Strah od ostalih

Povezani članci

• Tvornica vjetra za zastave u Kninu
• Ante Tomić: Zašto biskupima nije smetao plač ubijene djece u Ahmićima
• Slavo Kukić: Tuđmanovi sljedbenici nastavljaju njegovu politiku iz devedestih
• Žmigavac ulijevo, skretanje udesno
• Kibernetička agresija na zdravu pamet
• Ljubo R. Weiss: Blitvijska agonija ili MISSION IMPOSIBLE

Slučaj Sejdić i Finci je paradigma sudara dvaju političkih mentaliteta, evropskog i balkanskog. Mentalitet naših političkih elita oblikovan je u proteklom ratu i u godinama postratne tranzicije, karakterističnim po dominantnoj vladavini etničkog i vjerskog nacionalizma. U Evropi je individua temelj društva, a u BiH su to tri etničke zajednice – bošnjačka, srpska i hrvatska. Etnički nacionalizam je postao jedini realan izbor za svakog ko ima liderske ambicije

Piše: Gojko Berić, Oslobođnje

Slavko Jovičić, srpski političar sa najdužim stažom u logoru Silos, važi za glavnog zabavljača u Parlamentu BiH. Nadimak Slavuj dobio je zato što, navodno, dobro pjeva. Pa i to je nekakva prednost, pošto većina parlamentaraca niti zna pjevati, niti racionalno razmišljati, ni suvislo govoriti. Kad god ga dokače, neki novinari ne propuštaju da istaknu kako je Jovičić nekada bio portir Izvršnog vijeća. Ali, biti portir ne znači i biti glup. Ako vam, recimo, nije posve razumljiv Dodikov odnos prema provođenju četiri godine stare presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci, razmotrite ovu Jovičićevu izjavu: “Nikada niko neće moći da napiše tekst himne BiH koji će odgovarati svima a da istovremeno u njemu budu Sejdić i Finci.” Jasno je da se ovdje ne radi ni o kakvoj “nemogućoj himni”, već o tome da oni “ostali” spadaju u građane drugog reda, što dodatno komplikuje ionako šizofrene odnose u svetom srpsko-hrvatsko-bošnjačkom trojstvu, u konkretnom slučaju o tome da Dervo Sejdić može samo sanjati da će neki Rom kad-tad biti izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH. Istina je da je takvo čudo čak i teoretski jedva moguće, pa je nejasno otkud takav strah među dežurnim čuvarima srpstva.

Jednako tako su ništavni izgledi da Jakob Finci ili neki drugi Jevrej, ili bilo ko od “ostalih” bude izabran za hrvatskog člana državnog političkog vrha. Pa ipak ovaj jednostavan rebus, prema službenoj verziji, i dalje ostaje nerješiv. A dovoljno bi bilo usvojiti odgovarajuće ustavne amandmane kako ne bismo bili jedina zemlja u Evropi čiji Ustav legalizira diskriminaciju vlastitih građana. I demokratija bi, barem formalno, bila spašena. A birokratizirana Evropska unija jako drži do formalnosti svake vrste. Međutim, Hrvati već odavno čekaju da dođu na red i riješe svoje nacionalno pitanje. Ne želeći da propuste i ovaj voz, oni insistiraju na novoj raspodjeli vlasti, koja bi ih učinila ravnopravnim u odnosu na Srbe i Bošnjake. U istom paketu je i njihov zahtjev da se ustavnim promjenama isključi svaka mogućnost da im drugi biraju njihovog člana Predsjedništva BiH, kao što je to bio slučaj sa Željkom Komšićem. Ova gruba politička greška u izbornom sistemu može biti otklonjena bez većih teškoća, ali rješenje tzv. hrvatskog pitanja teško da može proći bez ozbiljnih političkih potresa. U to smo se mogli uvjeriti početkom prošle sedmice, kada se Dragan Čović oglasio sa idejom da se Federacija BiH ukine, što je, istina iz posve različitih razloga, izazvalo oštre reakcije i u Sarajevu i u Banjoj Luci.

Hrvatsko-bošnjački politički poker traje već nekoliko godina, pa je u tom kontekstu presuda Sejdić i Finci postala marginalna. O tome možda najbolje govori podatak da niko od političkih lidera nije našao za potrebno da se, makar iz pristojnosti, sretne sa dvojicom upornih ljudi koji su tužili vlastitu državu i čuje šta oni misle o nastaloj situaciji. Možda će se neki stranac na privremenom radu u Sarajevu zapitati: Pa, zašto na jednu takvu diskriminaciju ne reaguju nevladine organizacije? Šta je sa građanima Sarajeva, zar su toliko neosjetljivi na grubo uskraćivanje osnovnih prava pripadnicima manjina? Nažalost, s te strane neće zapuhati vjetrovi civilnog društva, jer ono ovdje ne postoji. U Sarajevu je slučaj Sejdić i Finci,  kao uostalom i svaki drugi slučaj koji se vremenom pretvorio u političku lakrdiju, postao predmet ulične šale. “Evo naših sejdića”, kaže jedna Sarajka ugledavši u Ferhadiji grupicu Roma. Takvo je naše javno mnijenje. Ustvari, golema većina građana jedva da ima pojma o čemu se tu radi i zašto je sve tako komplikovano. Kao da ih nije briga što ova šibicarska igra ovdašnjih lidera može skupo stajati njih same, jer Bosni i Hercegovini prijeti evropska izolacija i uskraćivanje pomoći vrijedne stotine miliona eura. Građani su, sudeći po njihovoj rezigniranosti, davno digli ruke od vlastite države, a i država od njih. A obostrana ravnodušnost vodi ka haosu i kolektivnom samouništenju.

U suštini, ovdje se radi o sudaru dvaju političkih mentaliteta, evropskog i balkanskog. Mentalitet naših političkih elita oblikovan je u proteklom ratu i u godinama postratne tranzicije, karakterističnim po dominantnoj vladavini etničkog i vjerskog nacionalizma. U demokratskim zemljama Evrope temelj društva je individua, a u Bosni i Hercegovini su to tri etničke zajednice – bošnjačka, srpska i hrvatska. Etnički nacionalizam je postao jedini realan izbor za svakog ko ima liderske ambicije. Zato je Božo Ljubić iskren kad kaže: “Dragi su mi i Sejdić i Finci, ali mi je hrvatski narod draži.” I kako da onda Hrvat iz Ljubićevog širokobriješkog zavičaja ne glasa za njega. A evo šta o odnosu individue i etničke zajednice kaže generalni sekretar Vijeća Evrope Thorbjorn Jagland, koji se još prije skoro dvije godine obratio građanima BiH otvorenim pismom pod indikativnim naslovom “Svi smo mi ostali”: “Većina problema u vezi sa zaštitom ljudskih prava u BiH ostaće sve dok konceptualni okvir evropskih zakona o ljudskim pravima ne bude u potpunosti integriran u Ustav. A to znači da je individua u samom srcu i prava i odgovornosti koje se tiču ljudskih prava, demokratije i vladavine zakona. To ne znači da su kolektivna i grupna prava nekompatibilna sa individualnim pravima, nego to znači da grupna prava proističu, odnosno da su sekundarna individualnim ljudskim pravima. Primarni subjekt ljudskih prava je pojedinac.”

Nažalost, Jaglandovu poruku razumije i prihvata jedva deset posto građana Bosne i Hercegovine, u kojoj su ljudska prava oduvijek bila predmet crnog humora. O tome postoji i jedna anegdota iz minulog rata. Aktivisti Međunarodnog crvenog krsta posjetili su jedan srpski konc-logor. Upravniku logora su ovako objasnili razlog svoje posjete: “Došli smo da utvrdimo da li se u vašem logoru krše ljudska prava.” Upravnik se na to grohotom nasmijao, rekavši: “Gospodo, ljudska prava na Balkanu nikada nisu postojala pa ne mogu biti ni kršena.”