Marjan Hajnal: Paganska poema

Povezani članci

• Neno Zuko: Bosansko-podrinjski kanton za jedinstvene naknade porodiljama u Federaciji
• 55 godina rada Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH
• Borba za budućnost
• Naša stranka traži izmjene Zakona o matičnim knjigama po kojem se sprječavaju zloupotrebe da mrtvi glasaju
• Svijet kao krivi toranj u Pizzi
• Reformacija

Foto: Rob Castro

I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit
(Zapis sa stećka, 1094.)

Piše: Marjan Hajnal

Neki je zovu najluđa noć. Za mene je ona – od trenutka kad brat slučajno zapali jelku pa pobježe u tridesetprvodecembarsku predponoć 1961. i od kada sam počeo memorisati svijet, a bijahu mi tek nepune tri godine – oduvijek bila samo luda noć. To je ono kad ljudi luduju, nekontrolisano piju, jedu, troše, grle se i pipaju, kupuju poklone da operu savjest i potkupe do tada zanemarivanu djecu. Nešto oni kao slave. A upitam li koga, zna li šta slavi, odgovara spremno upitani: ma pusti to, važno je da si sa društvom, nek se nešto slavi. E, to nešto, nije obično nešto. Drugo pitanje koje je i Sokrat volio da pita pa ga spališe… Ne, njega otrovaše, ne, ispi on otrov sam umjesto njih, što je po smislu trebalo biti isto: Čemu mudri ljudi?

– Pa, – rekao bi moj vrli polupijani prijatelj kad na novogodišnje-bijelom Prokoškom jezeru, na minus dvadesetsedam, tokom pripremanja doručka naloži i rukavice, – mudrovanje, to ti je, hm… To ti je kao kamen u cipeli!

Kome je kad trebalo mudrovanje kad se “slavi”? Mudar stavi kamenčić u cipelu, blentav ga odmah odbaci.

Upravo tako odbaciše Bruna jer se pobunio ne radi ravne ploča-planete, već prvenstveno protiv pedofilije, kao i protiv progona neobično vidovitih pametnih i blagoglagoljivih žena proglašenih vješticama. Odbaciše i Isusa, jer toljagom on razjuri čopor lopova i natovariše njemu društvo lopovsko na krstu pored njegovog. I, tu počinje naša priča. Ne, ona se tu završava, a počela je u davna snovita vremena kad je plemenski vrač uz bajalice niz stub dima spuštao boga u pećinu među saplemenike okupljene oko vatre. Zovu ih paganima u istočnoj verziji, a u zapadnoj poganima. Da budu još poganiji pogani barbari, zovu ih i sektašima, jereticima. Sekta je otpad. Kao da nisu svi otpali? A svi svetkuju “svoje” novogodišnje i druge svetkovine kao vlastite i ne znajući da su i one paganske.

Ne bih ja da kvarim slavu i proslavu, ali, nije to više za šalu, nema našeg-njihovog Tite, a praslavjanski vožd Slav, koji ujedini nesložnih 76 slavenskih plemena – zabranjen je. Kako? Pa, lijepo: sad smo svi – Iliri! Pa dobro, a kako se na Ilirskom kaže proslava? I gdje nam je tu sad neka slava, il’ pro-slava, obilježavanje promjene u Zodijaku kad joj nije vrijeme? Lažu li astronomi, ili barbari?

Ili, neko treći, pod Prokrustovim krevetom kašu meteža muti…

Kao i uvijek, svi putevi vode ka grotlu istog epicentra podjela, zavjera i obmana, na Tibru.

Po istom receptu, antihristovski anti-alevitski pagani u Saudijskoj Arabiji zabranili proslavu Nove godine, a uhodiće se i oni koji bi na sektaško-pagansko Valentinovo kupili izabranici buketić ruža. Kao što sudski, ili, i bez suda, kažnjavaju žene-šofere, ni Djeda Mraza također ne trebaju. Ni u nekršćanskom dijelu Sarajeva bjelobradog crvenokapog đeda ne trebaju, ni njegove poklone s prepravljenim datumima na ionako genetski modificiranim GMO slatkišima, jer, “NG je hrišćanski praznik”.

Ma, kažem ja, pa u pravu su ljudi. Nije to što živim u državi aparthejda. Kod jevreja je kalendar lunarni, kao i u muslimana. A u Kineza kalendar… samo da se na nogama zadržiš, sve neke zmije, psi, svinje i majmuni… Sigurno su zato te životinje tamo najistrebljenije, “žutima” najslađe poslastice. Kad je kalendar, nek se jede. I u Grka je Kronos jeo, i to svoju vlastitu djecu, samo Zeusa sakrila majka Rea, a on uškopi rođenog oca i spasi civilizaciju. I on, dakle, poslije Nimroda, bijaše Mesija. I puno još tih mesija povijest zabilježi.

Ali ništa su svi ti pagani spram onih što dekretom i papskom bulom narediše da se slavi pomen duhovnom imperatoru, i to šest dana poslije Hristovog rođenja. A sedmi dan, po zakonu nordijskog Valhale, pardon sinajskog Mojsija, da bude posvećeni Dan od odmora, tj. Šabat (u Hebrejskom se pojmom švita iz kojeg je izvedena riječ šabat označava prestanak, obustava, pauza, odmor). Nema veze što se Hrist rodio u junu. Kad papa Silvester I naredi da se slavi njegov rođendan ima i Hristov da se slavi i to dva puta u roku petnaest dana, dva rođendana, svetoslavna, a oba krivoslavna. A u sredini, Silvest(e)rovo, noć 31. decembar na 1. januar. Silvester I, oslobodio je svijet svog nečasnog fizičkog prisustva 31. decembra 335. godine, nakon 22 godine papstvovanja). Poslije njega, nastavila su se sva zlikovačka napastvovanja.

No, zaboravih li, šta mu ga ono bijahu decembar i januar? Guglajte malo i vi, nisam valjda samo ja okovani galiot na ovoj ukletoj galiji s kojom ćemo svi ovako okovani potonuti, jer, kad se tone, robove ne oslobađaju. Ako! Lijepa smrt u dubinama plavim. Suđena nam od onih koji nekrofilnom svekontrolom banaka potapaju svijet.

Iako ne inkliniram ni Istoku ni Zapadu, u sredini sam Globusa, lakše mi je, i to upravo voždu Slavu zahvaljujući, da shvatim šta su prosinac i siječanj. Ali, Janus, komplementarno-dvolični… to je već metafizika, magija, mitologija i ostale paganske bajalice za stupanje s dozvolom u svijet mrtvih i dolazećih-još-nerođenih-živih. Moji bi poznanici-znalci prave duhovnosti to lako odmah pojasnili karmom, ali, za mene je prekasno da pratim tu spiralu-spiritualu-magistralu uma pa sam na tek nerazvijenom nivou samozvano-rado-viđenog gosta za raskošonom vegetarijanskom večerom, ali, ako ništa drugo, kod njih nema alkohola, droga, ni pipanja da se javno vidi, a tajno… Pa, rađaju se … Suzdržani Hindusi vrtoglavo jure da brojčano prestignu Kineze. Griješe ljudi, nije tajna u mesu, već u začinima. Kakva Nadalina, nije ni u predvorju kulinarskog čarobnjaštva.

A sada, gugleri i kuglageri, koji se znate kotrljati kroz neradne dane od samog pape naređene da ih slavite. Stvarno, šala na stranu, znate li šta slavite? Ne znate? A da li vas je briga? Samo pet, šest podignutih ruku!? Dovoljno, sad slušajte koji ne znate, a vi koji znate i lukavo krijete znanje, razmišljajte: Silvester nije samo praznik, to je u prvom redu politički falsifikat. Znači, svetkujete nešto izmišljeno, nezakonito, iznuđeno. Drugo, to slavljenje je bilo obilato škropljeno ljudskom krvlju! Da! Kako onda, tako i 1991.

Ko se zadesio u Sarajevu na prokletu “Novu” ’91./’92. zna šta je bila ta noć. Ili, još se nije slutilo? Izgubivši volju da još ikada bilo šta slavim, rekoh: Ovo je rat! Počeo je rat! Treštalo je kratkometno i dalekometno, jednocjevno i dvocjevno, heklerovski i škorpionski, po krovovima, po prozorima. Pojedinačno i rafalno, a ponegdje bi se čuo i tromblon. Bila je to noć užasa i prijetnje samom nebu u koje su se zabadale žaoke šarenih vatrometnih raketa od čijih prasaka se naš šnaucer Džambo izbezumljen bacakao na sve strane, polegnutih ušiju i repa od straha, puzao i bezuspješno pokušavao sakriti, a nigdje ne bi neke rupe ili pećine da pobjegne, nemoguće ga je bilo smiriti. Samo životinja-čovjek može u tome uživati i na to se naviknuti.

Na te šarene praskavice za proslavu svake takve lude i hude noći potroši se u čitavom svijetu dva puta više novca nego što je potrebno za ukupnu pomoć gladnoj djeci koja bi mogla lijepo preživjeti cijelu godinu. Ko ljubi statistiku može provjeriti ili sam aproksimativno sračunati koliko košta proslava jednog super-derneka. Ali, spektakloljupcima je važniji njihov ego od gladnih “suvišnih” usta i očiju zaljubljenih u čisto i mirno noćno nebo.

Čemu se bezglavi puk onda raduje? Dolazećem smaku svijeta? I bez atomskih bombi dovoljan je “Monsanto” čiji su pesticidi već zatrovali onoliku Argentinu i Indiju, a već su bacili oko i na Sibir. Vakcine su izum jeftine smrti, ali profitabilne za proizvođače. Pravljenje atomske bombe je skupo i njena primjena je suviše bučna i očita, ali male biohemijske otrovne bombe ubrizgane bebama garantuju njihovu sporu kancerotipnu agoniju.

Samo Bog zna koliko se iz čiste pomame prolije nedužne krvi i novca baci na preklane prasiće, jaganjce, piliće i ribe (šta li jadne životinjice slave, na kojim pohlepnim jezicima plešu njihove nožice?). Samo na večernju toaletu, alkohol i suvišno osvjetljenje potrošiće se toliko koliko iznosi godišnji brutonacionalni dohodak desetak najugroženijih zemalja. Prosjek dnevne potrošnje uglja osrednje termo-elektrane je oko 5000 tona. I vi se radujete što ćete mizerijom lažnog veselja osvijetliti noć nakinđurene prinudne slave ništavila?

Prinuda je silovanje, tijela i uma. Pričala mi je jedna gospođa, preživjela žrtva Holokausta: nacistički oficir je jednom Romu pobio čitavu porodicu, i malu dječicu, a onda mu naredio: “Sviraj, Cigane!” I nesrećni čovjek je uzeo violinu iz ruku zlotvora i počeo svirati čardaš, zatim polku, pa neizostavnu Lili Marlen… Da se nedodirljivi bijeli “arijevci” raduju… Svirao je stari Rom, a u grlu su mu kroz skrivene suze strujali stihovi Đelem, đelem…

Ej Romi odakle vi dolazite, Čergama i gladnom djecom? Aj, Romi, aj, djeco! Imao sam i ja veliku obitelj, ubila ih crna legija, čerge izrezali i ljude i žene među njima i malu djecu. Aj, Romi, aj, djeco!

I Jevrejima odvedenim kao roblje u Babilon naređivali su da sviraju i pjevaju. Uzalud su sužnji pitali: kako pjesmu Gospodnju pjevati porobljeni, u zemlji tuđoj? I naši zemljaci bosanski silom rastjerani s popaljenih ognjišta, od bašti ljiljana i od stećaka odvojeni, šta i kome da pjevaju i čemu da se vesele?

A svijet bi mogao biti tako bijel i čist u bezbolnom trajanju. Svaki dan je svet i posvećen. Svaki njegov trenutak mogao bi biti ispunjen milošću, pažnjom, dobrotom, ljubavlju.

Međutim, čeka se luda noć da se isprazne sve retorte iz đavoljeg laboratorija.

Ipak, ne, prijatelji dobri, a i neprijatelji, i pored svih mojih opomena nije mi namjera da vam kvarim slavlje, ta i ja sam bio sa vama, kušao sam od tog silovotog pića i silne hrane koja navodi na osionost i silništvo… Kao Ćorkan hodao, čak i trčao po uskoj željeznoj ogradi mosta… Danas, oprostite, nisam sa vama, zato sam se i osamio. Vama na volju, izvolite ako želite po starom, kao da za vašu savjest Jasenovac, Foča, Vukovar, Sarajevo, Srebrenica, Prijedor… ne znače ništa. Samo vi besvjesno samoživo slavite. Spržite novac na pretrpane želuce i čekaonice da vam otmu život. Vaš je izbor smrt na ionako prenapučenoj planeti koja je samo jedna velika smrdljiva petarda. Usput, dok po ritualnoj inerciji nasljeđenih predrasuda kudite pagane, jeretike što svojim likovima oslikavaše stećke, zapitajte se: ko od njihove ruke strada? A koliko njih izgiboše od “civiliziranih” “monoteista”?

Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio,

al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti. I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

“Samo sebe naći, ili ne naći…Ot mene niko ne bi mrtav i ubit.” Znam, sada vas već ozbiljno muči kamen u cipeli, odbacujete ne samo kamen mudrosti, već i cipelu. Od sada ćete, mislite, hodati lakše, bezbolnije? Ne, hodaćete po užarenom ugljevlju. A i oči će vas zaboljeti od super-bljeska Istine, skoro ćete poželjeti da nastavite tumarati u mrkloj mrklini svog neznanja kad shvatite koliko je lijep lotos, a nema više niti jedne pčele da sleti na njega. Krivite Istinu, umjesto svog mraka birate da se oslijepe proroci. Već viđeno, ništa novo. Kažete milozvučnim pepsi-cola glasićem: ne može se promijeniti svijet, ali se može promijeniti sebe… Kako to uzvišeno gordo i mudro zvuči! Bilo bi to tačno da ste spremni odreći se miligrama svoje tupoglavo-narcisoidne zaljubljenosti u zavodljivu zanosnu neutaživu glad i žeđ svojih nazasitih prevari sklonih i na bol oguglalih guglajućih čula.

Da se, napokon, vratimo Silvestru u čiju poganu “čast” slavite, a u svom reinkarniranom paganstvu niste ni svjesni da slavite nešto prinudno. Veselite se izumu svog dušmana, klanjajući se oreolu njegove anticivilizacijske bezdušnosti. Kako vam se samo ruga njegov duh! Plaćate najskuplje ulaznice za najjeftiniju predstavu. Da bi obilježili tiraninov dan, njegovoj pedofilno-kanibalskoj “svetosti” konkvistadori i inkvizitori prinosili su nebrojene ljudske žrtve, podrazumijeva se, mlade Jevrejke i Jevrejčiće, nakon što su im poklali roditelje. Nije važno što su mnogi od njih bili prvi neokaljani čestiti hrišćani, ničim upleteni u talmudske pogrome nad ne-Jevrejima. Zaboga, pa ipak – reći će sodomisti-sotonisti – svi su oni “Bogo-ubice”!

I tako, hiljade njih ubogih bili bi prinešeni oltaru Baala babelskog, babilonskog. Orgije i zvjerska ubistva pratili su veličanje autokratskog sadiste okruženog istokrvnim imbecilima.

A muzikant mog grada kaže danas na Fb: “Neko je pogriješio ’41.” Strašno! Ali, još strašnije, takav antidedamrazovac nije usamljen, štaviše, govori što mnogi misle. Da je ljudskosti u njima morali bi se zbog takvih izrečenih i mišljenjih gadosti odreći muzike. I ne treba čuditi kad se prokletstvo nadvije nad cijelim gradom. Nije potrebno imati posebno pismene asocijacije da se zna da je neko – Hitler i da je poruka jasna – u čemu je “pogriješio”. Takve izjave su genocidne! Tek toliko da se zna! Ne manje genocidne od izjave Efraima Zuroffa (koji bi trebao braniti principe humanosti i dosljedno nastavljati put Simona Wiesenthala), a koji ne trepnuvši provali da se u Bosni nije dogodio genocid! Sramota Efraime! Sramotiš ustanovu posvećenu zadovoljenju pravde i ime čuvenog lovca na ratne zločince.

Vi sad, dragi moji, nespremni da mijenjate svijet mijenjajući minimum kroz odricanje od ludila lude “najhrišćanskije” rimljansko-paganske noći, vi nešto slavite!? Ma da, bitno je da si s rajom, nek se nešto slavi! A što pčela neće sletjeti na violinu starog Cigana, to s vama pod rasprsnutim genetski obojenim predponoćnim silvestriranim fosforno-posrebrenim nebom nema nikakve veze.

Pa, autodidaktički obrazovani samo-mudri moji, srećna nam svima Nova! A biće još srećnija ako poslije nje uopće uđemo u narednu. Ako ne lažu psiholozi da je plač ljekovit, ne bi li bolje bilo, za izvjesnost novog ljeta, da se svi slavljenici Silvestrovog pira ničice bace na zemlju i kao Hrist na Gori Maslinskoj kolektivno otplaču plač-molitvu za spas ove namučene antispasiteljske planete? Ma kakvi, plakaćemo sutra, daj ti nalij meni nektar “Isusove krvi” sada! Ko još mari za cijenom Jeremijine suze!?

A cijena… Znate vi jako dobro i to. Samo se dokono pretvarate i glumatate obmanjujući i omamljujući lažno-ljubljenog bližnjeg zloga.

A znajte i ovo: nijedna suza proročka još nikad nije pala u bescijenje. Niti uzalud.