ENG
Tamjan u majčinom mlijeku
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Ateisti i agnostici, dobrim dijelom i inovjerci, postali su ugrožena manjina, egzote koje nekažnjeno mogu „iskorjenjivati“ aktualni svjetonazorsko-ideološki inkvizitori pod mitrama, u svećeničkim haljama (i) po najzabitnijim zaseocima te zadrti jurišnici u građanskim odijelima. Jao djeci i mladeži u zemlji, gdje je građansko pravo na slobodu misli, govora i djelovanja svedeno na direktive s nedjeljnih homilija po crkvama, „prigovor savjesti“ po bolnicama, raspela po školama i drugim javnim ustanovama te militantna „vjerska“ prenemaganja političara i „hrvatskih branitelja“. Humanizmu nema mjesta u tom zabranu svijesti i trulog razuma, pa knjiga „Humanizam za djecu“ Nade Topić Peratović dođe u neku ruku i kao vapaj žednog u pustinji.
Povezani članci
Knjiga „Humanizam za djecu“ Nade Topić Peratović vrijedno je štivo jasnog poziva na aktivizam, na samodjelovanje, na samopreispitivanje. Ljudi se ne trebaju ustručavati otvoreno reći što misle i žele o svemu što im je važno u neposrednom i širem okruženju. Ostanu li šutljivi i nesretni u pokornosti (lažnim) autoritetima, ni njihovojoj djeci nema budućnosti u slobodi
Marijan Vogrinec
Jesmo li danas humanistički deficitarni? Kao pojedinci. Kao društvo. Kao pripadnici nacionalnog ili vjerskog kolektiviteta. Kao dragovoljni članovi političko-ideoloških kasti. Jesmo li dovoljno ljudi u odnosu na druge ljude u svojoj bližoj i daljoj okolini? Jesmo li dovoljno ili uopće čovječni na način da svoju čovječnost, ljudskost živimo kao uvjet i osobnu dnevnu potrebu slobodnog, kritičkog i tolerantnog postupanja u poželjnom sustavu vrijednosti? Nedavni masovan odaziv „malog čovjeka“ radi pomoći postradalima u biblijskom povodnju na velikim područjima BiH, Hrvatske i Srbije te akcije medijske financijske potpore teško oboljeloj djeci potvrdile su da u kritičnim okolnostima ne manjka ljudskosti i da humanistički naboj u čovjeku nije samo žar zapretan pepelom.
Istodobno, najrazličitiji oblici dnevne agresije na razum i ljudski integritet upućuju na zaključak da postoji drastičan humanistički deficit u suvremenom društvu i da je to ključan problem. Nije dovoljno zadovoljiti se povremenim proplamsajima praktične demonstracije humanističkih poriva pojedinih skupina nešto svjesnijih pojedinaca, nego valja sustavno raditi kako bi potencijal ljudskosti u socijalnoj sredini ojačao i time unaprijedio „zdravlje“ društvene stabilnosti i razvoja.
Nedavno objavljena knjiga „Humanizam za djecu“ Nade Topić Peratović (sunakladnici Centar za građansku hrabrost iz RH i švicarski Zentrum für Zivilcourage, Zagreb 2014.) donosi temeljnu poruku: humanizma nikad dosta i nikad previše. Ne može biti ništa preče od čovjeka, čovječnosti, ljudskosti, ništa važnije od zauzetosti kojoj su uvijek u prvom planu upravo čovjek i njegove potrebe. To su i neka od krucijalnih pitanja nad kojima stoljećima mozgaju važni svjetski umovi i dnevno se bave specijalizirane znanstvene discipline. Ali i dalje postoji snažna potreba tragati za različitim mogućnostima punog humanističkog ostvarenja čovjeka u društvu, koje ga potire svojom kontroverznošću.
Foto: Portal Moja Rijeka
Knjiga Nade Topić Peratović, istaknute slobodnomisleće aktivistkinje, pravnice, osnivačice hrvatskog Centra za građansku hrabrost i predstavnice Međunarodne alijanse ateista u Vijeću za ljudska prava pri UN-u u Genevi, zlatno je zrnce u žitnici slobodne, kritičke misli o društvu potrebitom trajne – teorijske i praktične – skrbi o humanističkim pretpostavkama smisla svoga građanskog, sekularnog ustrojstva. Autorica se s razlogom usredotočila na djecu, iako je duboko svjesna kako široka i složena problematika humanizma podjednako zahvaća i mladež, srednju i stariju populaciju. Međutim, djeca su po naravi svog psihofizičkog habitusa i razvoja najizloženija i trpe najtragičnije posljedice u svakom društvu manje ili više deficitarnom humanizmom.
Zato je iznimno važno, takoreći već od pelena,stalno i osmišljeno jačati imunitet djece na indoktrinaciju neslobodom, svjetonazorskim dogmama, predrasudama, ideološkom zatucanošću i netrpeljivošću prema drugima i različitima. Ta indoktrinacija počinje u aktualnom hrvatskom društvu već prvim gutljajima majčinog mlijeka i nastavlja kobno jačati obilno zalivena svetom vodicom na krštenju. Nakon te indoktrinacijske inicijacije u obiteljima blizu 87 posto katolika u Bijednoj Našoj, više gotovo nema izgleda izmaknuti se iz čeličnog stiska sinergije Crkve i svjetonazorsko-ideološki militantne (desne) politike. „Humanizam“, mokar od svete vodice i obilno zakađen tamjanom, poprima sasvim određenu boju i smisao, koji najčešće nema blage veze s ljudskošću, dobrim i otvorenim u čovjeku. To je i Nadu Topić Peratović povuklo da napiše knjigu koja će, ako ništa drugo, pozvati „djecu“ od sedam do više od 77 da se zamisle o sebi i drugima.
Prosperitetna sumnja
Istinska, logički utemeljena humanistička svijest podrazumijeva znanje o sebi, društvu i prirodi oko sebe te kreativnu sumnju u zadanosti, kritičku upitnost o bilo kojim ograničenjima osobnih ili skupnih sloboda i otvorenost za preispitivanje i sebe i drugih. To danas ne uče djecu ni u vrtićima niti u školama, a društvena je zbilja toliko devastirana da su humanističke vrijednosti endemi. Škola i loša društvena sredina, uključujući indoktrinacijsku hobotnicu Katoličke crkve, pune glave djeci i odraslima dogmama, zadanim obrascima mišljenja i djelovanja. Nepoćudni su i sumnja i svaki pokušaj kritičkog preispitivanja gotovih „istina“ o čovjeku i svijetu. Autorica „Humanizma za djecu“ se argumentirano protivi tome.
Njezina knjiga i sadržajem, publicističkim rukopisom i obiljem izvrsnih ilustracija Rozalije Ban uvjerljivo sugerira kako to nije samo još jedan prosječan uradak na kilometarskoj polici namijenjenoj klincima i klincezama dobnih skupina negdje između „Priča iz davnine“ Ivane Brlić-Mažuranić i „Družbe Pere Kvržice“ Mate Lovraka. To je ponajprije štivo koje će samosvjesnija, zrelija, slobodnomisleća čitateljska populacija (prosvjetni djelatnici, roditelji/staratelji) proraditi sa svojima mlađim i najmlađim obiteljskim uzdanicama. Pojednostavljeno, primjereno, razumljivo mlađoj dobi, u razgovoru, postavljajući i odgovarajući na pitanja.
Vrijednost je knjige što nudi upravo mogućnost takvog kritičkog dijaloga između autorice i čitatelja, odnosno među čitateljima samim. Važno je objasniti temeljne vrijednosti i poruke humanističkog pristupa svijetu i društvu u kakvom živimo, željeli bismo ili trebamo živjeti. Čovječnost, ljudskost, humani odnos prema sebi, drugim ljudima i prirodi, smatra Topić Peratović, omogućit će, osobito mladima, kvalitetnu suradnju/suživot s različitim ljudima drukčijeg mišljenja i drugih kultura.
„Ova knjiga potiče na sumnju, shodno tome na istraživanje i kritičko propitivanje postojećeg, ohrabrujući djecu da imaju povjerenje u vlastiti razum“, reći će autrica u intervjuu Novom listu. „Pripremljena i informirana djeca bolje razumiju svijet u kojem žive, društvo ih ne može zavesti i teže ih može povrijediti, a i spremnija su i sigurnija obraniti svoje vrijednosti. Informirana djeca izrastaju u samopouzdaniju djecu.“
Rascijepljeno hrvatsko društvo na „naše“ i „njihove“, vjernike i nevjernike, ustaše i partizane (i izvedene političke opcije), demokrate i konzervativce, „hrvatske branitelje“ i sve ostale, „komunjare/jugonostalgičare“ i „domoljube“, ovakve i onakve… snažan je razlog zašto treba dnevno promicati upravo humanističke društvene vrijednosti i zašto autoričin pojam „djeca“ valja uzeti vrlo široko, bez dobnih ograničenja i podjela. U aktualnim okolnostima, kada je agresija na zdrav razum poprimila globalne razmjere i prijeti ljudskom samouništenju, vrijedno je prizvati se svijesti dok još koliko-toliko ima vremena. Tim više, ako je istinita ona klasika da „svijet ostaje na mladima“.
Nada Topić Peratović podijelila je svoje štivo na dva dijela: „Humanizam je sve“ i „Kako živjeti najboljim mogućim životom“. U prvom ciklusu objašnjava „tko su humanisti“ (znanje, kritička svijest, humanistička misao), a cjelinama „Priroda“, „Društvo“ i „Humanističke misli“ pobliže raščlanjuje aktivistički pristup modalima mogućih promjena čovjeka, svijeta i prirode na bolje. Čitatelj će se u odjeljku „Priroda“ obavijestiti, a djeca i mladež poučiti, o humanističkoj spoznaji svijeta, znanstvenim metodama, mitovima o postanku, porijeklu vrsta, evoluciji i prirodoznanstvenim zakonitostima. Cjelina „Društvo“ daje znanstveno utemeljena tumačenja o tome što su demokracija, antifašizam, ljudska prava, teizam, ateizam, humanizam, prosvjetiteljstvo, sekularnost, slobodni ljudi, hrabre žene, rodna ravnopravnost, feminizam i ponosni ljudi.
Knjiga „Humanizam za djecu“ u kratkom je roku od izlaska doživjela iznimno veliku, pozitivnu medijsku recepciju te će uskoro biti objavljena u inozemstvu na nekoliko najvažnijih svjetskih jezika i biti dostupna u elektronskom izdanju. To je dokaz da su humanizam i humanistička svijest u sekularnom društvu iznimno važna, čak i presudnog značenja za budućnost čovječanstva. Kakvi smo ljudi i u kakvim odnosima sada, a kakvi bismo i u kakvim odnosima morali biti sutra?
„Posvuda i stalno se na ljude nasrće tvrdnjama da vlastite odnose ne mogu uspješno i vrijedno izgraditi bez posredovanja boga i klera koji ga zastupa na zemlji“, ustvrdio je u predgovoru knjizi prof. dr. sc. Milan Polić. „Čak se i najintimniji ljudski osjećaji i odnosi uvjetuju božjim posredovanjem, pa ni voljeti druge nije vrijedno ako nije posredovano ljubavlju prema bogu. Time se čovjeku otuđuju drugi ljudi, ali i on sam sebi. Posebno su ideološkom pritisku izloženi djeca i mladi koji još nisu izgradili vlastitu osobnost, jer teško prihvaćaju marginaliziranje ili čak odbacivanje u skupinama vršnjaka, a preko djece i mladih i njihovi roditelji kojima je stalo do sreće svoje djece.“
Hrvatska je država već 25 godina izložena najgrubljoj agresiji klerikalizacije na svim razinama. Katolička je indoktrinacija gotovo teroristički zagrizla u najosjetljivije društveno tkivo – od predškolskih ustanova, preko osmoljetke do fakulteta! – gdje joj u sekularnoj državi ni po kojem kriteriju nije mjesto. Dogmom i neslobodom nastoji masovno podjarmiti građane, držati ih u iracionalnom strahu maloumnim dogmama/obećanjima o blagostanju nakon smrti, preusmjeravati im pojedinačne i obiteljske živote po nenaravnim kanonima i zabranjivati im svaku slobodu, pravo na sumnju i kritičko stajalište, Hrvatska se država tome ne suprotstavlja, a ustavno je obavezna, pa je raspomamljena agresija Katoličke crkve zakorovila sve do najviših vrhova politike i državne vlasti.
Ateisti i agnostici, dobrim dijelom i inovjerci, postali su ugrožena manjina, egzote koje nekažnjeno mogu „iskorjenjivati“ aktualni svjetonazorsko-ideološki inkvizitori pod mitrama, u svećeničkim haljama (i) po najzabitnijim zaseocima te zadrti jurišnici u građanskim odijelima. Jao djeci i mladeži u zemlji, gdje je građansko pravo na slobodu misli, govora i djelovanja svedeno na direktive s nedjeljnih homilija po crkvama, „prigovor savjesti“ po bolnicama, raspela po školama i drugim javnim ustanovama te militantna „vjerska“ prenemaganja političara i „hrvatskih branitelja“. Humanizmu nema mjesta u tom zabranu svijesti i trulog razuma, pa knjiga „Humanizam za djecu“ Nade Topić Peratović dođe u neku ruku i kao vapaj žednog u pustinji.
Zatupljujuće vjerske dogme
Međutim, jako je korisno čuti taj vapaj i, koliko se može, vrijedne poruke i pouke dobronamjerno razmnožiti radi opće društvene dobrobiti. „Za humaniste je u osnovi svega čovjek, a ne Bog, ne Priroda, ne ova ili ona neljudska ili nadljudska sila, jer mi smo ljudi i prema svemu se hoćeš-nećeš odnosimo kao ljudi, bili toga svjesni ili ne“, tvrdi autorica. „No za razliku od onih koji svoj odnos prema drugim ljudima i svijetu općenito grade preko idealiziranih (ne)ljudskih posrednika, humanisti se prema svemu odnose upravo kao ljudi svjesno i neposredno.“
U drugom dijelu „Humanizma za djcu“, Nada Topić Peratović se vrlo uvjerljivo i pristupačno širem čitateljstvu pozabavila razlaganjem smisla humanosti, etike i promišljanja o vrijednostima, da bi poentirala s deset vrlo poticajnih „savjeta za bolji i pravedniji život koji se temelji na humanističkim vrijednostima. To nisu pravila, norme, zapovijedi, to nije nešto što se od djece traži da bespogovorno prihvaćaju. Savjeti se temelje na dosadašnjem ljudskom znanju, istraživanjima, ljudskim iskustvima“, ali se – za razliku od religijske dogme – ne moraju prihvatiti. O njima se može raspravljati, i postupiti drukčije. „Humanizam za djecu“ miljama je daleko od toga da pretendira biti malim katekizmom.
Ova knjiga nije suho teorijsko štivo nade. Jest optimistično u argumentaciji poželjnog prakticiranja čovječnosti, ljudskosti, te u svim bitnim sastavnicma svoje izrazite kritičnosti, ali to je prije i iznad svega knjiga jasnog poziva na aktivizam, na samodjelovanje, na samopreispitivanje. Ljudi se ne trebaju ustručavati otvoreno reći što misle i žele o svemu što im je važno u neposrednom i širem okruženju. Ostanu li šutljivi i nesretni u pokornosti (lažnim) autoritetima, ni njihovojoj djeci nema budućnosti u slobodi.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
