Vuk Perišić: Može li bez miksanja državnog protokola i vjerskog zanosa?

U posjet Republici Hrvatskoj za nekoliko tjedana doći će Suveren Države Vatikanskog Grada. Vatikan je relativno mlada država, uspostavljena u veljači 1929. ugovorom sklopljenim između predsjednika Ministarskog savjeta Kraljevine Italije Benita Mussolinija i državnog tajnika Svete Stolice Pietra Gasparrija. U mnogočemu je vrlo specifična i jedinstvena, ali ne samo zato što je najmanja na svijetu. To je jedina apsolutna, ali i jedina izborna monarhija, kao i jedina ekskluzivno vjerska država u sekulariziranoj Europi. Ne sudjeluje na Eurosongu, na izborima za Miss Universe, niti na Olimpijskim igrama. Iako ima nogometni tim, Vatikan nije član FIFA-e i UEFA-e, ali su njegove poštanske marke omiljene među filatelistima.

Suprotno od uvriježene predodžbe, Vatikan ne održava diplomatske odnose ni s jednom državom. Vatikan je državni teritorij na kojem Sveta Stolica ima svoje sjedište čime se jamči njezina sloboda i osigurava neovisno djelovanje rimskog biskupa. Sveta Stolica u teoriji i praksi međunarodnog prava smatra se zasebnim pravnim subjektom koji, pak, u Vatikanu vrši svoju suverenu vlast tako što, između ostalog, prima i šalje diplomatske predstavnike.

Rado bih se sada podrobnije upustio u tu raspravu, no ona bi se svidjela samo fanovima međunarodnog i ustavnog prava, pa pokušavam biti koncizan: Svetu Stolicu predstavlja rimski biskup kojeg bira Kolegij kardinala i koji po položaju – ex officio – postaje suveren Vatikana. Po nekim tumačenjima, rimski biskup personifikacija je Svete Stolice, ali činjenica da svoje državne ovlasti temelji na izvjesnim religijskim propisima i običajima, sa stanovišta međunarodnog prava i međunarodnih odnosa nema nikakav značaj. Prvo, način na koji se bira državni poglavar unutarnja je stvar svake države. Drugo, sukladno načelu suverene jednakosti, sve države uživaju pravo na podjednako uzajamno uvažavanje. Treće i najvažnije, sa stanovišta demokratske države, u konkretnom slučaju Hrvatske koja očekuje visokog gosta iz Vatikana, pitanja religije i vjerozakona privatna su stvar svakog građanina koja nemaju i ne smiju imati utjecaja ni na unutarnju niti na vanjsku politiku.

U posljednjih dvadesetak godina, u duhu opće demokratizacije javnih poslova, znatno su pojednostavljeni sastanci šefova država i vlada. Nekada su njihovi susreti bili velika, skupa i neukusna protokolarna predstava. Na sreću, danas se tome pristupa neusporedivo ležernije čime se demistificira država kao svetinja i sila iznad čovjeka i društva. Konačno, svrha međunarodnih susreta nije podilaženje ceremonijalnoj taštini nego – kao i uvijek kada je riječ o bilo kojoj državnoj aktivnosti – brza, učinkovita i jeftina zaštita građanskih interesa.

Još od Bečkog kongresa 1815. Sveta Stolica uživa izvjesne ceremonijalne privilegije koje su postale sastavni dio diplomatske tradicije. Primjerice, za audijenciju kod vatikanskog suverena obvezan je frak koji je inače potpuno nestao iz diplomatske svakodnevice, a nunciji Svete Stolice u većini zemalja su i doajeni diplomatskog zbora. U duhu tih nebitnih protokolarnih običaja nitko ne očekuje od dužnosnika Republike Hrvatske da se u susretu s vatikanskim suverenom ponašaju opušteno kao u susretima s predstavnicima neke demokratske republike ili demokratske kraljevine. U diplomatskoj komunikaciji bitno je protokolarno ne uvrijediti stranog državnika, ali su jednako nedopustiva snishodljivost i poniznost jer se tako vrijeđa vlastita država i – što je neusporedivo važnije – demokracija, doktrina koja se temelji na odsutnosti privilegija i jednakom dostojanstvu svih ljudi.

Privatna iskušenja

Privatno su neki visoki dužnosnici Republike Hrvatske i vjernici pa će prilikom susreta s vatikanskim suverenom biti u iskušenju da mu poljube ruku ili se preduboko naklone. Od toga se, kao javni službenici jedne sekularne demokratske republike, svakako trebaju suzdržati. Emocijama kao što je vjerski zanos nema mjesta u javnim poslovima čime se, dakako, ne zadire u pravo vjernika da u privatnom susretu i u skladu s običajima konkretne vjeroispovijesti iskažu ritualno poštovanje prema svom poglavaru. Ni na koji način se posjet jednog državnika ne smije protokolarno razlikovati od posjeta drugog državnika, a ako neka država baš želi dosljedno poštivati ceremonijalne privilegije Svete Stolice u duhu Bečkog kongresa, dovoljno je da njezini službenici budu dostojanstveno ukočeni.

Za suverenost države i njezina demokratska načela uvredljivo je i kada se u svojim javnim iskazima i službenim priopćenjima državna tijela i javni službenici ne suzdržavaju od korištenja izraza ‘Papa’ ili ‘Sveti Otac’. To nisu službeni naslovi i njih ne koriste ni Vatikan ni Sveta Stolica. Svakako da vatikanskog suverena oni građani koji u njemu vide i svoga vjerskog poglavara mogu u privatnim situacijama nazivati i oslovljavati kako god žele, ali to ne priliči javnim službenicima dok obavljaju javne poslove jer predstavljaju sve građane – među kojima ima i onih koji vatikanskog suverena ne doživljavaju kao oca, a i onih kojima je svako ljudsko biće sveto pa nemaju potrebu posebno isticati ničiju svetost.

Činjenica da u nekim zemljama većina građana vatikanskog suverena doista doživljava i kao sveca i kao oca – odnosno činjenica da je neka vjeroispovijest većinska u nekoj državi – savršeno je irelevantna i ostala bi irelevantna sve kada bi u nekoj zemlji svi njezini građani (svi do jednoga) pripadali jednoj jedinoj vjeroispovijesti. Ni takva država, ako je demokratska, ni na koji, pa ni na protokolarni način, ne smije privilegirati nijednu etničku, vjersku, rasnu i spolnu skupinu. Ako u javnoj komunikaciji državni dužnosnici jednog državnika oslovljavaju u skladu s internim i neslužbenim običajima kao vjerskog poglavara, time na simbolički način privilegiraju jednu vjersku skupinu i remete granicu između privatne i javne sfere. Državnik je s državnikom dužan razgovarati kao s državnikom čak i kada intimno osjeća duboko ganuće što se sreo upravo s onim državnikom koji je slučajno i njegov vjerski poglavar.
Nije neuobičajeno to da državnici službeni posjet iskoriste i za obavljanje svojih privatnih poslova. Norveški kralj je kao ljubitelj jedrenja nedavno razgledao brodice u šibenskoj luci, a predsjednik hrvatskog parlamenta poklonio mu je bocu maslinova ulja. To su simpatične epizode koje ne predstavljaju nikakav teret za državni proračun niti kompromitiraju simboliku državnog protokola. Vatikanski suveren vjerojatno će – u ulozi rimskog biskupa – poželjeti obići i svoje ovdašnje sljedbenike, a i oni će ga poželjeti vidjeti, pa će biti upriličen i odgovarajući vjerski ritual. Odnosi između rimskog biskupa i njegovih sljedbenika nemaju i ne smiju imati nikakve veze s odnosima Svete Stolice, Države Vatikanskog Grada i njezina suverena, s jedne strane, i Republike Hrvatske i njezinih službenika, s druge strane, kako u protokolarnom tako i u financijskom smislu. Rimski biskup i oni građani Republike Hrvatske, koji spram njega osjećaju poštovanje koje vjernici osjećaju prema svojem vrhovnom svećeniku, slobodni su organizirati i financirati svoje rituale kako god žele. Nema nikakva razloga za to da država financira svečanosti čija narav je religijske, dakle privatne i intimne naravi jer ljubav prema Bogu i ne može biti drukčija nego privatna i intimna, pa i kada je institucionalizirana i ritualizirana. Puki slučaj da jedna osoba objedinjuje i državnu i ritualnu funkciju ne mijenja ništa na stvari, kao što je i Harald Peti sasvim slučajno jedriličar i ljubitelj maslinova ulja, osim što je norveški kralj.

Izvan je svake rasprave da je hrvatska policija dužna učiniti sve što je u njezinoj moći da bi zaštitila život i tjelesni integritet Josepha Aloisiusa Ratzingera tijekom čitava posjeta. Utoliko su neumjesne i rasprave o troškovima njegova osiguranja jer policija i država i ne postoje ni zbog čega drugog nego da štite život, tjelesni integritet, imovinu i udobnost svakog ljudskog bića. Drukčije ponašanje bilo bi zločinački pothvat.