Šetnja s Makom

Povezani članci

• Otvorena kutija olovnih slova
• Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju: Haška katastrofa
• „Prvi mart“ odgovara SDS-u: Tadića je strah za platu od sedam hiljada maraka, ne za budućnost RS-a
• Nedzad Bašić: DRUŠTVO RACIONALNE MRŽNJE
• DA LI SU OHR I INZKO POSTALI GENERATOR NEFUNKCIONIRANJA DRŽAVE: Jedanaest godina ničega
• U RS ne prihvataju način imenovanja Schmidta za visokog predstavnika

Jutro prije no što ću krenuti na Sajam knjige u Sarajevo mailom mi se javi pisac i novinar Geert Mak, čiju smo knjigu “U Evropi: putovanje dvadesetim vijekom” preveli Maja Weikert i ja, a ovh dana je objavio sarajevski Buybook. Knjiga je do sada prevedena na dvadeset i jedan jezik, a samo u Holandiji prodana u pola miliona (!) primjeraka.

   (Ja uvijek kažem: umijeće je prodati i 500.000 hljebova, a nekmoli knjiga, naročito u vremenu kad ona polako gubi bitku sa novim medijima.)

   Elem, Mak mi se u tom pismu izvinjava i kaže da je juče skroz zaboravio na naš dogovor o intervjuu putem skajpa. Veoma je zaokupljen  pisanjem nove knjige, putopisa o Americi. Pita me možemo li taj dogovor ostvariti danas.

   Kasnije, u razgovoru “putem žice”, priznaje da mu je ovo prvi ovakav intervju. Radostan je, kao dijete kad dobije novu igračku. kaže da ovakav intervjuu ima neki poseban šarm.

   Razgovaramo dobrih pola sata. Veza je prilično nestabilna. Budući da nemam diktafon, razgovor registrujem na digitalnu kameru, ne znajući šta će na koncu od svega ispasti.

    Za tri dana napokon se susrećemo, i to u malom, “ćustom” bifeu sarajevske knjižare Buybook. Mak je doletio kasno sinoć, a ja još prije dva dana. Nekome telefonira, žustro gestikulirajući rukama.

   “Žena mu je javila da su upravo prodali kuću”, veli mi Ida, urednica Buybookovog izdanja knjige “U Evropi”. Malo docnije, srdačno se pozdravljamo. Čvrst stisak ruke i vedar, otvoren pogled, baš onako kako sam i očekivao na osnovu svega što sam vidio i slušao o ovom velikom novinaru i istoričaru, poznatom ljevičaru i žestokom protivniku imenjaka Wildersa i neoliberalističke vlade premijera Ruttea.

   “Poslije dvanaest i po godina evo me u Sarajevu i javljaju mi da sam baš sad, nakon mnogih pokušaja, prodao kuću. Kakav dan!”

   Sjedamo za sto. Damir Uzunović nas nudi rakijom, što ja objeručke prihvatam. Mak, nakon kraćeg dvoumljenja, odbija, pošto upravo mora da razgovara sa nekom od lokalnih televizija. “Uskoro”, odmahne rukom, i pođe ka kameri. Ja mu, srećom, ne trebam, pošto se razgovor vodi na engleskom. Zadovoljan, šutke guštam u Uzunovićevoj “deliciji”.

Iste večeri, prijem u rezidenciji holandskog ambasadora, u čudnoj četvrti blizu Pionirske doline. Žuta vila sa mnogo doksata uzdiže se nekako neočekivano, odmah uz ostatke razrušenih kuća. Damir objašnjava da su tu, blizu, bile prve borbene linije. Otuda žalosni ostaci, “krnjaci” nekadašnjih, i sada se vidi, lijepih domova. Geert samo šuti i gleda, zagledan u ruine.

   Malo kasnije, u samoj rezidenciji, iznenađuje me ugodna, opuštena atmosfera. Nikada, naime, nisam volio zvanične ručkove i večere, prijeme i slične trice. To nije za mene. Nije mi ni na pamet palo da se svečano obučen. A i da sam htio – gdje su mi kroata, i odijelo?! Srećom, tu su pisac, i Ida, naša lijepa i pametna “ikebana”, koji nas vade elegancijom I otmjenošću.

   Od cijele večeri, osim dobre klope i pića, u sjećanju mi ostaje Makov žustri razgovor sa dvojicom mladih bosanskih političara. Kad su mu počeli objašnjavati kako je kod nas veoma teško i komplikovano doći do zajedničkog viđenja prošlosti, Geert im pristojno, ali odlučno kaže: “Pa zar je to toliko važno?! Krenite već jednom ka zajedničkoj viziji budućnosti, to je mnogo važnije!”

Sutradan, poslije izvrsno posjećene i, čini mi se, veoma uspješne promocije na Sajmu knjiga i ručka u Inat-kući, sa Čaršije lagano, nogu za nogom, krećemo ka Buybooku. Taman se malo razvedrilo. Dojadila, brate, ova kišurina. Ne pamtim kad je, u ovo doba godine, bilo “mokrije”.

   “Pa ja ovdje uopšte ne vidim puno “zamotanih” žena”, iznenađeno će Mak, koji i dalje pomno prati dešavanja u našoj zemlji i dobro poznaje priče o navodnoj islamizaciji Sarajeva.

   “Ja sam Vam to već govorio”, odgovaram. “Situacija ovdje nije idealna, ali ni tako crna kakvom je neki prikazuju.”

   “Znate”, zamišljeno će Mak, “procenat stanovništva jednog grada i nije toliko bitan. Bitna je njegova otvorenost, dinamičnost. A upravo je to, čini mi se, ovdje veoma prisutno.”

   I stvarno: svuda naokolo suncem razgaljeni ljudi, šarenilo boja i stilova, pa, pokatkad, i jezika. Sarajevo, ipak, mada bi to mnogi željeli, nije “na kraju svijeta”.

Sutradan, pred moj povratak u Konjic – Geert rano ujutro putuje za Amsterdam – dugo sjedimo na Marijin Dvoru, u Sarajevskoj pivnici. Pisac hvali klopu i veli da ovdje, naprosto, mora još jednom doći. Iznenađuje ga kad kažem da je “Oslobođenje” danas objavilo članak o knjizi nekog bivšeg holandskog špijuna u kojoj ovaj tvrdi da je za vrijeme ljubavne afere sa bivšim bosanskim ambasadorom Muhamedom Šaćirbejom princeza Mabel Wisse Smit bila doušnik AIVD-a, holandske tajne službe.

   “Ma, je li moguće”, iznenađeno kad pisac, i odmah provjerava na internetu. “Pa, pisac te knjige je moj školski drug, dobro ga poznajem! Stari je to lisac. Ne vjerujem da bi tako nešto objavio bez jakih dokaza.”

   Poslije dugo lamentiramo nad rastućom ksenofobijom u Holandiji, zatvaranjem te nekada vrlo tolerantne zemlje i katastrofalnim učincima mjera vlade premijera Ruttea i njegovog “kompanjona u sjeni”, notornog islamofoba Geerta Wildersa. Mak tmurno upoređuje sadašnju Holandiju sa malim, samozadovoljnim, učahurenim švicarskim selom.

   Ipak, rastajemo se vedro, kao stari drugari. Obećava mi da će svakako opet doći i posjetiti Titovo atomsko sklonište u mome Konjicu.

   Naveče mu, sav razdragan, preko Ide javljam vijest da je – konačno, konačno! – pala holandska vlada. Već ga vidim kako, u to ime, veselo diže čašu, i nazdravlja. Boravak u Sarajevu – dan kada je prodao kuću i onaj u kome je pala Rutteova vlada – zacijelo neće zaboraviti.

   A ni ja, bogami.

   Jer, nakon njegovog odlaska, iz Sarajeva mi javljaju da je naš prevod (Maja Weikert, G. Sarić) njegove knjige “U Evropi: putovanje dvadesetim vijekom”, proglašen najboljim na 24. Međunarodnom sajmu knjige i učila u Sarajevu. Konkurencija? Prava “sitnica”: dvjesto izlagača i više stotina prevedenih djela!

   Pa ti ne popij?! U naše, i Makovo ime: živjeli!