Razglednica iz Hrvatske Republike Herceg-Bosne

Povezani članci

• Heni Erceg: Mijo se vraća kući
• Norveški poučak
• Goran Sarić: Zapad protiv Putina: pucaj, pa reci “Stoj!”
• Basara: Imaš sat, vrati vreme
• Nikola Visković: Volim Europu i želim je onakvu kakvom su je zamislili Erazmo i Nietzsche
• BORIS DEŽULOVIĆ: Cijela počasna satnija HV-a se za bolju plaću postrojila pred katarskim emirom

Udruženi zločinački poduhvat sa zapada krenuo je tako u susret onom s istoka kako bi Bosna konačno izdahnula u smrtnom zagrljaju republika s kojima je ne tako davno dijelila federativni, bratski krov.

Piše: Amela Kazazić

Početak maja 1993. godine. Tačan datum ne znam, iako je taj dan u meni po prvi put utjerao strah kakav me još bezbroj puta paralizovao u mjesecima nakon toga koji su počinjali i završavali sa nebeskom kišom topovskih đula sa brda Hum sa mjesta sa kojeg mi danas prijeti križ i poručuje mi da preživjeti nisam trebala. Preživjela jesam, i taj dan i one nakon toga. Kako i zašto sam baš ja preživjela, a mnogi drugi nisu je jedna druga priča koju pričati neću jer na nju odgovor ne znam, osim što znam da nam je ista sudbina bila namijenjena.

Rat je za mene, tada djevojčicu od skoro 14 godina, postao stvaran tog dana s početka maja, u dijelu grada koji je do danas, 20 godina kasnije, ostao poput amputirane i zločinom inficirane “one” ili “zapadne” strane, strane na kojoj sunce ne privodi kraju svoju dnevnu, blještavu putanju po zemlji nego one koja je utonula u duboki mrak, mrkliji i strašniji od mraka kojim je svojevremeno zavila svoju sestru preko Neretve. Bjesomučno lupanje po vratima najavilo je dolazak sile nečiste. Prijetnje i urlanje začinjeno psovanjem balijske majke, i udarac starca od 70 godina kundakom puške u stomak bilo je sve što sam mislila da ću sa sobom ponijeti kao posljednju sliku ovog svijeta dok sam se robotiziranim korakom povlačila prema balkonskim vratima dnevne sobe odlučna da taj isti svijet napustim sama prije nego me zločinačka ruka odvede u nepoznato odakle se više nikad ne bih vratila ili bih se vratila potpuno drugačija.  Otišli su uz ultimatum da nas ne zateknu kad se vrate ako nam je život mio.

Iako se 9. maj stidljivo obilježava kao početak agresije Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske na Mostar, ustaška mašinerija je svoje artiljerijske cijevi podmazala i tenkovske kotače zakotrljala već mnogo ranije u drugim mjestima po Bosni, ostavivši u krvavom piru iza sebe zgarišta i miris smrti. Udruženi zločinački poduhvat sa zapada krenuo je tako u susret onom s istoka kako bi Bosna konačno izdahnula u smrtnom zagrljaju republika s kojima je ne tako davno dijelila federativni, bratski krov.

Taj 9. maj 1993. još jednom je označio prevagu zla nad dobrom, prije svega u međunarodnim okvirima čiji su plavi šljemovi na terenu i iz zraka uredno brojali mrtve, sklanjajući se u stranu i na sigurno kako svojim nenametljivim prisustvom ili djelovanjem ne bi, ne daj Bože, doprinijeli njihovom manjem broju. Otuda ne čudi svojevrsni vapaj Jadrana Topića u Večernjem listu upućen Valentinu Inzku i Evropskoj uniji za oživotvorenje nikad ugasnule ideje prvo o Zajednici, a kasnije Republici Herceg-Bosni u kojoj je nastala i ova ‘razglednica’. S obzirom na naše dosadašnje iskustvo sa međunarodnim arbitrom, nije nam se kladiti da njegove želje opet neće postati stvarnost.