PRERUŠENI U LJUDE

Foto: Flickr

Nedavno nas je tekst novinara Borisa Dežulovića ”Kad psi utihnu” potaknuo na razmišljanje i ”skrivio” nastanak teksta ”Prerušeni u ljude”. Boris piše:

”Izlazite tako ujutro iz kuće i šetate Sarajevom punim ljudi lutalica, cijeli čopori tih divljih dvonogih životinja posve slobodno lutaju sarajevskim ulicama, stotine od njih čak su i registrirani lopovi, razbojnici, palikuće, silovatelji i ubojice, ulaze vam ljudi nesmetano u džamije, crkve i kafane, slobodno trčkaraju i šetaju među vama s noževima i kašikarama, pa ipak se osamdeset devet posto stanovnika Sarajeva na ulici osjeća nesigurno zbog – pasa. Koji pri tom, za razliku od ljudi, čak i kad napadnu – nisu krivi. Ali baš nikad, ni po jednom pojedinačnom paragrafu nijednog prirodnog i ljudskog zakona. Osim, eto, Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, po kojemu su nesretni psi krivi i prije nego ikoga ugrizu, već samom činjenicom da su slobodni, bez gospodara, istog dakle onog čovjeka koji ga je ono ljetos, kad je išao na godišnji odmor u Zaostrog, bezdušno izbacio iz automobila i ostavio na Alipašinom polju. Izvanrednom pravnom vratolomijom nije tako kriv čovjek koji je ostavio psa, već nesretni pas. I to tako strašno kriv da će biti osuđen na smrt.”

Za tekst je ”kriv” i Duncan, tromjesečno štene koje je danima ležalo pokraj pruge u mjestu Mala Subotica pokraj Čakovca i umiralo dok su ga mještani mirno gledali.

A ”kriv” je i jedan događaj koji se nedavno zbio u Srbiji, u Kraljevu ali kao da se i poput Borisovog razmišljanja isto dogodio u Hrvatskoj. Naime, ispred jednog dućana cijeli dan je u krvi ležao ranjeni pas, a vlasnik dućana i njegovi zaposlenici su samo brinuli o tome da se krv ne unosi u dućan. Da ne bi krivo shvatili, u Kraljevu žive i divni ljudi, a netko od njih je napisao i onu najdirljiviju priču o psu koji se utopio u poplavi, a koja je poharala Facebook.

Ovaj tekst nije o ljudima nego o neljudima, onima koji prerušeni u ljude žive među nama. To su naši susjedi, kolege na poslu, poznanici, prolaznici s kojima se vozimo u tramvaju, čekamo na semaforu, kupujemo kartu za koncert, navijamo na utakmici. Možda su to naši pekari, konobari, profesori, frizeri, učitelji, zubari, veterinari, predsjednici općina, referenti u gradskim upravama, političari. Uglavnom, neljudi su po svuda. Oni se ne razlikuju od ljudi po nacionalnosti, religiji, zanimanju, ukusu za glazbu, filmove ili oblačenje.

Otkrijemo tko su tek kad učine nešto što nas šokira i tada se u pravilu čudimo što je upravo on nečovjek – kud baš on, a izgledao je tako ok, bio je dobar susjed, imao je smisla za humor, bio je vrijedan, govorio je pametne stvari. A ipak, je li baš tako? Jesmo li možda znali ili barem sumnjali?

Možda onda kad je potjerao uplašenog psa ispred crkvenih vrata? Ili kad je gađao limunom mačku koja je šetala tržnicom? Možda onda kad vam je rekao da bi trebali brinuti o ljudima, a ne životinjama iako se on brine samo za svoju obitelj? Ili kad vam je rekao šest mjeseci nakon što vam je umrlo dijete da bi vam bilo bolje da rađate djecu. Možda onda kad je na toboganu progurao svoju kćer preko reda? Ili se smijao kad mu se sin pohvalio mravima pribodenim pribadačama na stiropor? Možda onda kada je jahao u utrci magaraca na moru? Ili na poslu namjerno jeo čevape na radnom stolu kolegice vegetarijanke? Ili kada je pijan poslije svadbe ”lovio” automobilom životinje na cesti? Ili možda onda kad se rugao nespretnom prijatelju? Ili se smijao vrapcu zarobljenom u tramvaju? A možda onda kada je podigao svoju ruku u Saboru za ubijanje životinja u ”skloništima”?

Da, upravo tada ste mogli prepoznati neljude prerušene u ljude. To su ti koji su drugom prilikom prebili psa na smrt, spalili živu mačku, raskomadali labudove na gradskom jezeru, objesili lisicu, svezali Medu na lanac i nikada ga pustili s njega. To su ti koji zbog profita ubijaju pse u ”skloništima”. To su ti koji su napustili životinju. To su ti koji su prebili ženu i dijete i ubili čovjeka. To su ti čije je suosjećanje selektivno. To su ti koji su prošli pored svakog Duncana, obrisali cipele od krvi prije ulaska u dućan i birali zastupnika u Saboru koji je u njihovo ime podigao ruku za ubijanje životinja u ”skloništima”.

Nakon svega, mnogi ljudi će se zapitati što im je činiti. Pa dovoljno je učiniti samo dvije stvari. Prvo, prepoznati prerušene. Puno je znakova koji ih otkrivaju. Neke smo naveli ali postoje tisuće takvih ”malih i beznačajnih” znakova koje prerušeni ne mogu sakriti. Zatim ih ne prestanite promatrati.

Drugo, suprotstavite se neljudima – recite im vaše mišljenje i stanite iza sebe. Ispričajte svima, fotografirajte ih, pribijte ih na stup srama. Prijavite ih policiji i ne bojte se cinkanja za dobrobit drugih. Pokrenite peticiju. Stanite u obranu žrtve. Budite uporni.

Na kraju, sve što možete učiniti je moguće samo ako sami o tome odlučite. Ne dozvolite da u vaše ime odlučuju neljudi prerušeni u ljude.

Izvor: Psi laju a karavane prolaze