Sajam, nobelovci na čekanju, Mostar

Povezani članci

• Što se događa?
• Gheorghe Hagi u zmajevom gnezdu (jedan nogometni flasback)
• TERORIZAM I MEDIJI: Mnogo straha i malo objektivnosti
• Licem u lice sa najvišim bićem
• Muje iz Margite
• Praljak popio otrov: ‘Kamo sreće da je to uradio ’93’

Piše: Goran Sarić

Sutra ujutro, kasnimo. Spustivši se sa Kobilje Glave, ka Skenderiji, dugo ne možemo da nađemo parking, pa čak ni pred Filozofskim, gdje Enver, kao redovni profesor, redovno ostavlja njegovu „kariolu“. Ipak se „uguramo“ na jedno malo parkiralište na Marindvoru, preko puta nekoć nam omiljenog kafića slavnog Davorina Popovića. (Sjećam se da je tada, početkom osamdesetih, vas bio oblijepjen tapetama načinjenim od kopija pisama koje su Pimpeku slale obožavateljice. Tu smo se, u podrumski mrak ukusno namještenog objekta, često i danju, nakon predavanja, spuštali na po jednu. A nikad, ama baš nikad, se nije završilo na jednoj.)

Prostor nekadasnjeg kafica Davor, foto: source.ba

   Kad smo se konačno riješili auta i dočepali Skenderije, u velikoj dvorani Sajma već me čekaju kamere i mikrofoni raznih radija i televizije. Ispade da baš moja nova knjiga „Ruka iz krasnog Niotkud“ otvara ovaj praznik štampane kiječi. Koja je, ne mogu to da prežalim, u velikoj defanzivi pred digitalnim medijima.

I, što je još mnogo tužnije, pred neznanjem i nezainteresovanošću za sve što nije novac, glamur, senzacija …

   No, dobro. Sreća da *(još) ima ovakvih skupova. Mjestâ na kojima oni koji vole miris i šuštanje papira za relativno male pare mogu doći do dobrih naslova.

   Jutro je, tek, prvi dan Sajma, pa nema baš mnogo posjetilaca. Ipak, moja predstavljanja: Ruka iz krasnog Niotkud, Most, Kralj i Lijepo gore klasici marksizma, idu fino i glatko. U prostoru predviđenom za književna predstavljanja ima čak i nešto publike. Tako, na stolici pokraj Envera spazim starog druga, odličnog pjesnika Gorana Simića. Lijepo. Potrudio se čovjek, i došao, što nije baš čest slučaj s kolegama. Jer, mnogi ovdašnji pisci, čini mi se, čitaju samo – sebe. Zato valjda ovaj grad i jest pun neshvaćenih pisaca, „nobelovaca na čekanju“.

***

Na putu ka Centru Pavarotti, gdje će se, pod „dirigentskom palicom“ Elvedina Nezirovića održati promocija, zaustavljamo se kod Karađozbegove džamije. Izgrađena sredinom šesnaestog vijeka, izdržala i Prvi i Drugi veliki rat, izdurala i prvu i drugu Jugoslaviju (kako li je samo izdržala Titov „zulum“, gospodo „demokrati“?!), a devedesetih je skoro do neprepoznavanja devastirali „osloboditelji“, borci za „stolni grad Mostar“. Srećom, temeljito je restaurirana početkom novog milenijuma, kada i prelijepa časna „starina“, Most Bez Stubova..

   Iako je ugao Fejićeve i Karađozbegove i danas prometan, ulaskom u njenu avliju kao da smo ušli u drugi svijet. Srce tišine. Vijekovima u rikverc! Avlija stvorena za šutnju, meditaciju, gledanje niušta. Sve to, po mogućnosti, uz nargilu i istočnjačke slastice. Znao je slavni Sinan svojoj guzici!

Karađoz-begova džamija u Mostaru, foto: šg

Džamiju i šutnju, ostavimo za leđima. Ono prvo sad obilno nadoknađujem brbljanjem, naročito ja i jedna prijateljica iz Sarajeva, koja je na put pošla da nam ljepotom i šarmom poboljša prosjek.

   Pred jednim dućanom, već nadomak mosta, skoro do nasred sokaka sjedi oveće društvo. Muškarac mojih godina, na glavi fes. Kao da ga je tu neko posadio, ravno iz Ćatićevog pera! Savršeno se uklapa u sredinu i atmosferu, s onim njegovim čibukom i kićankom što mu sve pleše po tjemenu. Crven fesić, nano…

   Sasvim blizu, a visoko iznad vode, Enver nam rukom žustro prekine čavrljanje. Most. Iako tek prije destak ljeta nanovo podignut, bijeli kamen mu već malo požutio, dobio patinu. Ovako nov a već kao star, nekako mi još ljepši. Dok, preneraženi ljepotom, iznova smjerno ćutimo, najednom se sjetim jedne davne pjesme, na istome mjestu zapisane prije, što bi moj otac rekao, „mali milion“ godina:

S a m, u   M o s t a r u

I

Borovite Azijatke vodolikih očiju. Sam,

u Mostaru. Jabučaste zadnjice, jezde grudi u bijelom,

u crvenom, zelenom. Kiša ustreptalih koraka!

U ustima, okus je gorak: od njih je,

što niču, vješte, uzbibane. Djeve,

od Adamova rebra otkinute, njemu vazda,

OD PRVOGA KRIKA, smjerno upućene. Sam sam,

i ne mili mi se na Most, nit mi iko treba.

U oku ona jabuka, u grlu kost, bodlja mladjahnih pokreta.

Niko ni da me mjerne okom. Bože, starim li,

na pragu posljednjeg vijeka. Izuzev sloga,

od dima zavjese, oma li za me utočišta, jedrog,

dugonožnog?!