Edin Pobrić: Marsovci u Sarajevu

tačno.net
Autor/ica 9.2.2014. u 14:06

Edin Pobrić: Marsovci u Sarajevu

Za svoje dijete sam uvijek sanjao, kako je to rekao T. Kulenović u „Čovjekovoj porodici“ da će joj život biti vezan za ljepotu a ne za slobodu, ideal robova. Dostojevski je tvrdio: treba čovjek da ima kuda da ode. Izvjesno je jedno, niti jedna politička opcija u BiH od završetka rata pa do danas (treba li reći da je nada bila progledala sa posljednjom, a ubiti nadu znači ubiti budućnost) nije ni približno ponudila koncepciju na osnovu koje bi se mogao uspostaviti život dostojan čovjeka. Jedino što je čovjeku ponuđeno je da probija čelom zidove, i da ostajući sam sa krvavom glavom odgovori na pitanje: a šta da radim u susjednoj ćeliji? U Bosni je, paradoksalno, sloboda teža od zatvora.

Piše: Edin Pobrić

Nasilje – Ne! Jedan ljudski život u svojoj vrijednosti prevazilazi bilo koju ideju. Ali osuditi rušenje, paljenje bez pitanja zbog čega je ono došlo, znači nekritički se slizati sa cjelokupnom političkom elitom (osnovni cilj je zadržati postojeće stanje vlastitog komoditeta) koja bez imalo suptilnosti osuđuje ono što već u enciklopedijama piše da ne valja – ne valja se igrati s vatrom. Prebaciti vatru u kontekst gdje ona dobiva najzad smisao, znači postaviti sebi pitanje: otkud dolaze ljudi koji su godinama huliganski rušili svaku vrstu dostojanstva običnog čovjeka! Dolaze sa Marsa (čitaj iniih Poljina – Sarajeva, Banja Luke i Mostara) neosjetljivi za bh. Zemljanina i njegovo elementarno pravo na Život vrijedan Čovjeka. Čak ako ovo i nije revolucija, a nažalost nije, jeste opravdani bijes koji ne može imati kompromis i koji bi kao takav morao najzad donijeti neke promjene!

Red i nered su kontekstualne kategorije i nisam siguran da se baš redom može nazvati sve ono što se dešavalo od 1996. godine pa na ovamo. Da bi se nešto okvalifikovalo kao nered mora se potvrditi u svojoj suprotnosti, dakle u redu. Ako su demonstracije nered, onda se stanje nereda ne može etablirati kao suprotni otklon klatna naspram perioda prije njega, jer je i taj period u neredu – sve što je vrijedilo opljačkano je, ili je promijenilo sistem vrijednosti u odnosu na poziciju vladajuće strukture. Dakle jasno je da su red i nered stanja koja nužno zahtijevaju kontekst i ugao posmatranja. Svakako da je za političku elitu nered stanje demonstracija, a red period prije njih. No, nered demonstracija za običnog čovjeka je samo produžetak nereda od rata pa na ovamo. Da bi se taj nered potvrdio u svojoj suprotnosti, u redu, običnom čovjeku ne treba prošlost – ona je lažno koncipirana harmonija sa stajališta onih koji vladaju – neophodna je budućnost u kojoj će se red potvrditi kroz sistem pravnih, političkih i ekonomskih sistema.

No, desilo se da su „neredi“ ponovo razjedinili obične ljude na one koji osuđuje karakter demonstracija i na one koje ih opravdavaju, a u isto vrijeme su ponovo ujedinili političku elitu koja naizad nalazi opravdanje za svoje postupke – eto, siromaštva ima svugdje ali ovo huliganstvo nije način da se iskaže nezadovoljstvo! Čime su se ponovo obrnule teze. Ne raspravljamo o uzrocima nego o posljedicama.

Bosanskohercegovački čovjek je ponovo dozvolio svojim političarima da ga ubijedi da je samo on kriv, onako ponižen i uvrijeđen, jer je naprosto još živ. Ponovo su potcrtane podjele koje su vješto uspostavljene od Sarajeva do Banja Luke, od Tuzle do Bihaća, od Mostara do Zenice. Ponovo su dvostruke: na koji način bi čovjek trebao izraziti nezadovoljstvo kad mu je ukradeno dostojanstvo? Putem medija političari nam poručuju da svako treba da se buni na sebi dostojanstveno svojstven način – unutar svog nacionalnog bića. Zaboga, poručuju nam predsjednici i ministri, Bošnjaci su ponovo ispali najgori i najizigraniji. Kajte se Bošnjaci. Utrkuj te se ko će se prvi pokajati i osuditi vatru! Kajte se Hrvati jer vas vaši Hrvati ne varaju vilama i fabrikama, nasjeli ste na Bošnjačku igru. Povucite se Srbi, Republika Srpska je imuna na bijedu.

No, onog trenutka kad bi vlast ostala bez nacionalnog kišobrana na nivou egzistencionalnog i socijalnog, iza kojeg se tako vješto skriva – desilo bi se prvo čudo! To zna politička elita, i toga se plaši više nego bilo koje vatre. Bijeda ne poznaje naciju.

U cijeloj ovoj priči se nekako zaboravlja da ništa samo od sebe ne dolazi, nego da se rađa, (ne)odgaja i (ne)usmjerava. Da li je neko rušio i palio u proteklim demonstracijama samo da bi rušio i palio bez ideje zašto to radi? Naravno da jeste! Da li je bilo onih koji su došli, vrlo organizovano, da bi iskazali rušilačko protiv same države – moguće i to! Ali kako je moguće da se u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću – gradovima koji su osjetili sav užas ratnog stradanja i rušenja – desi ponovni užas paljenja i rušenja, povrjeđivanja i stradanja? Ne sjećam se u toku ova tri dana da se iko od političkih moćnika izrazio makar nelagodnost što je učestvovao u kreiranju socijalne slike BiH (uništene fabrike i pljačka, neujednačeni i neredovni lični dohotci, nezaposlenost) u kojoj glavnu sporednu ulogu igraju poniženi i uvrijeđeni.

Političari, istih prezimena koji s vremena na vrijeme mijenjaju funkcije ali ne i namjere, od završetka rata pa do danas dobro su se potrudili da naviknu Bosance i Hercegovce da umiru bez nade. Egzistencionalna drama bosanskog čovjeka se odvija u sukobu između želje za humanizacijom vlastitog prostora i svijesti o nemogućnosti njenog uspostavljanja. Svjestan uzaludnosti svojih napora, poniženi i uvrijeđeni čovjek od Sarajeva do Banja Luke, Zenice i Tuzle, preko Bijeljine i Drvara do Čapljine i Mostara smrt je prihvatao kao nužnu nagodbu sa zlom koje dolazi odsvakuda. To je sizifovski posao pretvoren u bosansku sudbinu. Sizif gura kamen kao što bosanski čovjek gura svoju sudbinu. I jedan i drugi su oslobođeni vjere i nade da se može mijenjati smjer i brzina. U tom svijetu jezičkog i djelatnog apsurda, zagrnutog plaštom navika i straha da se život ne može odvijati drugačije i drugdje, pasivno stanje bosanskog čovjeka legitimiralo je male i velike bogove zombirane u političke kreature koji su se sa Poljina Sarajeva, Banja Luke i Mostara preselili u skupštine, vlade i predsjedništva.

Onog trenutka kad je došlo do pobune naši političari su, ni manje ni više, dokazali postojanje Marsovaca. Došli nam Huligani direktno sa Marsa. Marsovci su potajno, od završetka rata do danas, da niko ne zna, svojim briljantnim sistemom proizvodnje moći odgajali Hulagane i poslali ih samo tako u Bosnu.

Za svoje dijete sam uvijek sanjao, kako je to rekao T. Kulenović u „Čovjekovoj porodici“ da će joj život biti vezan za ljepotu a ne za slobodu, ideal robova. Dostojevski je tvrdio: treba čovjek da ima kuda da ode. Izvjesno je jedno, niti jedna politička opcija u BiH od završetka rata pa do danas (treba li reći da je nada bila progledala sa posljednjom, a ubiti nadu znači ubiti budućnost) nije ni približno ponudila koncepciju na osnovu koje bi se mogao uspostaviti život dostojan čovjeka. Jedino što je čovjeku ponuđeno je da probija čelom zidove, i da ostajući sam sa krvavom glavom odgovori na pitanje: a šta da radim u susjednoj ćeliji? U Bosni je, paradoksalno, sloboda teža od zatvora.

tačno.net
Autor/ica 9.2.2014. u 14:06