimira 7, Split, na radnom mjestu metropolita splitsko-makarskog, bračno stanje: neoženjen, prethodno neosuđivan, nije se odazvao pozivu Županijskoga suda u Splitu da svjedoči u predmetu protiv prvooptuženog fra Šime Nimca, kojega se tereti za kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti jer je crkveno zemljište u Baškoj Vodi prodao za 9,8 milijuna kuna i zadržao novac, te drugooptužene Jasmine Bilonić, koju se tereti za poticanje na kazneno djelo zloporabe, premda mu je pisani poziv uredno dostavljen.

   Pozvani svjedok je predsjedniku sudskoga vijeća Slavku Lozini uputio dopis u kojemu ga »moli da mu više ne šalje pozive za sud budući da ima puno svojih obveza«, a u kojemu također navodi kako »o predmetu nema nikakvih saznanja jer je sve doznao iz medija«. Pozvani svjedok je u svojemu dopisu istaknuo i to kako »nikada i nikome nije dao suglasnost za prodaju niti jedne nekretnine, pa tako ni prvooptuženom fra Šimi Nimcu«.

   I što će sad nadaleko poznati sudac Slavko Lozina? Hoće li uvažiti molbu građanina Marina Barišića i osloboditi ga zakonske dužnosti da se odazove sudskom pozivu kako bi u svojstvu svjedoka dao tražene obavijesti o predmetnom kaznenom djelu, o njegovim počiniteljima i o drugim važnim okolnostima počinjenja kaznenoga djela ili će ustrajati na obavezi pozvanoga svjedoka, pa makar on bio i nadbiskup splitsko-dalmatinski, da iznese svoje svjedočenje?

   Hoće li svjedoku Marinu Barišiću prestati slati pozive za sud nakon što se utvrdi da ovaj doista »ima puno svojih obveza«, budući da osim redovnog posla na radnom mjestu metropolita splitsko-dalmatinskog obavlja i dužnosti potpredsjednika Hrvatske biskupske konferencije, člana Stalnoga vijeća HBK, predsjednika Vijeća HBK za nauk vjere, predsjednika Biskupske komisije HBK za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom i predsjednika Hrvatskoga papinskog biblijskog djela? Ili će predsjednik sudskog vijeća nastojati da svjedoka Marina Barišića, svim njegovim obvezama unatoč, u sudnici osobno upozna s njemu možda nepoznatim činjenicama kako je »uloga suda prikupiti sve dokaze radi donošenja pravedne odluke«, te kako je »iz tog razloga vrlo važno da pozvani svjedok iznese sve što zna o kaznenom djelu i pomogne sudu utvrditi istinu«?

  Hoće li sudac Slavko Lozina upozoriti pozvanoga svjedoka Marina Barišića na slovo Zakona koje kaže: »Ako ste iz objektivnih razloga spriječeni svjedočiti u vrijeme kada ste pozvani, dužni ste svoj izostanak opravdati sucu pred kojim se vodi postupak. U protivnom, sudac može naložiti policijskim službenicima prisilno dovođenje, novčano vas kazniti do 20.000 kuna, zatvoriti do 30 dana ili do pristanka na svjedočenje.«?

   Hoće li ga potom upoznati i s njegovim pravom da ne svjedoči ukoliko bi »time povrijedio obvezu čuvanja službene, državne ili vojne tajne, sve dok ga nadležno tijelo te obveze ne oslobodi«? Ili će ga od pokore svjedočenja spasiti pozivanjem na drugo slovo Zakona koje pak kaže kako se »ne može ispitati vjerski ispovjednik o onome što mu je okrivljenik ispovjedio«, naravno, ukoliko prvooptuženi fra Šime Nimac ili drugooptužena Jasmina Bilonić posvjedoče da su s pozvanim svjedokom Marinom Barišićem imali ispovjedne odnose?

   Ako sudac Slavko Lozina, makar i nevoljko, odbaci mogućnost da Marina Barišića poštedi od svjedočenja zbog čuvanja ispovjedne tajne – s obzirom na to da je sam pozvani svjedok u svojemu dopisu naveo kako »o predmetu nema nikakvih saznanja jer je sve doznao iz medija«, pa prema tome ništa nije doznao u ispovjedaonici – hoće li se pokušati uhvatiti za treće slovo Zakona koje pak veli: »Ne moraju svjedočiti bračni ili izvanbračni drug okrivljenika, njegovi bliski rođaci, te posvojenik ili posvojitelj.«? Ili će na koncu – uz prethodnu ispriku pozvanom svjedoku zbog krajnje neprimjerenog iako krajnje dobronamjernog hvatanja za svako, pa tako i za gornje slovo Zakona – gospodina nadbiskupa upoznati i s posljednjom mogućnošću koju mu Zakon dopušta, premda mu je unaprijed jasno da pozvani svjedok Marin Barišić ne udovoljava niti jednom od navedenih kriterija: »U određenim slučajevima ne moraju svjedočiti ni vjerski ispovjednici, odvjetnici, javni bilježnici, porezni savjetnici, liječnici, zubari, primalje i socijalni radnici o onome što su u obavljanju svoga zanimanja saznali od okrivljenika.«?

  Hoće li, dakle, sudac Slavko Lozina naposljetku postupiti po Zakonu koji mu ne dopušta ništa osim da svjedoka Marina Barišića ponovo pozove da – uza sve poštovanje prema tome što dotični »ima puno svojih obveza« – dođe na Županijski sud u Splitu i da tamo kaže kako »o predmetu nema nikakvih saznanja jer je sve doznao iz medija«, da tamo ponovi navode iz svojega dopisa koji se, ovakav kakav jest, može čitati i kao parafraza glasovite izjave građanina Josipa Broza, optuženog na »bombaškom procesu« u Zagrebu 1928. godine: »Priznajem samo sud svoje mantije!«?