Zvonimir Nikolić: Pamti pa vrati

Povezani članci

• „Smiješe“ li nam se nova „bespuća povijesne zbiljnosti“?
• Thaci: Izabrali smo integraciju a ne izolaciju
• Znanstvenik ili isljednik: Put doktora Miljenka Lugonje od Vranice do Heliodroma
• Majka Davida Dragičevića: Očekujem da počnu hapšenja u Banjoj Luci
• Željko Pavićević: Opstanak
• Zahtjev za izgradnju memorijala u Sarajevu za žrtve ubijene na Kazanima

Kada shvate da su zamjenjivi, tek onda možemo očekivati da će početi raditi u korist naroda. Tek onda možemo očekivati svjetlo na kraju tunela i bolje sutra. I bitno je da je da ne dozvolimo da nas opet zavade.

Piše: Zvonimir Nikolić

Sjećam se jedne godine, negdje s početka sedamdesetih, padao je žestok snijeg za 1. Maj. Sa roditeljima smo otišli u posjetu rodbini u Mostar, novim, tek kupljenim Princom 1200C. Vratili smo se vozom jer je put preko Ivana bio neprohodan. Otac je nekoliko dana kasnije otišao po auto.

Dešavalo se i ranije da nas vrijeme iznenadi u maju. Kada su počele ove majske kiše, prvi dan je tema na društvenim mrežama bila samo Miljacka. I Halid Bešlić, koji je više puta taj dan spomenut nego za vrijeme pola karijere. Vjerujem da mu se štucalo cijeli dan. Taj dan smo uglavnom razmišljali o njenih dvadesetak kilometara toka i o sarajevskim mostovima. Negdje, čini mi se, krajem sedamdesetih je od istog rasta Miljacke i bujice koja je našila, stradao most Drvenija. Onaj stari. Ovaj sada je malo širi. Možda i čvršći..ali eto, ipak, brinuli smo se. Uglavnom, nismo razmišljali o tome da se ta Miljacka ulijeva u Bosnu, da ta Bosna skuplja sve moguće pritoke na svom putu prema Savi. Nismo razmišljali mi ali nisu razmišljali ni oni koji su trebali. Oni koji svakog prvog u mjesecu uredno i uvijek na vrijeme naplate svoje mjesečne prihode iz budžeta, jer su plaćeni da razmišljaju. I djeluju.

A onda se dogodila katastrofa.

I u toj nesreći opet su se prije osvijestili, uozbiljili i djelovali oni obični ljudi. Ljudi kojima to nije niti posao niti obaveza. Pokazali svoju ljudskost. Svoju solidarnost. A Vlast? Oni su vjerovatno još razmišljali…

Kada su nas preplavile slike nesreće, užasa, ljudske patnje i boli, pojavili su se dobri ljudi sa svih strana. Ali, pojavio se i šljam. Onaj koji kao slijepi putnik u obliku štakora plovi brodom, uredno jede tvoje zalihe hrane, onaj od kojeg nemaš nikakve koristi ali će iskoristiti svaku priliku da nešto zaradi. Ušićari. Makar to bilo i na ljudskoj nesreći. Rekli bi neki „haram para“. Ali u zadnjih dvadeset i više godina, vidjeli smo svojim očima suviše“haram para“ da bi se sada iznenadili toj pojavi. A „haramlijama“ se ništa loše nije dogodilo. Naprotiv, neki su postali uvaženi članovi našeg Društva. Kao da su zajedno sa onim „haram parama“ primili i neku vakcinu protiv svega lošeg.

A onda u neko doba se probudila i Vlast. Saopštenjima. Savjetima. Naredbama.

Epilog njihovog „budjenja“ su bile kilometarske kolone humanitarne pomoći na graničnim prelazima i njihovo šepurenje u novim maskirnim uniformama i paćenićke face skoro svakog od njih. Jer oni „osjećaju bol“ svoga naroda. Usput su otvoreni i žiro računi za sakupljanje pomoći. Neka se i tu nađe koja marka, zlu ne trebalo, ako MMF opet zavrne česmu.

Za to vrijeme voda je izbrisala granice. Ljudi su izbrisali granice, I one sa tablama dobrodošlice u drugi entitet i one nevidljive u vlasništvu GSM operatera a i one vlastite. U svojim glavama. Bosna i Hercegovina se ujedinila kao nikada u zadnjih 25 godina. Ljudi iz bivših SFRJ republika su zaboravili na granice. Od neprijatelja smo postali prijetelji. Nevolja i nesreća nas je ujedinila.

Kada su početkom februara počele one demonstracije po gradovima u BiH, na trenutak sam pomislio da se konačno nešto pozitivno dešava, da je konačno narod podigao glas protiv sile, nepravde, siromaštva…a onda je vrlo brzo počelo rušenje, paljenje…i tada sam pomislio…pa ako je ovo cijena da konačno odu…eto i nije velika. Ali…postojala je i druga misao…nisu oni tako naivni da ih prepadne par zapaljenih zgrada. Previše su zanata izučili u dvije i po decenije da bi tako naivno pali. I zaigrali su na jednostavnu kartu. Strpljivost. Vlastitu strpljivost. Trebalo je vremena da ponovo vrate ljude na vlastiti kolosijek. Počelo je sa „huliganima“. Onda su pustili da mjesec dana skupina od tridesetak ljudi blokira glavnu sarajevsku saobraćajnicu i samim tim pola grada. Tu blokadu nisu osjetili oni. Osjetili su stanovnici grada. Znali su da će vremenom popustiti strpljenje Sarajlija i da će ih sami otjerati sa ulica. Jer ni ja nisam vidio nikakve svrhe da krenem kuci i da mi je za put od 4 kilometra od posla do kuće, potrebno sat i po raznoraznim obilaznim uličicama. Njima to nije smetalo. Oni su uredno sa rotacijama i policijskom pratnjom prolazili sve blokade. Kao kada sam putovao kao komercijalista i morao svaki put da usporim, da se sklonim s puta, dok prođu „mislioci“ zatamnjanih stakala u pratnji dva skupocjena automobila sa rotacionim svjetlima. Jer njihova misija na ovom svijetu je puno važnija od moje. Moja je samo da zaradim hljeb za sebe i svoju porodicu. A onda su se dogodili i „Plenumaši“. Nazvani tako vjerovatno od strane Vlasti i pojedinih medija. Valjda da izgledaju kao neka sekta ili navijačka skupina. Koja zna samo da ruši i pametuje. A kome će pametovati kad su ovi na vlasti svakako najpametniji.

A zatim se desila voda.

I desili se ljudi.

I šta sad?

Vjerovatno će sa prvim julskim zrakama sunca polako na „zaslužene“ godišnje odmore. Prije i poslije toga će obilaziti ponekad i ove ljude u ugroženim područjima. Uručiti koji paket ili donaciju uz prisustvo desetak kamera i mikrofona. I obećati / kao i uvijek/ skori oporavak, nova radnja mjesta, nove kuće, nove štale, bolji život…sve u svrhu predizborne kampanje.

Ali.. svjesni da sa ovim stanjem neće pobijediti na Izborima, vrlo skoro možemo očekivati saopštenja i obliku „vitalnog nacionalnog interesa“, o „trećem entitetu“, o „ukidanju“ Republike Srpske i naravno, referendumu o samoopredjeljenju i otcjepljenju. I opet će nam pričati priče kako su oni dobri i pošteni a kako onaj drugi ili treći koči pregovore i prosperitet. Opet ćemo gledati sastanke petorke, šestorke, sedmorke i slušati priče o tome kako ne možemo zajedno. Iako su njihovi ili potpisi njihovih stranačkih prethodnika bili na onim mecima koji su ubijali ljude, rušili gradove, dizali zidove i granice. Ponovo će nas plašiti ratom, plašiti s onim „drugačijim“, drugog imena, drugačijih običaja…

Nadam se da ovaj put neće uspjeti. Rušile su ovih dana rijeke mostove, rušile su kuće…ali izgradili su se mostovi puno čvršći od betona i željeza. Mostovi prijateljstva. Nadam se da te mostove oni ovaj put neće moći uništiti. Oni koji su svoj vlastiti narod napravili najsiromašnijim u Evropi. Oni koju već 25 godina žive kao faraoni na grbači vlastitog naroda. Oni ne znaju kako je biti nezaposlen. Nemati osnovno ljudsko pravo na rad. Na zdravstvenu zaštitu. Oni koji ne znaju kako izgleda svakodnevna avantura u obliku vožnje sarajevskim tramvajem ili trolejbusom. Oni koji ne znaju kako je preživjeti mjesec dana sa 340 maraka penzije kao što preživljava moja majka. Oni ne znaju kako je nekom radniku ući u nekadašnju fabriku, nekadašnji ponos i privredni gigant, pretvoren u prostor za skladištenje nekog poslijeratnog poduzetnika. Oni to ne znaju, jer su daleko iznad naroda. Neuhvatljivi i nedodirljivi u limuzinama zatamnjenih stakala.

Jer imaju legitimitet. Jer taj narod ih je birao. I uopšte nije bitno ko će pobijediti. Jer u ovoj i ovakvoj Državi i oni na vlasti i opozicija su vrlo ravnopravno i bratski raspodijelili pozicije. Bitno je samo da shvate da su zamjenjivi. Da izbor u vlast u BiH nije doživotan kao što je u Sjevernoj Koreji. To će znati i oni koji budu dolazili poslije njih. I oni poslije njih. Kada shvate da su zamjenjivi, tek onda možemo očekivati da će početi raditi u korist naroda. Tek onda možemo očekivati svjetlo na kraju tunela i bolje sutra.

I bitno je da je da ne dozvolimo da nas opet zavade.