RS: jezik kao znak za aparthejd

Amila Kahrović - Posavljak
Autor/ica 27.6.2015. u 14:58

RS: jezik kao znak za aparthejd

foto: press

Milorad Dodik sigurno nije ukinuo bosanski jezik zato što je znanstvenik kojemu je zasmetala partikularizacija jezika. On je to učinio da oduzme prava manjini. I to povratničkoj. I da cementira republičkosrpsku formu aparhejda.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Reakcija šire javnosti na činjenicu da su, u mjestima Kotorsko kod Doboja i Rizvanovići kod Prijedora, učenici dobili svjedočanstva u kojima piše da su  pohađali nastavu iz predmeta “bošnjački jezik” je bila blaga. Neki će blagost reakcije pravdati tim da se u ozbiljnijim intelektualnim krugovima već duže vrijeme vodi rasprava o besmislu podijele južnoslavenskih jezika na nacionalne jezike, kao i besmislu jezičnog purizma. Taj argument svakako stoji, no problem djece u Kotorskom pokazuje da jezik u BiH postoji kao dvostruk znak. S jedne strane, istina je da jezik postoji kao ishodište ideje čistog nacionalnog identiteta. S druge strane, jezik fundira i kao sredstvo za ugnjetavanje manjina. A kad se to ugnjetavanje desi, onda nije vrijeme da se raspravlja o problematici jezičnog pruzima. Da stvar prevedemo na praktični politički teren: Milorad Dodik sigurno nije ukinuo bosanski jezik zato što je znanstvenik kojemu je zasmetala partikularizacija jezika. On je to učinio da oduzme prava manjini. I to povratničkoj. I da cementira republičkosrpsku formu aparhejda.

Čije su žrtve djeca?

Neki od analitičara su iznijeli procjenu da su djeca žrtve kako Milorada Dodika i njegove vlasti, tako i svojih roditelja koji umjesto da u tišini prime diplome prave djeci traume. Istina je, zapravo, sasvim drugačija. Potez roditelja građanski je otpor kršenju Ustava BiH. Pobuna je to i protiv činjenice da, ako se praksa s nazivom “bošnjački jezik” ne prekine, djeca neće moći nastaviti daljnje školovanje budući da zakoni ne prepoznaju kategoriju bošnjačkog jezika. Neki će, doduše, reći kako u Ustavu RS stoji da su službeni jezici: jezik bošnjačkog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik srpskog naroda, no ni to ne mijenja spomenutu činjenicu. Iz prostog formalno-pravnog razloga što jezik bošnjačkog naroda i bošnjački jezik nisu jedno te isto.

Osim ovoga, povratnici se bune i protiv prostog demonstriranja sile jer su djeca godinama u knjižici imala naveden bosanski jezik i odjednom, preko noći i bez najave, njihov je jezik preformulisan u bošnjački.

U školama koje su izdale svjedodžbe s nazivom “bošnjački jezik” su medijima rekli da su dobili instrukcije od ministarstva prosvjete RS za takvo nešto. Iz ovog ministarstva nisu našli za shodno da odgovore na naš upit o tome. No, šta o svemu kažu povratnici?

Sudbin Musić, povratnik u Prijedor za Tačno.net tvrdi da je diskriminacija ista kao 1992. godine, ali i da trpe svi povratnici bilo gdje u BiH: “Osjećam se tužno, neshvaćeno, odbačeno kao i većina povratnika i ne samo Bošnjaka već i Srba u Federaciju BiH, onih o kojima se jako malo zbori.

Iza nas je ključnih 20 godina, bojim se izgubljenih. Već deset godina ponavljam da se na terenu odvija posljednja faza etničkog čišćenja. Nas povratnika je sve manje i odavno više nismo narod. Zahvaljujući kadrovskoj politici ključnih pro-bosanskih subjekata politički faktor odavno nismo nikakav. Javni prostor u RS-u ne pripada nama. Izloženi smo diskriminaciji započetoj 1992. godine. No, i ovaj put ćemo biti žrtveni janjci.”

Musić podsjeća i na to da u Ustavu RS nema bosanskog jezika, ali krivicu vidi i u političkim predstavnicima tzv. pro-bosanskih snaga:

“Ono što ne mogu a da ne primjetim jeste činjenica da se ovim problemima tobož ozbiljnije pristupi u predizbornom periodu koji je očito startao. Ustav Republike Srpske nije napisan juče. On je jasan. Tamo nema bosanskog jezika! U Prijedoru osim ispred Čaršijske džamije nema nigdje bosanske zastave. Hoće reći: djeco, bosansko je u stvari bošnjačko a oni su ti tamo koji idu u tu tamo džamiju i vaš su neprijatelj a njihova je samo ona tamo džamijska avlija. A ta djeca su i neku noć klicala Obrenu Petroviću i postačima na zajedničkom iftaru u centru Doboja. U novim mladim generacijama Srba rođenim u postdejtonskom periodu ubijeno je sve bosansko. Stvoren je savršen prostor za nove i dublje etničke podjele na kojima će naravno i na sljedećim izborima – pričom o jeziku, Oriću, Rezoluciji o Srebrenici – ponovo profitirati najpogubniji za državu, društvo i budućnost upravo te bosanskohercegovačke mladosti kojoj je u manjem bh. entitetu satisfakcija zaplivati za krst časni, a u sarajevskim sokacima patriotski klicati polako toneći u klerofašizam.

Nekima će problem s jezikom poslužiti kao opravdanje za zamjenu Foče za Buća Potok ili Vogošću. Neki će roditeljsku muku ponovo pokušati da iskoriste. Predosjećam neka nova šatorska naselja ispred OHR-a ili gdje već, i još jednu dugu i hladnu povratničku zimu… A Dejtonski Ustav je jasan! Danas više nego ikad. Ko je šta jamio, jamio je!”

Dva ustava i tri jezika

U slučaju “bošnjački jezik” političke elite iz Republike Srpske manevrišu između dva Ustava. Ustava BiH koji poznaje bosanski jezik i Ustava RS koji ga ne poznaje. Iako bi Ustav države trebao biti stariji od entitetskog, vlasti u RS godinama pokazuju da ne misle tako. Dennis Gratz iz Naše stranke tvrdi da je to šire pitanje političke pozicije jezika u BiH:

“Kada pogledate Opći okvirni Sporazum za mir, tamo piše da je isti izrađen i potpisan na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku, te da su sve verzije istog priznate kao jednako autentične. Po mom mišljenju, treba poći od ove činjenice kada govorimo o političkoj poziciji jezika u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud BiH je priznao ravnopravnost jezika konstitutivnih naroda, s tim da je ova činjenica izvrnuta u Ustavu RS-a, te nekim ustavima kantona, gdje se jezici ne zovu po svom nazivu, već se tretiraju kao ‘jezici koje govore Bošnjaci, Hrvati i Srbi’.

Nama je jasno da građani i građanke Bosne i Hercegovine govore, u najmanju ruku – međusobno razumljivim jezicima, pa čak i da je riječ o lingvistički istom, no niko ne bi smio sporiti pravo da se on kao takav zove različito, u skladu sa činjenicom da je na tri strane prošao kroz standardizaciju, te da su tri naziva postala općeprihvaćena, ravnopravna i jednaka u pravima i poziciji.

Ono što se događa u RS-u je situacija u kojoj Milorad Dodik i vladajuće elite pritiskom na bošnjačku povratničku zajednicu žele pokrenuti one teme u kojima je SNSD branilac nekih ‘nacionalnih’ interesa. Obično je to igranje sa simbolikom, pa je tako bilo i u slučaju zastave RBiH, tako je i sa pitanjem naziva jezika.

Najmanje što bi mogli obarati, čak i prateći izvrnute odredbe Ustava RS-a, je činjenica da se službeni jezici ne imenuju u Ustavu, pa da termin ‘bošnjački’ nema osnova. Razumijem roditelje koji koriste ove metode kao posljednje, u borbi za osnovne slobode građana. Odnos ministarstva prosvjete i kulture RS-a je niz godina maćehinski prema bošnjačkoj i hrvatskoj povratničkoj zajednici. Posljednji svijetli primjer u tom odnosu bio je za vrijeme mandata Antona Kasipovića, koji je napravio pozitivne pomake, naprimjer u Prvoj osnovnoj školi u Srebrenici.”

Prema Gratzu problem nadilazi strogo pitanje jezika i spada u kontinuitet negiranja svega državnoga u RS, ali i simbolizira maćehinski odnos vlasti RS prema povratničkoj populaciji:

“Danas kada bojkot nastave još uvijek traje u Konjević Polju i Vrbanjcima, te kada se dešavaju ove provokacije, zapravo više tema nije ‘naziv jezika’. Tema je odakle se crpi motivacija da se konstantno kreiraju novi etnički problemi, te da se uvijek kola Vlade RS-a slome na najmlađim u tom dokazivanju moći.”

Povratnicima su odavno zatvorena sva vrata. Bošnjački i hrvatski političari ih vide samo kao dobru predizbornu kartu, a RS jasno demonstrira ono što je Gratz nazvao maćehinskim odnosom. Otuda je nevladin sektor jedino u šta se povratnici, eventualno, mogu pouzdati. Edin Ikanović, koordinator Koalicije nevladinih organizacija Prvi mart tvrdi da su iz koalicije Prvi mart još prošle godine ukazivali na ovaj problem no nikoga nije bilo briga. Ikanović ističe i da je sada potpuno besmisleno voditi jezičke rasprave već da treba insistirati na poštovanju Ustava:

“Nama je jasno da je ovo još jedna u nizu Dodikovih igara kojom i na ovaj način želi negirati državnost Bosne i Hercegovine. S druge strane ne postoji ništa bolje od toga da se skrene pažnja sa teške ekonomske situacije u kojoj se nalazi ovaj entitet i njeni građani, od nacionalnih istupa i uvreda prema drugima. Pogrešan je pristup da mi njemu sad trebamo dokazivati postojanje bosanskog jezika, kao što mnogi rade ovih dana, nego tražimo samo da se ispoštuje Ustav Bosne i Hercegovine.

Mi iz koalicije Prvi Mart smo već ranije, tačnije u mjesecu decembru 2014. godine ukazali na ovaj problem, kada se tek počelo govoriti o Instrukcijama i Direktivama Ministarstva prosvjete i kulture RS, ali za to niko nije imao sluha. Očito da više volimo liječiti, nego spriječiti.”

No, Ikanović ističe i koja su njegova očekivanja od političkih predstavnia povratničke populacije u RS:

“Mišljenja sam da roditelji trebaju ustrajati na odbijanju da prihvate takvo kršenje Ustava, a od predstavnika Bošnjaka u RS-u, pa i BiH očekujem da umjesto oglašavanja u medijima i deklarativne podrške, čim prije podnesu Apelaciju pred Ustavnim sudom RS, a onda i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine i zatraže mjeru kojom će se spriječiti upisivanje nepostojećeg ‘bošnjačkog jezika’ u svjedočanstva i knjižice na području entiteta RS.”

No, kako bi vlast u RS prihvatila odluke Ustavnog suda BiH – institucije koju je odlučila da ne priznaje – ostaje da se vidi. Roditelji su, neprihvatanjem đačkih knjižica, napravili prvi potez. Na redu su predstavnici vlasti u RS i na državnom nivou, sudovi ali i Ured visokog predstavnika u BiH koji je do sada tek izdao saopštenje da su tri jezika u BiH bosanski, hrvatski i srpski.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor/ica 27.6.2015. u 14:58