Psi laju, poštari uvek zvone dvaput

Autor/ica 25.9.2011. u 21:10

Psi laju, poštari uvek zvone dvaput

“Zamislite ovakav primer ´života na dodir´:

Srpski mužjak Alfa Romeo odveo autohtonu hrvatsku
 Juliju na neku od onih predivnih plaža iz reklame sa
 CNN-a. Odsvirao joj na gitari (koju mu je, pred odlazak
 u inostranstvo, poklonio ujak, koji je u Zaostrogu,
 davnih osamdesetih, prestao da bude nevin) ´Crne
 leptire´, odložio instrument na šljunak, udahnuo mirise
hrvatskog mora i hrvatske Julije, zatvorio oči, napućio
 usne, svoju velikosrpsku jezičinu stavio u pripravnost,
 kad, zapirlita voki-toki.”

Možda je trebalo poslušati Sulju, ili je to ipak bio Mujo…

Naime, pita Mujo Sulju, ili Suljo Muju: „Mujo, ili Suljo, šta bi ti uradio kad bi’ ti ja slomio ruku na pet mjesta?“

„Ne bih više iš’o na ta mjesta“, odgovara Suljo ili Mujo, a ja se osećam kao mali Perica, kome kraj lošeg vica tek treba da se desi. Jer, žena i ja smo, poput mnogih savesnih građana Srbije među šljivama, odlučili da već krajem februara počnemo da planiramo letnji odmor.

Ne znam zašto je briselskim filantropima važno da Evropljanin i intelektualac već u martu ima odgovor na pitanje gde će biti u julu. Možda je to navikavanje na skoru budućnost kada će, usled zagarantovanog globalnog otopljavanja ove naše staklene božije bašte, leto usred januara biti znojava realnost a ne lep naslov za jednu još lepšu knjigu. A možda je ovakav koncept pripremanja poreskog obveznika na sve muke koje donosi putovanje iz snova (jer niko nije rekao da će taj san biti lep) samo još jedna od Bregovićevih reklamnih ujdurmi.

Jer, koliko turista već početkom avgusta, odmah po povratku iz turističkog desetodnevnog zarobljeništva pevuši „Kad zaboraviš juli“ od Bijelog dugmeta?!

Februarsko-martovske turističke ide u Srbiji prvo asociraju na onu staru, dobru „Ide Mile lajkovačkom prugom“, jer tuda se vuče voz na relaciji Beograd-Bar, ali poslednjih nekoliko godina zimsko uplaćivanje letnjih aranžmana sve izvesnije može da se smesti u naslov Vladana Desnice „Zimsko ljetovanje“ ili pod opciju last minute offer. Pošto smo se kao turistički narod pokazali odlično u izdržavanju egipatskih temperatura u julu i avgustu, kada i kamile i piramide idu na godišnji odmor, možda baš u Vrnjačku Banju, tur-operatori (inženjeri turističkih duša) došli su na profesorbaltazarovsku ideju da Srbe šalju u Grčku na more već u maju. Cena je, što bi rekao Sir Oliver, prava sitnica, a to što je more još uvek na godišnjem tehničkom pregledu, a Sunce na Mesecu i nije neka otežavajuća okolnost.

Važno je da se putuje na godišnji odmor, kao nekada, kada je Musa Kesedžija bio metafizički saborac Kraljevića Marka a ne kelner u Antaliji i kada se Jadran nije mreškao na fotošopiranim bilbordima i u televizijskim reklamama, već je bio podjednako plav i slan za tadašnju CK SKJ elitu i za sindikalnu raju.

Ranije su i policajci imali svoja odmarališta na moru, a ovog leta će na plažu ići po službenoj dužnosti, spremni da upotrebe službenu palicu i na najmanji nagoveštaj etničkih sukoba naroda i narodnosti u kupaćim gaćama.

Naime, vladajućoj srpskoj političkoj eliti je palo na pamet da, sem turista, u Hrvatsku i Crnu Goru na more pošalje i pripadnike MUP-a. Koga će policajac sa Petlovog brda da čuva od koga, nije precizirano. Nije jasno ni da li će dotični patrolirati u uniformi ili samo u slip-gaćicama i u panciru. Takođe, nije razjašnjeno da li će se njegova jurisdikcija završavati kod kula i gradova od peska, ili će imati ovlaštenja da pendreči i po plićaku.

Zamislite ovakav primer „života na dodir“:

Srpski mužjak Alfa Romeo odveo autohtonu hrvatsku Juliju na neku od onih predivnih plaža iz reklame sa CNN-a. Odsvirao joj na gitari (koju mu je, pred odlazak u inostranstvo, poklonio ujak, koji je u Zaostrogu, davnih osamdesetih, prestao da bude nevin) „Crne leptire“, odložio instrument na šljunak, udahnuo mirise hrvatskog mora i hrvatske Julije, zatvorio oči, napućio usne, svoju velikosrpsku jezičinu stavio u pripravnost, kad, zapirlita voki-toki.

„Galebe, prijem, javi se. Ponavljam, Galebe, javi se.“

„Riba samo što se nije upecala“, koliko je moguće diskretnije šapuće u svoju motorolu žandar snabdeven opremom za noćno izviđanje. „Ponavljam…“

U crnogorskoj varijanti operacije obezbeđivanja susreta visokog rizika šifrovanog naziva „Voljelo se dvoje mladih“, na nedavno betoniranoj plaži sedeli bi ruski Romeo Tajkunovič Dolarovski i velikosrpska i još veća sponzoruša Julija. Od silnih decibela turbo-folka, koji odjekuje crnim od muke i buke gorama, naš žandar ne bi čuo ni slova od udvaračke žvake, koja bi se, pretpostavljam, u ovom slučaju sastojala od malo Jesenjina, malo više Ljermontova i najviše Visockog i Okudžave. A ni oprema za noćno izviđanje ne bi bila od velike pomoći; od silnih emocija, naš Bond, Džejms Bond bi cmizdrio.

Možda baš zbog svih ovih bezbednosno-operativnih varijanti, ne želeći da na plaži pevušimo Parafov evergrin „Nijedne nema bolje od naše policije“, žena i ja smo ovoga leta otišli na Ohrid.

Sem na granici, gde su kolone automobila i autobusa pozirali za televizijske izveštaje o velikim gužvama na granici, nismo sreli nijednog policajca. Dobro, može biti da je tajni turistički ex Yu Serpiko samo dobro radio svoj posao, a možda je i on, po završetku desetodnevne smene došao na odmor baš na Ohridsko jezero, gde nema ni Romea ni Julije, već je to suverena teritorija čuvene Biljane, mada joj se, sudeći po repertoaru kafanskih svirača, u posao opasno meša izvesna Jovano, Jovanke.

Ali ako nismo sreli žandara, idući na plažu, kod crkve Sveta Sofija, imali smo čudan susret sa poštarom. Tačnije, sa dva poštara.

Poštar na motoru nas je pretekao, na njega je počeo da laje pas, dok je iz pravca jezera ka nama išla jedna prosečna tranziciona porodica. Glava te porodice beše u kupaćim gaćama i u atletskoj majici a onaj pas svoje lajanje preusmeri na tog čoveka.

„Ima li mesta na svetu gde psi ne laju na nas poštare?!“ temeljno ponižen i uvređen rekao je čovek ženi.

U to se oglasilo zvono sa crkve.

Dva puta.

Nedostajalo je još samo kompromitujuće pirlitanje motorole sa obližnje smokve.

„Galebe, javi se, prijem! Ponavljam, Galebe, javi se… Moj Galebe!“

Tagovi:
Autor/ica 25.9.2011. u 21:10