SEJDIĆ-FINCI – ZADATAK ZA OSNOVNOŠKOLCE

tačno.net
Autor/ica 12.10.2013. u 09:32

SEJDIĆ-FINCI – ZADATAK ZA OSNOVNOŠKOLCE

Ih, kad bi im kako mogao neko, ali ozbiljno, zaprijetiti da će ih sve maknuti, kako bi se u trenu ujedinili i dogovorili!  Ali nema ko. A narod na izborima? Ah, narod…

Piše: Ivo Kobaš

Nema u svijetu tako sposobnih političara kao što su naši – kada treba napraviti neki problem. I tamo gdje nema problema, oni će ga izmisliti, a gdje postoji problemčić, oni će od njega napraviti problemčinu. Najbolji dokaz za to je „problem“ vezan za presudu Sejdić-Finci.

Da podsjetim, Evropski sud u Strazburu presudio je da svi građani BiH moraju imati ista prava, pa tako i gospoda Sejdić i Finci, što podrazumijeva da se, ako to žele, mogu kandidirati i za člana predsjedništva države. Normalan čovjek bi se zapitao: kako je bilo moguće da se donese takav ustav koji ne omogućava ista prava svim građanima i brže-bolje nastojao ispraviti grešku, ne čekajući da ga za to tuže. Ali eto, nije bilo tako. Zato je nekome prekipjelo pa je posegao za tužbom, a evropski sud presudio onako kako bi presudio ne samo svaki normalan sud, nego i svaki običan, pošten čovjek bez ikakvog pravnog znanja. To je svima jasno osim našim političarima. Jer oni se ne snalaze u rješavanju problema, znaju ih samo praviti. Ovdje i nije bila neka izgledna prilika da iskažu svoj raskošni talent, ali takvi igrači znaju iskoristiti i najmanju šansu.

Kada bi našim političarima bio cilj riješiti problem, mogli bi, nisu oni baš tako neznani kakvima se predstavljaju. Ili bi bar mogli, ako nisu u stanju riješiti sami, nekoga pitati. Mogli bi pitati i na ulici bilo kog čovjeka, i on bi im rekao bar jedno-dva rješenja. Mogli su pitati i nekog osnovca, vjerujem da bi se i on snašao, jer ovo nije pitanje koje iziskuje veliko znanje i iskustvo, nego samo volju da se na njega odgovori. Razlika u rješavanju je samo u tome što bi taj na koga slučajno nabasaju i pitaju ga odgovarao na postavljeno pitanje, a ne kao političari – na ono što ih niko ne pita. U presudi se nigdje ne spominje koje i koliko će izbornih jedinica biti; ne spominje se (ne)mogućnost da jedan narod bira predstavnika drugog naroda; ne spominju se majorizacije niti način izračunavanje pobjednika na izborima. Traži se samo da se omogući svim građanima, bez obzira na nacionalnu, vjersku i bilo kakvu drugu pripadnost, da se mogu kandidirati na izborima. Ali naši političari to i ne spominju, nego prvo izmisle drugi problem, a onda taj novi problem rješavaju. I kad bi se kojim čudom nešto dogovorili, od toga bi napravili takav uspjeh koji odmah zaslužuje bar Nobelovu nagradu.

Dakle, da pitaju nekog slučajnog prolaznika za rješenje ovog, njima teškog pitanja Sejdić-Finci, taj bi im vjerovatno rekao: „A, to pitate?! Pa to je lako! Najjednostavnije bi bilo da bude jedan predsjednik kao što je u cijelom svijetu. Ali kako smo mi mimo svijeta, može ostati i predsjedništvo, ali da bude pet članova, i to: jedan Bošnjak, jedan Srbin, jedan Hrvat i dvojica ostalih. Kažu da je u nekoj sredini onakva demokracija kakav je odnos prema manjinama. Pa eto, da mi budem pozitivan primjer.“ Naši političari bi odmah uglas vrisnuli na ovog građanina kako je to skupo, jer poznato je da se oni brinu da se pare troše kako treba (njima). A ovaj građanin bi im odgovorio: “Skupo? A koliko košta to što se niste dogovorili, koliko nam je već milona zato oduzeto, a koliko će se još oduzeti? Samo za te pare smo mogli imati desetoročlano predsjedništvo u narednih sto godina!“ Na ovo bi se naši političari propeli na zadnje noge i svi kao jedan počeli vikati na „neodgovornog“ građanina koji tako bezočno pojednostavljuje i nipodaštava njihove obaveze, a ovaj bi i dalje bio uporan: „Dobro, hoćete li neko drugo rješenje? Evo, na primjer, podvarijanta da budu tri predstavnika naroda, Bošnjak, Srbin i Hrvat, plus jedan predstavnik nacionalnih manjina, plus jedan predstavnik ostalih, onih koji ne pripadaju evidentiranim manjinama? Ili, evo još zanimljivijeg prijedloga…“ „Ama, dosta tvog mudrovanja! Nas je narod izabrao, a ne tebe, i mi ćemo odlučivati kako će biti!“ I ne bi oni više ni slušali ovog „umišljenog“ građanina nego bi se okrenuli i pošli svojim putem – pravo u kameno doba.

A građanin  bi ostao zbunjen, jer gle čuda, nikada ih još nije vidio ovako jedinstvene?! Ih, kad bi im kako mogao neko, ali ozbiljno, zaprijetiti da će ih sve maknuti, kako bi se u trenu ujedinili i dogovorili!  Ali nema ko. A narod na izborima? Ah, narod…

 

tačno.net
Autor/ica 12.10.2013. u 09:32