UZBRDICE /NIZBRDICE: Ljubo R. Weiss: Bankari milosrdni kredita, pa da idemo u Brazil!

Ljubo Ruben Weiss
Autor 20.11.2013. u 09:05

UZBRDICE /NIZBRDICE: Ljubo R. Weiss: Bankari milosrdni kredita, pa da idemo u Brazil!

Koji je to bio utorak navečer, 19. studenog 2013.? Infarktna nogometna utakmica, koja je završila happyendom. I tako su završile i cijele neizvjesne kvalifikacije za put na Svjetsko prvenstvo u nogometu  Brazil. Konačno i dobar nogomet i pobjeda nogometaša Hrvatske, čista kao suza.

Odnekud, s visina, ili iz dubina povijesti glas: „Zar i ti sine Brute?“

Ne, nisam sudjelovao u nikakvu atentatu posebno nikako u udaru na neku važnu, vladalačku osobu.  Julije Cezar je platio životom svoju vladavinu, a u zavjeri je sudjelovao i  sin Brut, od kojeg  se to  najmanje očekivalo.

Dakle, priznajem, to je moja slabost. Znam i onu PANEM ET CIRCENSES (KRUHA I IGARA!), poslovicu starih Latina, tko zna da nije nastala baš u vrijeme cara, kralja, moćnika, i onoga  koga se pozdravljalo AVE CEZAR, morituri te salutant! (Živio Cezar, umirući te pozdravljaju!)

E, pa kada se ovaj Vidošević nije odrekao vile na Gornjem Prekrižju,  „planinarskog doma“ u Lici,  biflona, muflona, polarnog medvjeda, dva mercedesa, Bukovca, Kraljevića, Hermana itd. zašto bih se ja odrekao  gledanja nogometanja dviju nogometnih reprezentacija? Ne zato da bi dokazao da navijam za Hrvatsku, kao manjinac, nego zato da bi bar sat i pol pobjegao od svega što mi zamračuje vidike – od Vukovara, od Škabrnje, Srebrenice, Ahmića, Manjače, Dretelja, pa, iskreno i od Auschwitza. Čak i mislim da na taj bijeg imam moralno pravo kao žrtva drugog Holokausta; naime,  nisam ga preživio 1933.- 1945. ali sam živio  ne sa stricem, nego s preživjelim logoraški broj 121 – 729, Auschwitz – Birkenau, sa svojim ocem i u mom je mozgu pohranjeno na stotine tisuća slika Holokausta, stotine istinitih  holokuastičnih, židovskih priča.

NOGOMET KAO RAT

Jedan moj daljnji rođak, a ocu bratić, koji je ušao u povijest yu-nogometa, znao je govoriti da je zapravo nogomet borba, čak i rat u malom, na omeđenom travnjaku, i da sve što postoji u jednim ratu, postoji i na nogometnom terenu – i vojska (igrači), i oružje (lopta), i taktika, i strategija, i pauze, i suci, i početak i kraj utakmice, kao i početak i kraj rata, posebno moralno-voljni čimbenik, bez kojeg nema ni rata, ali ni utakmice. I konačno, zaista konačno, pobijedi Hrvatska s 2-0,  i sve se oprosti vojnicima, pardon, igračima, svi porazi, sve neriješene utakmice, sve pogrešne taktike i postavi. U mom djetinjstvu nisam znao za formacije,  jedan, tri, četiri, tri, što su to špice, polušpice, vezni povučeni, vezni nepovučeni … Lijepo su imali igrači brojeve od 1 do 11, i znalo se po brojevima tko gdje stoji i koji dio terena pokriva. A danas, Bože sačuvaj, i broj 1, i broj 99, sada će uvesti i trocifrene brojeve, pa se ti snađi… E, tu nam će biti još važniji komentatori na stadionima i ovi u studijima. Jer, više nemamo „plavog devet“, sada imamo špicu Manđa, veznog Luku, ofenzivnog beka Srnu.. No dobro, sve je to vama jasno, ali ja bih o onome što mi ostalo nejasno: naime, kažem, gledao sam utakmicu, pa mislim i mi poluintelektualci i „intelektualci“ imamo pravo na gledanje nogometa. Srce mi je „zaštekalo“ kada je Manđo isključen, mislio sam da ću doživjeti infarkt tog trena ili do kraja utakmice? Jaooo, jaoooo, dalje s jednim igračem manje…? To je kao da u ratu nedostaje cijela jedna divizija, i to recimo topništvo, a kako Manđo je igrač glavom, (mislim, svi igraju nogama i glavom, ne?), on je i dio ratnog zrakoplovstva, leteći Manđo. I mi kraj nećemo dočekati bez njega tj. s igračem manje kao pobjednici, nemoguće je to! Tamo smo imali jednog igrača više, pa ništa, a sada s jednim manje, šanse su minimalne. I gle čuda, ti juritelji lopte, smjestili još jedan gol, i onda se već lakše disalo. Na kraju, jasno je i komentatoru i meni kao gledatelju da idemo u Brazil.

DRAGI BANKARI, BUDUTE MILOSRDNI PREMA HRVATIMA!

I sve zapravo pišem ovo zbog te rečenice koja će ući u sve antologije, kao ona  Mladena Delića MA LJUDI MOJI, ZAR JE TO MOGUĆE!?? Ne, nisam stoga jugonostalgičar, znam samo da je bilo u Splitu, dali smo  gol pri kraju utakmice i išli smo, sada  se već ne sjećam ni kamo…Uostalom, to znaju oni na kvizovima.

I sad ne mogu vjerovat svojim ušima. Komentator se u utorak navečer  zvao  Drago Ćosić, i završava prijenos, u euforiji dakako, i viče: „Dragi bankari budite milosrdni prema Hrvatima, dajte nam kredite, pa da idemo svi u Brazil..!“

Zanovijetam? Što nije u redu?

Pokvario mi raspoloženje – kao manjinac stvarno sam se radovao pobjedi, ovo je moja zemlja, ovo je moj zavičaj, nemam drugog, mi ćemo biti među loptačima svijeta, u Brazilu, tko zna ako nam krene, jelte, ma kakvo treće mjesto… odmah kup Juliusa Rimea, znate onu statuu od zlata, eh, tamo će biti zapisano – HRVATSKA! I vratit će se naši s tom statuom, bit će ona kao zlatno tele, i plesat ćemo danima i noćima oko te statue…

I što opet ne valja?

E, ne valja to u vezi kredita! Kada su bankari bili milosrdni? Nikada! I zašto bi bili milosrdni samo prema Hrvatima? Jesu li bili milosrdni do sada – švicarci i slično? Nisu! Zamislite da komentator u Njemačkoj kaže: „Budite milosrdni prema Nijemcima, dajte nam kredite pa da idemo u Brazil…Angelu Merkel bi  isti trenutak „šlag“, još bi uspjela prije kome mumljati: „Radit Nijemci, radit, a ne na kredit… Ajd, malo može, ali za bijelu tehniku, dobro, ako imaš solidnu plaću, evo ti i za auto,  stan, onima najboljima kredit za gradnju kuće ili kupovinu kuće, ali kredit za putovanje u Brazil, na svjetsko prvenstvo, neće ići!“

I živo se fućka Dragi Ćosiću, može trkeljat što hoće, njemu će HRT, ako ne dođe do kadrovskih promjena, platiti put do Brazila, i natrag. Možda i Mili Horvat… ako ostane lijepa i „feš“, E, prije je Milanović potegao Vladinim zrakoplovom do Olimpijade u Londonu, ali do Brazila, čisto sumnjam… Ne zato što ne bi znao izmajmunirati neko opravdanje,  slično onome na Krku, jel… Racionalno je to – pa neće valjda u Zagreb, pa privatno do Krka… Već se onaj puzajući puč uspravio, i tako, sada bi mogli putovati neki drugi do Brazila. Recimo, Putinko?

 ZA DOM SPREMNI I – UČIT POVIJEST!

Ali, onaj tko je, pišu, poslije završetka utakmice protiv Islanda urlao u mikrofon na stadionu u Maksimiru ZA DOM SPREMNI, on će putovati. Kaže, neka uče povijest. „ZA DOM SPREMNI, eh, to mi bila želja reći, i rekao sam to…!“

I tako, ovaj komentator moli usrdno bankare za kredite, ovaj urla ZA DOM SPREMNI, onaj tamo… ??

I sada, da ne zaključim kako su ono bila bolja vremena: znalo se tko gdje igra, slikice su bile zlata vrijedne i pucali smo ih pod zid. Moje su bile plave, da, navijam za Dinamo od svoje šeste godine, moj komšija, „šulkolega“ je imao slikice s igračima prugastih crno-bijelih linija,  Partizanove… bilo je i bijelih dresova, crveno bijelih, pa „Veležovih“..  Planska privreda, za kredite je bio zadužen otac, i koliko se sjećam, nerado ih je uzimao. Tek nešto iz kase uzajamne pomoći, na kratki rok. O da, igrao se nogomet, bilo je i kvalifikacija, TV je bio u povojima, ali da je TV komentator vrištao: „Bankari budite milosrdni i dajte Jugoslavenima kredite, da putuju u … tko zna kamo, „ moglo se samo sanjati. Urlikati „Za Dom spremni!“ nije se moglo, jer takav, naravno, ne bi ni igrao za Yu repku.

I s pravom!

A ja, manjinac, navijat ću za hrvatsku nogometnu repku i u Brazilu,  pred TV ekranom, ali znam za kojeg komentatora neću, i za kojeg igrača neću!

(20. 11. 2013.)

 

 

Ljubo Ruben Weiss
Autor 20.11.2013. u 09:05