Sramotna godišnjica – Heliodrom

Autor/ica 👤tačno.net 15.8.2018. u 16:00

Izdvajamo

"Ti su logori sramota naših političara, a postat će sramota hrvatskog naroda!"

Povezani članci

Danas, 15. augusta navršilo se 25 godina od dana kada su ljubuški muslimani – Bošnjaci natovareni na kamione kao stoka i otjerani u žicu. Na Veliku Gospu! A nekoliko dana prije toga su bili sa komšijama na frontu, braneći rodni grad od agresora. I preko noći postali “nepodobni”.

Logor Heliodrom bio je sabirni logor kojeg je vodila Hrvatska Republika Herceg-Bosna kraj Rodoča, južno od Mostara, od rujna 1992. do travnja 1994. tijekom Bošnjačko-hrvatskog sukoba u sklopu rata u Bosni i Hercegovini. Jedna je od tragičnih pogrešaka sukoba bosanskohercegovačkih Hrvata s Bošnjacima između 1993. i 1994.

Logor se nalazio kraj Rodoča, u Hercegovini, inače heliodrom HVO-a čija su helikopterska skladišta i garaže prenamijenjena u zatvoreničke ćelije. Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici HVO-a su počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od 1992. do travnja 1994. Broj zarobljenika bio je otprilike oko 1.800 u svibnju 1993., da bi u lipnju spao na oko 500. Broj je bio najveći između srpnja i prosinca 1993., kada je HVO držala oko 6.000 Bošnjaka u zatvoru. Nakon toga, prosječan broj zatvorenika bio je znatno smanjen.

Prema optužnici, HVO je uhapsila stotine bošnjačkih civila koji su živjeli u zapadnom Mostaru te ih odvela u Heliodrom, a s pogoršanjem Bošnjačko-hrvatskog sukoba uhićeno je još tisuću diljem Hercegovine. Iako su žene oslobođene, HVO nije razlikovao civilne od vojnih zatvorenika, kako bi se civili oslobodili. Stanje u logoru je općenito bilo slabo: vladala je prenapučenost, neprimjereni sanitarni i medicinski uvjeti, loša ventilacija, manjak vode i hrane te velike vrućine tijekom ljeta. Zatvorenici su nekad spavali na betonskom podu zbog nedostatka deka.

Zatvorenici su bili psihički i fizički maltretirani. Stražari su ih tukli, osobito u skladu sa pogoršanjem sukoba sa Bošnjacima, a bilo je i slučajeva kada su psi čuvari pušteni na neke logoraše. Pojedini su zatvorenici odvedeni u Mostar kako bi vršili prisilni rad, kao što je kopanje rovova ili gradnja vojnih utvrda, ali i skupljanje tijela mrtvih HVO vojnika. U najtežim slučajevima, prisiljeni su hodati ispred snaga HVO-a kao ljudski štit.

Prema procjenama, najmanje 54 zatvorenika je poginulo u logoru, a 178 je ranjeno. Kriteriji HVO-a za puštanje zatvorenika na slobodu bili su brak sa Hrvaticom ili posjedovanje vize i pisma garancije da će napustiti BiH.

Međunarodni promatrači i humanitarne organizacije u nekoliko navrata nisu imali pristup potpunoj informaciji i svim uvjetima postrojenja. 18. svibnja 1993., pripadnici međunarodnih organizacija koji su posjetili logor, nisu dobili dozvolu istražiti sve prostorije sa zatvorenicima. (Wikipedia)

Odgovornost za zločine

Tajni dokumenti Herceg Bosne pokazuju: Osnivanje logora potpisao je Jadranko Prlić

NACIONAL, Broj 302 – 30.8.2001
Zeljko Rogosic

Odluka vlade Herceg Bosne o osnivanju logora u Gabeli donesena je na sjednici HVO-a Hrvatske zajednice Herceg Bosna 8. lipnja 1993. i jasno svjedoči ko je sve uz Prlića sudjelovao u osnivanju logora.

“Netko mora odgovarati za postojanje logora u Hercegovini”, istaknuo je prošlog tjedna Goran Granić, priznavši da je Haaski sud od hrvatske Vlade zatražio dokumente o aktivnosti vojne i obavještajne zajednice u hrvatsko-bosnjačkom sukobu. Granić je spomenuo da su na dugačkoj listi osoba za koje je zainteresiran Haški tribunal i Jadranko Prlić i Slobodan Praljak. U ljeto 1993. Europa i svijet doznali su da, osim srpskih logora Manjača i Omarska, u BiH postoje “heliodrom” Rodoč, Gabela i Dretelj, logori pod kontrolom hrvatskih vlasti, te Muzej u Jablanici, Musala u Konjicu, Zenica i Bugojno, logori pod kontrolom bošnjačkih vlasti. U tom razdoblju Jadranko Prlić bio je predsjednik HVO-a Hrvatske zajednice Herceg Bosne, dakle, vlade HZ HB, a general Slobodan Praljak zapovjednik Glavnog stožera HVO-a.

Odgovornost Prlića

Zadnjih nekoliko godina više se puta i iz različitih domaćih i inozemnih izvora čulo da postoje dokumenti koji jasno pokazuju da je vlada HZHB svojim odlukama utemeljila velike zatvore na Heliodromu, Gabeli, Dretelju, te druge logore u Hercegovini, i da je na njima potpis dr. Prlića, nakon Daytonske mirovne konferencije dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova BiH. Takve su tvrdnje upućivale na izravnu odgovornost političara Herceg Bosne za otvaranje logora i teška stradavanja Bošnjaka, civila, zarobljenih pripadnika Armije BiH i razoružanih pripadnika HVO-a bošnjačke nacionalnosti, dakle, za ratni zločin i etničko čišćenje. Prije svih na odgovornost predsjednika HZHB pokojnog Mate Bobana i Prijelazne vlade HZHB Jadranka Prlića, proglašene u svibnju 1993., nakon dogovora o provedbi Vance-Owenova plana za BiH. No Prlić je više puta odlučno demantirao informacije o postojanju službenih dokumenata o logorima HVO-a u Hercegovini i srednjoj Bosni te svojoj osobnoj odgovornosti i upletenosti u događaje od svibnja do prosinca 1993., kad su zatvoreni svi hrvatski logori u BiH. U Dnevnom avazu od 22. kolovoza 2001. Prlić je, na podsjećanje da je upravo on bio predsjednik Vlade Herceg Bosne u vrijeme formiranja hecegovačkih logora za Bošnjake, izravno odgovorio: “Vlada Herceg Bosne nikad nije izdala nalog za formiranje tih logora, ni ičega što bi na njih sličilo. Mogu reći da smo mi išli u proces dovođenja tih logora u normalnu civilizacijsku mjeru, te ih zatvorili”, rekao je Prlić. Međutim, upravo su Vlada Herceg Bosne svojim odlukama i Prlić svojim potpisom sudjelovali u otvaranju niza logora u koje je, s Heliodroma pokraj Mostara, u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1993. prebačeno najmanje 10 tisuća zatočenih i izmučenih Bošnjaka. Nacional ima Odluku o utemeljenju Okružnog vojnog zatvora i Okružnog zatvora u Gabeli, selu pokraj Čapljine, na putu za Metković.

Dokumenti o zatvorima

U Odluci pod brojem 348/93 Hrvatskog vijeća obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna, donesenoj na sjednici od 8. lipnja 1993. u Mostaru, u točki I. piše: “Za područje općina Čapljina, Neum, Ljubuški i Ravno utemeljuje se Okružni vojni zatvor i Okružni zatvor sa sjedištem u Gabeli”. U točki II. piše: “ova odluka stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u Narodnom listu Hrvatske zajednice Herceg Bosne”. Uz službeni žig HZHB Odluku je potpisao predsjednik HVO-a HZHB Jadranko Prlić. Na istoj sjednici od 8. lipnja donesena je Odluka o postavljanju ravnatelja Okružnog zatvora u Gabeli. Odlukom koju ponovno potpisuje predsjednik Vlade HZHB Jadranko Prlić, prvi ravnatelj logora u Gabeli postao je Jerko Ramljak, sin Mate, iz Čapljine. Istom procedurom donosile su se i odluke i za osnivanje drugih “zatvora”. Odluka 348/93, kao rijedak dokumet koji bjelodano svjedoči o tome tko je sve sudjelovao u stvaranju logora i tko se sve mora naći na listi odgovornih, ima posebno mjesto u opsežnoj dokumentaciji kojom su raspolagale i američka obavještajna služba i hrvatska obavještajna zajednica Miroslava Tuđmana u Bosni i Hercegovini.

Suočenje s Haagom

Iako se dugo tretirala “zagubljenim” dokumentom visokog stupnja tajnosti, o čijem se postojanju akteri nikad nisu željeli izjasniti, vjerujući kako njime raspolaže samo američka administracija, sada se čini vrlo izvjesnim da Haški sud već raspolaže tim dokumentom Vlade HZHB. Prlić je prije nekoliko dana izjavio da je spreman suočiti se s haškim istražiteljima. Obje odluke, ona o utemeljenju logora u Gabeli i postavljanju ravnatelja, piše u njihovu zaglavlju, imaju uporište u odredbama Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Bosne i Hercegovine te Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija u vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja. To svakako upućuje na činjenicu da su odluke o otvaranju logora imale stručnu podlogu na kojoj je bilo angažirana cijela Prlićeva vlada, napose Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo obrane HZHB. S druge strane, Vlada Herceg Bosne, Mate Boban, Jadranko Prlić, Vladimir Šoljić, ministri obrane, unutrašnjih poslova i pravosuđa HB Bruno Stojić, Brana Kvesić i Krešimir Zubak ništa nisu napravili ni za zatvaranje logora, ni za “dovođenje tih logora u normalnu civilizacijsku mjeru”, ma što to značilo, sve dok se potkraj kolovoza 1993. nije oglasio Mate Granić. Štoviše, svi oni, posebno Prlić, koji je kao eksponent i čelnik Vlade te odluke potpisivao, odgovorni su za situaciju u kojoj se, prema tvrdnjama UNHCR, u hercegovačkim logorima toga ljeta našlo 10 do 15 tisuća Bošnjaka koncem kolovoza 1993.

Svjedočanstvo CNN-a

CNN je objavio reportažu snimljenu u Drežnici, sjeverno od Mostara, o stravičnim svjedočanstvima nekolicine Bošnjaka, upravo puštenih iz logora u Gabeli i Dretelju. Postojanje hrvatskih logora u Hercegovini, torture i teški uvjeti života tisuća logoraša u dvama najvećim logorima pod kontrolom HVO-a, tako su postali vijest dana. Samo zahvaljujući golemim diplomatskim naporima hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića pokrenula se mašinerija njihova zatvaranja. Granić je tada izravno razgovarao sa Bobanom i Prlićem zahtijevajući žurno zatvaranje logora i prolaz za humanitarne konvoje, o čemu je, opet na njegovu inicijativu, sredinom srpnja 1993. u Makarskoj s bošnjačkom stranom potpisan poseban sporazum.

Dok je Boban postojanje logora opravdavao riječima da se radi o zatočeničkim središtima u koje je bošnjačko pučanstvo smješteno radi vlastite sigurnosti, Prlić je, kao mudar političar, shvatio da se postojanje logora više ne može ni tajiti ni braniti. Utoliko mu se odmak od Bobanove politike učinio nužnim. Prlić je otvoreno priznao postojanje logora te, svjestan svoje uloge u njihovu nastajanju, prvi od hercegbosanskih političara prihvatio Granićeve zahtjeve.

Već su počele stizati optužbe na račun Zagreba, State Department je najavio da bi NATO mogao bombardirati položaje HVO-a ako se ne bude propuštala humanitarna pomoć za Bošnjake zatočene u logorima i istočnom Mostaru. Granić je u Hercegovinu poslao tročlanu delegaciju, među njima i kasnijeg Tuđmanova savjetnika za humanitarna pitanja dr. Slobodana Langa, da izvide situaciju kako bi od Vlade HZHB mogao zatražiti poduzimanje energičnih mjera. Prva je bila pristup u logore djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa. Potom je od predsjednika Tuđmana ishodio da zadnjih dana kolovoza ili prvih dana rujna 1993. Bobanu pošalje oštro pismo. Iako nevoljko, pred najavom prijetnji sankcijama prema Hrvatskoj, Tuđman je tada od Bobana zatražio da se logori odmah zatvore a zatočenici oslobode te da im se pruži sva potrebna pomoć i njega.

Rječju, iako se i na ovom pitanju očitovala Tuđmanova dvostruka politika prema BiH, jer su ga o hercegovačkim logorima “po drugoj liniji” već ranije obavještavali Gojko Šusak, Mate Boban, Jadranko Prlić, rijetko i Vladimir Šoljić, Tuđman je u tom trenutku od Bobana zatražio ponašanje u skladu s međunarodnim propisima i Ženevskom konvencijom.

Uvjeti u Dretelju

Samo nekoliko dana kasnije, 7. ili 8. rujna 1993., uz velike otpore i opasnosti, u logor Dretelj, kao prvi hrvatski novinar, uspio je ući i potpisnik ovih redaka. Zagrebački Globus 10. rujna 1993. objavio je reportažu iz nekadašnjeg najvećeg skladišta bivše JNA u Bosni i Hercegovini, u kojem je u pet hangara i dva tunela, u nemogućim uvjetima, tog trenutka bilo zatočeno 1478 Bošnjaka. Neuhranjeni i izmučeni ljudi, mahom razoružani pripadnici HVO iz Čapljine, Stoca, Mostara, Prozora, bez oklijevanja su nas upozorili da su se režim i uvjeti života u logoru znatno popravili otkako je za upravitelja postavljen Tomo Šakota. Ti su ljudi iskreno bili zahvalni Šakoti, dugogodišnjem zatvorskom policajcu iz Čapljine, koji je postavljen za ravnatelja upravo zahvaljujući Granićevu pritisku na Prlića i Vladu HRHZ. Šakota nam je rekao da je iz logora pustio sve starije i mršavije ljude, pa zato tada u Dretelju nismo vidjeli hodajuće kosture iz reportaže CNN-a, koju se emitirale sve svjetske TV postaje.

Upute Mate Granića

U logor Gabela toga dana nismo uspjeli ući. U gorim uvjetima od onih u Dretelju tog trenutka bilo je zatočeno nešto manje od tisuću Bošnjaka. Ravnatelj više nije bio Jerko Ramljak, nego Boka Previšić. On nas nije pustio u Gabelu, jer mu se učinilo da je naša dozvola za ulaz manjkava.

Tih su se dana osjećala previranja. Zapravo, nije se znalo pod čiju nadležnost spadaju logori.

“Svi su vodeći političari Herceg Bosne znali za logore, sudjelovali u njihovu stvaranju, ali su rijetki shvatili da je, koncem kolovoza, došlo vrijeme da pokušaju ‘oprati ruke'”, kazuje naš izvor. “Nove vjetrove prvi je osjetio Jadranko Prlić, za njim Vladimir Šoljić!”

Iako ih je osnovala Vlade HRHB, iako su čuvari bili pripadnici Vojne policije HVO-a, u nastajanju Gabele i Dretelja nezaobilaznu je ulogu odigrao gradonačelnik Čapljine Pero Marković, pa je bilo pokušaja da se Gabela i Dretelj prikažu kao njegovi privatni aranžmani.

Nakon prvih Granićevih upita, Prlićeva vlada nije donijela odluku o zatvaranju logora. Prlić je koncem kolovoza/avgusta 1993. žurno naredio da se svi logori prebace u nadležnost Ministarstva obrane i ministra Bruna Stojića. Tako, uz Vladu i političare, i vojska postaje izravno odgovorna za stanje i događaje koji su se tijekom ljeta odigrali u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Heliodromu, Trebižatu, Mostaru, Kaoniku pokraj Busovače, kojim je jedno vrijeme upravljao haaski zatočenik Zlatko Aleksovski.

Prlić je svojom odlukom odgovornost proširio na Slobodana Praljka, zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, Milivoja Petkovića, načelnika Glavnog stožera, generala Obradovića i druge vojne zapovjednike. Zapamtio sam riječi generala Žarka Tole, načelnika Glavnog stožera HVO-a, koji nam je početkom rujna/septembra 1993. izdao pismenu dozvolu da kao novinari možemo ući u Dretelj, Ljubuški i Gabelu:

“Ti su logori sramota naših političara, a postat će sramota hrvatskog naroda!”

Isto tako, važno je napomenuti da se prethodno nam dano dopuštenje generala Praljka o posjetu logorima nije poštovalo. I to govori o tadašnjem rasporedu i odnosu snaga u Hercegovini.

Stoga ne čudi što je u takvim okolnostima koncem kolovoza u logorima primijenjen liberalniji režim, što je iz Dretelja na slobodu ili uz garancijsko pismo u Hrvatsku i treće zemlje otpremljeno 350, a iz Gabele 100 Bošnjaka.

Logoraši su početkom rujna i dalje patili od bolesti i neuhranjenosti, ali nakon više od 70 dana zatočeništva više nije bilo batinanja i ranjavanja. U logoru u Ljubuškom, u staroj zgradi SUP-a, više nije bilo zatočenika, na Heliodromu ih je bilo još 1500.

Suprotno izvještaju Tadeusza Mazowieckog od 6. rujna 1993., prema kojem je samo u Mostaru od svibnja 1993. uhićeno oko 10000 Bošnjaka, u Čapljini još 5000, tih su dana vlasti Herceg Bosne priznale da je u logorima u Hercegovini zatočeno oko 4000 Bošnjaka. Iako su službeni izvori Vlade HZHB još uporno tvrdili da su “privedeni i stavljeni pod ovakav oblik kontrole svi oni koji su imali veze s Armijom BiH, ili su zatečeni s oružjem, ili su neprijateljski raspoloženi prema HVO-u”, ne treba čuditi što, posebno nakon Kinkelova pisma Tuđmanu, u logorima više nitko nije stradao. Upornošću i ponovnim odlaskom Mate Granića u Mostar, humanitarni konvoj uspio se probiti na lijevu obalu Neretve.

Ubrzo nakon toga, 24. rujna, zatvoren je Dretelj, potom je zatvorena Gabela, a do konca godine i svi hrvatski logori, osim Heliodroma u kojem su zatočenici ostali sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994.

Sve je završilo na Heliodromu, logoru gdje je i počelo zatvaranje Bošnjaka.

Nekoliko dana nakon početka krvavih sukoba u Mostaru, 8. svibnja/maja 1993., kolona od oko 1800 Bošnjaka spuštala se prema Heliodromu. Ta je kolona snimljena iz helikoptera, a snimke su objavile sve svjetske TV postaje.

Nekoliko dana nakon toga vojnici HVO-a priveli su na Veležov stadion između pet i deset tisuća Bošnjaka, s objašnjenjem da je riječ o ljudima čija je sigurnost ugrožena sukobima između 4. korpusa Armije BiH, pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, i postrojbi HVO-a, pod zapovjedništvom Petra Zelenike. Akcija je očito provedena bez brutalnosti, jer je i glasnogovornica UNPROFOR-a Shanon Boyd komentirala da “velikih zlostavljanja civila nije bilo”.

New York Times i Washington Post su nakon nekoliko tjedana objavili da Hrvati stvaraju zatočeničke kampove i izoliraju Bošnjake.

Strasti se više nisu mogle obuzdati, sukobi su se pojačali nakon razoružavanja Bošnjaka, pripadnika HVO-a, kojima se punio Heliodrom. Kad je postao tijesan, početkom lipnja Vlada HZHB donosi odluku o stvaranju Gabele, Dretelja i drugih logora pod hrvatskom kontrolom.

Odluka o utemeljenju logora u Gabeli, koju je potpisao Prlić, ima svoju specificnu težinu. Riječ je o logoru u koji su djelatnici Crvenog križa ušli tek 30. kolovoza, dakle, dva mjeseca i 20 dana od njegova osnivanja, a koji je posebno apostrofiran u četvrtom izvješću o stanju ljudskih prava na području bivše Jugoslavije specijalnog izvjestitelja Odbora za ljudska prava UN-a Tadeusza Mazowieckog.

“U dva hangara u Gabeli neprestano se drži 2000-3000 muškaraca. Dnevna prehrana se sastoji od 650 grama kruha, koji se dijeli među 16 zarobljenika, i zdjele rijetke juhe. Ponekad nisu dobivali hranu dva-tri dana uzastopce, očito u dane kad su snage HVO-a trpjele poraze na području srednje Bosne. Ti su hangari bili gotovo hermetički zatvoreni, te su tijekom ljetnih mjeseci zatvorenici strahovali da će se ugušiti. Stražari su im prijetili da će zidove hangara zasuti teškom vatrom ako zakucaju i pokušaju izići na zrak. Još nepotvrđena izvješća iz Dretelja pokazuju da su neki zatvorenici umrli od dehidriranosti zbog vrućina pod metalnim krovom podzemnog hangara…

Stražari u Dretelju su jednom prilikom zasuli strop hangara vatrom i ranili trojicu zarobljenika…”, kaže se među ostalim u izvještaju Mazowieckog, koji će biti značajan izvor informacija u utvrđivanju svake pojedinačne odgovornosti.

Sasvim sigurno da dokument broj 348/93, Odluka o utemeljenju Okružnog vojnog zatvora i Okružnog zatvora u Gabeli, nije bio nepoznat ključnim akterima međunarodne politike u BiH. Odgovor na pitanje zašto se Prlića nije ranije i izravno pitalo da se o tome izjasni, možda je dao naš sarajevski sugovornik, inače odličan poznavatelj ratnih događaja i političkih prilika u BiH. “Mnogima je u Sarajevu poznato da je Prlić nekoliko puta prije Daytona pozivan u američko veleposlanstvo.

Prisjetite se, Krešimir Zubak je odbio potpisati Daytonski sporazum, a Prlić ga je bez razmišljanja potpisao! Zašto?

Već pri kraju daytonske konferencije, bez ikakva obrazloženja ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova dao je Mumahed Šaćirbegović, izvanredni zastupnik interesa BiH u svijetu i, izvan svake sumnje, američki čovjek. Na mjesto šefa diplomacije ubrzo je došao Jadranko Prlić. Zašto?

Uvjeren sam da to nije slučajno. I napokon, da ta veza dobro funkcionira govore i zadnji događaji kod izbora novog Vijeća ministara BiH. Nekoliko sati prije nego što će Krešimir Zubak priopćiti sastav Vijeća, nazvao ga je američki ambasador Miller i rekao da se i u sastavu tog vijeća mora naći mjesto za Prlića. I tako s ekspresno dobivenom knjižicom NHI Prlić postaje Alijansin pomoćnik ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Vijeća ministara BiH”.

NACIONAL, Broj 302 – 30.8.2001
Zeljko Rogosic

(chamo.ch)

29.11.2017. Žalbeno vijeće Haškog tribunala, u sudijskom sastavu Carmel Agius, Liu Daqun, Theodor Meron, Fausto Pocar i Bakone Justice Moloto, objavilo je konačnu presudu u predmetu Prlić i drugi, a kojom su optuženima izrečene iste kazne kao i u prvostepenom postupku. Prlić je tako osuđen na 25 godina, Stojić i Petković na 20 kao i Praljak, koji je nakon izricanja kazne popio otrov, te je potom preminuo u bolnici, Ćorić je dobio 16, a Pušić 10 godina zatvora.