Intervju sa Ingom Dujmović: Ured za veterinarstvo BiH ima ingerencije ali mi još uvijek nismo vršili nadzor rada skloništa za pse

Povezani članci

• Zbog rijetke bolesti htjeli su ga uspavati, no danas ovaj pas živi najsretniji život
• Pokrenuta peticija Napuštanje je kazneno djelo, traži se povećanje kazni
• Jedna slika – Dobar dan tugo (2) ili Nojeva barka za jednog psa
• Život u ledenom moru (podvodne fotografije by David Hall)
• Šta je dobrobit životinja? Zlostavljanje životinja i psihološki profil zlostavljača Pravni aspekti zaštite životinja
• Posjedovanje psa moglo bi vam produžiti život

Državni Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja donesen je 2009. godine. Ovim zakonom jasno je definisano rješenje problema napuštenih uličnih pasa, te je usvojen niz podzakonskih akata kojima je obuhvaćen kompletan aspekt zaštite životinja u Bosni i Hercegovini. Sa Ingom Dujmović, državnim veterinarskim inspektorom za kontrolu dobrobiti životinja razgovarali smo o razlozima dugogodišnje neimplementacije ovog zakona, radu i ingerencijama Ureda za veterinarstvo BIH, problemu pasa lutalica kao i o nizu drugih tema.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Da li ste zadovoljni radom inspekcijskih federalnih, kantonalnih ili opštinskih organa kao i radom Inspektorata RS-a po pitanju realizacija Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja?

U kontekstu odgovora na pitanje mogu govoriti o nepotpunoj implementaciji članka 38. Zakona koji uspostavlja obavezu inspekcijskim organima o dokumentovanju provedbe nadzora i izvještavanja Ureda za veterinarstvo BiH o rezultatima obavljene inspekcije i poduzetim mjerama po pitanju zaštite i dobrobiti životinja. Veoma mali broj izvještaja zaprimili smo tokom 2009. i 2010. godine. Međutim, to se nije razvilo u praksu tako da zapravo, ne možemo ocijeniti rad inspekcijskih organa. Ured za veterinarstvo BiH vjeruje da inspekcijske službe rade svoj posao na najbolji mogući način i možda postoje određene sankcije koje su izrečene zbog nepoštivanja Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, ali Ured za veterinarstvo BiH, iako je to zakonom propisano, nije upoznat sa takvim vrstama rješenja koje su eventualno inspekcijske službe izdavale.

Zbog čega Ured za Veterinarstvo nije upoznat sa rješenjima i radom inspekcijskih organa?

Zato što oni inspekcijske službe ne dostavljaju svoje izvještaje o obavljenim nadzorima po Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja.

Dobrim dijelom to radi Federalna uprava za inspekcijske poslove međutim, to su zbirni izvještaji po svim obavljenim nadzorima. Tako da ukoliko nije eksplicitno navedeno, nije moguće utvrditi da li je rađen nadzor po pitanju dobrobiti životinja. Prema dostupnim podacima nemamo uvid u to koliko se izvrši nadzora po pitanju ovog Zakona.

U maju 2013. godine Vijeće ministara BiH usvojilo je informaciju o sprovođenju Zakona o dobrobiti i zaštiti životinja koju je sačinio Ured za veterinarstvo BiH. Tada je naloženo svakoj opštini da putem svojih mjesnih zajednica uputi pozive vlasnicima pasa da prijave svoje ljubimce. Interesuje me da li su to učinili i u čemu je generalno problem sa centralnim registrom?

Koliko je meni poznato to je uradila jedino općina Novo Sarajevo. Za ostale općine u Bosni i Hercegovini nisam upoznata. Što se tiče centralnog registra uvjet da se uspostavi registar za cijelu BiH jeste postojanje Pravilnika o identifikaciji pasa i mačaka. Taj pravilnik je još uvijek u proceduri. Dakle, čeka se mišljenje nadležnih entitetskih ministarstava kako bi se uputio u proceduru donošenja prema Vijeću ministara.

Kakvo je Vaše mišljenje o neustavnosti Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja RS-a koji je stupio na snagu 2008. godine, a neusaglašen je sa državnim Zakonom?

Po pitanju ustavnosti može se izjašnjavati jedino Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukoliko se pokrene procedura. Po pitanju neusaglašenosti, uzimajući u obzir činjenicu da donošenje Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja na državnom nivou naznačeno kao jedna od prioritetnih obaveza u Akcionom planu za realizaciju prioriteta iz dokumenta Evropsko partnerstvo sa BiH koji je donijelo Vijeće ministara BiH, te je u istom dokumentu navedena kao prioritetna aktivnost usklađivanje entitetskog zakonodavstva iz oblasti veterinarstva sa državnim zakonodavstvom nadam se da će Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja RS-a biti usaglašen sa državnim zakonom u onim segmentima u kojima se razilazi.

Savjet ministara BiH na sjednici održanoj 26.07.2012. godine upoznao se sa preporukom Institucije ombudsmana za ljudska prava u BiH u vezi sa provođenjem Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja te je u vezi s tim Ured za veterinarstvo BiH imao za cilj rješavanje problema prekomjernog broja napuštenih pasa na ulicama. Šta je Ured za Veterinarstvo uradio po tom pitanju od 2012. godine do danas?

Obzirom da prema preporuci Institucije ombudsmana za ljudska prava i na vrstu povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, koja je nastala zbog neprovođenja Zakona od strane lokalnih zajednica,Ured za veterinarstvo BiH nije naznačen za neposredno poduzimanje mjera po preporuci.

Obzirom da je Zakonom propisano, a u preporuci ombudsmana jasno podcrtno da je upravljanje populacijom napuštenih pasa u nadležnosti lokalne zajednice,Ured za veterinarstvo BiH je, kao što smo to činili i prije toga u sastancima sa lokalnim zajednicama pokušao sugerirati i iznaći prihvatljiv zajednički model za provedbu Zakona, uzimajući u obzir tešku finansijsku situaciju koja je zahvatila BiH.

Međutim, prilikom iznošenja razloga za neprovedbu Zakona uvijek se ističe kao argument nedostatak novca za provedbu zakona u segmentu koji se tiče zbrinjavanja populacije napuštenih pasa. Što su u principu odnosi za osnivanja skloništa i što zapravo zahtjeva najveće izdatke. Za provođenje preventivnih mjera kastracije/sterilizacije i vakcinacije napuštenih pasa, općine su u manjem ili većem iznosu predvidjele u budžetu taj novac. Dakle, ne možemo reći da se ne radi ništa, na neki način su se ipak osvijestili na preporuke ombudsmana BiH i počeli su provoditi zakon. Da je to tako i da su općine obavezne provoditi Zakon govori i veliki broj isplaćenih naknada za pretrpljenu štetu zbog ugriza pasa. Dakle, općine po sudskim presudama isplaćuju novac što je jasan pokazatelj njihove odgovornosti. Da je suprotno, sud ne bi presudio u korist tužitelja, odnosno ljudi koji su pretrpjeli štetu od ugriza. Općine su te činjenice vrlo dobro svjesne ali uporno se vrti ta priča kako nema novca. Međutim, da se na vrijeme počelo sa provedbom Zakona i da su se sredstva pravovremeno budžetirala moglo je u konačnici rezultirati mnogo većim brojem skloništa za životinje koje ne trebaju biti kapacitirani za 500 životinja. Važno je istaći da su novčani iznosi potrebni za izgradnju skloništa koji se iznose u javnost uglavnom precijenjeni,kao uostalom i troškovi za boravak psa u azilu na dnevnoj bazi.

Po vašem stručnom mišljenu da li je kastracija i sterilizacija pasa dobro odrađena budući da je evidentno da se broj pasa lutalica u Sarajevu iz godine u godinu povećava?

Prema rezultatima brojanja koje već tri godine radi Dogs Trust u ovoj godini zabilježena je tendencija pada u četiri gradske općine gdje se radi brojanje. Međutim, činjenica je da se povećava broj u smislu da se psi u Sarajevo dovoze. Nemoguće je da imamo veliki broj odraslih pasa koji nisu obrađeni i koje se u pojedinim gradskim područjima najčešće pojavljuju pred programe sterilizacije. Dakle, kad se oglasi program sterilizacije, mi u tom periodu imamo odrasle jedinke koje bi već nakon treće godine provođenja akcije sterilizacije i kastracije morale biti uključene u program i morale biti sterilizirane. Međutim, evidentna je pojava čopora, po pet-šest velikih pasa, čije ponašanje i nesnalaženje u sredini u kojoj se nalaze, kao i njihovo opšte stanje jasno ukazuje da su ti psi dovezeni sa nekog drugog područja. Vrlo su prestrašeni, i ne znaju da se kreću u području u koje su dovezeni. Primjetna je i agresija čopora upravo zbog straha i nepoznate sredine. To su psi, barem ovi koje sam ja do sada uočila, u vrlo lošem stanju, slabo su uhranjeni, veliki broj sa kožnim promjenama kao posljedica nebrige, prije svega uplašeni. Dakle, to nisu psi koji su bili u gradskim područjima, o kojima se neko brine, i to se može vidjeti i po stanju u kojem se nalaze i po ponašanju koje ispoljavaju.

Znači određene opštine svoje probleme napuštenih pasa rješavaju dovodeći te pse u Sarajevo?

U suštini to je tako i mislim da bi stanje bilo daleko bolje i mogli bi se vidjeti rezultati sterilizacije kada bi svaka općina radila sterilizaciju na način kako je to zakonom predviđeno i propisano.

Kakva je suradnja između Veterinarskog ureda BIH sa nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom životinja?

Sa Dog Trustom mi praktički surađujemo u smislu da razvijamo taj program i da Ured za veterinarstvo BiH ima savjetodavnu ulogu. Na neki način pokušava Dog Trustu ukazati na ono što su naši najveći problemi u implementaciji Zakona i gdje bi oni kao organizacija sa dugogodišnjim iskustvom i znanjem, na koncu i novcem mogli pomoći da se ti problemi riješe. Ono na čemu Ured za veterinarstvo BiH insistira jeste da Dog Trust proširi svoje djelovanje na veći dio Bosne i Hercegovine i da na neki način izađe iz Sarajeva. Naše mišljenje je da bi to bilo daleko više korisno u lokalnim zajednicama, upravo iz tog razloga koji sam maloprije spominjala, dakle, zbog dovođenja pasa u Sarajevo jer se smatra da se ovaj problem u Sarajevu rješava. U manjim sredinama izvor napuštenih pasa jesu zapravo odbačeni štenci vlasničkih pasa koji se tradicionalno ostavljaju „pred tuđa vrata“. Ured za veterinarstvo BiH smatra da se problem rješava u lokalnim zajednicama, kastracijom većinom vlasničkih pasa, kako bi zaustavili rast populacije, a onda naravno i napuštenih pasa. To su dvije paralelne linije na kojima se mora raditi.

Po Vašim saznanjima, koliko pasa lutalica ima trenutačno u Sarajevu?

Sadašnje procjene su da je taj broj oko 8.000.

Koje su zakonske procedure kojima se kažnjavaju vlasnici koji napuštaju svoje ljubimce?

Ukoliko se vlasnik može povezati sa psom, što je zapravo osnov za kažnjavanje, zakon je dao tu mogućnost za kažnjavanje i strogo je zabranio napuštanje životinje. Postoji mogućnost da inspektori kazne neodgovornog vlasnika i suština ovog zakona jeste uspostavljanje odgovornog vlasništva i kažnjavanje neodgovornog vlasništva. U ovom momentu to nije moguće iz razloga što nemamo pravilnik o označavanju koji bi nametnuo obavezu svim vlasnicima pasa da svoje pse moraju da označe. U ovom momentu, u većini slučajeva, inspektor naprosto ne može utvrditi čije vlasništvo je pas.

Zbog čega Pravilnik nije još uvijek donesen?

Ja zaista ne bih znala odgovoriti na to pitanje.

Možemo li onda reći da je pitanje pasa lutalica pitanje politike, a ne struke. Uostalom da li se vama čini da se ovim pitanjem bavi više politika nego struka, zbog čega još uvijek nije formiran Stručni savjet i Etička komisija?

Očigledno je da se ovim pitanjem više bavi politika nego struka. Ne zakonom u cjelini, već isključivo pitanjem napuštenih pasa. Psi su vidljivi i ukoliko bi se oni uklonili vrlo brzo bi se vidio rezultat nečijeg rada. Način na koji bi se to uradilo odnosno, način na koji bi došli do tog rezultata očigledno je ovdje manje bitan. Ovaj zakon nikad nije ni predvidio da psi budu na ulici niti je ova sadašnja situacija njegov cilj. Da se zakon provodio svih pet godina i da su se sve mjere realizirale, koje su zakonom propisane, uz osnivanje skloništa, situacije bi bila drugačija. Prve, druge i treće godine nismo morali imati skloništa ali četvrte već smo morali imati određeni broj skloništa, i da smo radili permanentno sterilizaciju i kastraciju, mislim da danas ne bi bili u ovakvoj situaciji. Na koncu da se i provodio članak 14. Zakona i da su se agresivni psi eutanazirali, po mom mišljenju ne bi imali ovoliko pasa. Tu podrazumijevam i bolesne ulične pse odnosno, pse kojima je kompromitirana dobrobit. I pored dobre suradnje koju smo imali sa nevladim organizacijama došli smo do razilaženja mišljenja. Tako da su nevladine organizacije na sebe preuzimale teret koji im zakon nije propisao niti nametnuo.

Da li je sada nakon četiri godine neprovođenja Zakona o dobrobiti i zaštiti životinja moguće riješiti problem pasa lutalica na način koji je to zakonom predviđeno?

Vjerujem da jeste. Jer zapravo zakon je obuhvatio cijelu populaciju i dao je tačno korake šta je potrebno uraditi da do ovoga ne bi došlo. Vjerujem kada bi se zakon sada počeo implementirati u punom kapacitetu da bi ovaj problem mogli riješiti, s tim što uvijek moramo računati na stopu udomljavanja koja definitivno mora biti viša. Upravo tu vidim ulogu nevladinog sektora koji bi se zapravo iz svog fokusa koji sada ima prebacio na udomljavanje kako bi imali efektivna skloništa i dinamiku izlaza tih životinja iz skloništa.

Kada govorimo o prihvatilištima za pse na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine, koliko je na osnovu kršenja pravilnika o radu skloništa za životinje zatvorio Ured za veterinarstvo?

Ured nije ni jedan zatvorio, a koliko je meni poznato nisu ni inspekcijski organi.

Da li ste vi lično posjetili sarajevske azile za napuštene pse Gladno polje i Praću i šta mislite o uslovima u kojima se psi drže u ovim skloništima?

Nisam ih posjetila. U Prači sam bila na otvorenju ali nisam bila u nadzoru tih prihvatilišta da bih mogla dati neko mišljenje sa aspekta ispunjavanja uvjeta.

Na osnovu fotografija koje vidimo u medijima možemo zaključiti da se psi koji se nalaze u ovim skloništima drže u nehumanim uslovima. Zbog čega takve slike dolaze iz prihvatilišta za koja se izdvajaju značajna finanasijska sredstva?

Prema onome što sam vidjela na fotografijama, dakle govorim samo o fotografijama koje su mi bile dostupne iz novina ili internet portala stoji činjenica da su to zaista nehumani uvjeti. To su prije svega nehigijenski uvjeti i mislim da pitanje same izgradnje nije sporno koliko je zapravo sporan ljudski faktor, neodržavanje higijene i nepostojanja procedura za upravljanje tim skloništima. Nije dovoljno samo napraviti sklonište. Mora se izgraditi čitava infrastruktura ljudi koji rade u tim skloništima da bi to sklonište funkcionisalo. Pogotovo jer se tu radi o velikom broju životinja i tu ima užasno puno posla. Dakle, onaj koji ulazi u rad skloništa mora biti spreman na činjenicu da je tu puno rada i da sve zavisi doslovce od tih propisanih procedura. Uvjeti su definitivno nehigijenski i čini mi se da su ti azili prekapacitirani.

Ko ima nadzor nad radom azila i ko kontroliše procedure rada?

Nadležnosti su teritorijalne. To je kantonalni, republički ili općinski inspektor u RS-u.

Ured za veterinarstvo dakle nema ingerencija nad radom azila?

Ured za veterinarstvo BiH, prema Zakonu, ima ingerencije ali mi nismo vršili nadzor rada skloništa.

Zbog čega?

Odgovor na to pitanje trebate tražiti od direktora Ureda za veterinarstvo BiH.

Vi ste već spominjali mikročipiranje malih životinja. Interesuje me zašto Ured za veterinarstvo do danas nije donio Pravilnik o mikročipiranju malih životinja, budući da je taj pravilnik trebao biti donešen još 2009. godine nakon stupanja na snagu Zakona o dobrobiti i zaštiti životinja?

Mikročipiranje odnosno označavanje svih životinja na teritoriji Bosne i Hercegovine, propisano je Zakonom o veterinarstvu Bosne i Hercegovine još 2002. godine. Dakle, ovaj zakon nije propisao obavezu mikročipiranja životinja nego je na neki način tu obavezu podvukao. Pravilnik o identifikaciji pasai mačaka, kada govorimo o aspektu napuštanja pasa je zapravo krucijalni propis koji omogućava provedbu ovoga zakona na način da omogućava inspektorima da rade svoj posao od kojeg bi se na koncu punio budžet od naplaćenih kazni. Ovaj zakon nema punu efektivnost zato što još nikada niko nije uspio da kazni neodgovorno vlasništvo iz razloga koji sam već rekla. Ne možemo povezati životinju sa vlasnikom koji je napustio. Onog momenta kada ovaj zakon počne puniti budžet, vjerujem da će priča o njegovoj neprovodljivosti pasti ili se u znatnoj mjeri smanjiti.

Kada onda možemo konačno očekivati implementaciju ovog zakona?

Kada se svi odgovorni za njegovu provedbu počnu tako ponašati i djelovati, kada počnemo raditi na sprječavanju pojave uzroka, a ne saniranju posljedica neprovođenja zakona. To je uvijek skuplja varijanta.

Da li vi imate kućnog ljubimca?

Imam. Dvadeset godina sam imala psa, tačnije imala sam dva psa. Sada imam mačku, a blizu sam odluke da udomim jednog napuštenog psa. Svjesna odgovornosti koju nosi vlasništvo dugo se dvoumim, međutim mislim da sam iscrpila sve argumente „protiv“, kojih je istina bilo jako malo.