Želim kao i vi – ulice bez pasa lutalica

Povezani članci

• Nezarađena plaća: Bivšim parlamentarcima za tri mjeseca isplaćena 151 hiljada KM
• Stefan Dietrich: Za samostalni demokratski i europski hrvatski identitet nisu potrebne ustaše
• Potopljeni i zemlja i država
• Soba broj četiri (4): Zambijske nevjeste i pišanje odozd/go
• Konferencija o Zapadnom Balkanu: Sve zemlje regije će ući u EU kada ispune uvjete
• Četvrto zasjedanje ZAVNOBiH-a

Ja, kao i vi, želim isto. Ulice bez pasa lutalica. Samo što im ja želim naći dom koji su nekada imali. Prije nego su ih izbacili iz kuće.

FB status građanke Sarajeva, Belme Pribilović Mujezinović

Mediji kojima je angažovano novinarstvo jedina aktivnost (prepoznat će se sami) vrlo često tvrde kako aktivisti za prava životinja imaju korist od pasa na ulici … Evo, ja ću sa vama podijeliti svoja lična iskustva na tu temu …

Prije nekoliko godina, dok na ulicama nije bilo napuštenih pasa, po nekoliko puta godišnje sam išla na putovanja u inostranstvo, kupovala cipele jednom mjesečno, posjećivala frizera najmanje jednom sedmično … Da budem precizna, preseravala se …

Danas, putujem uglavnom kada udomljavam pse, nosam cipele koje sam kupila prije nekoliko godina i sama se feniram.

Zašto? Zato što mi je draže skloniti psa sa ulice i njemu platiti pansion nego sebi odmor u inostranstvu. Draže mi je psa vakcinisati i kastrirati nego sebi kupiti nove cipele … I da, draže mi je psa odvesti frizeru nego sebe … Pogotovo nekog koga pronađem ućebanog i zapuštenog.

Reći ćete sigurno da nisam normalna, a ja ću vas pokušati ubijediti u suprotno. Nekada mi je zadovoljstvo pričinjavao shopping, a sada mi ništa ne može zamijeniti osjećaj kada pas osuđen na smrt pronađe dom. Nije da ja ne volim shopping ni putovanja, već jednostavno ne mogu okrenuti glavu kada vidim bolesnog ili napaćenog psa na ulici. I radije biram pomoć drugima nego luksuz za sebe.

I vjerovali ili ne, takva je većina onih koji rade ovo isto što i ja … Što imaš više novca, više pasa sklanjaš i udomljavaš, više se zadužuješ jer misliš da ćeš to nekako uspjeti vratiti …

Upoznala sam ljude na visokim funkcijama, intelektualce, doktore, … koji spašavaju i udomljavaju životinje, koji vikendom nose hranu u zabačena mjesta na kojima psi ne žive, već preživljavaju … Dovoljno je da te ljude malo bolje pogledate i vidjet ćete koliko oni ustvari troše na sebe.

A nije da ne bi voljeli kupiti sebi čizme po posljednjoj modi ili kaput koji mami iz izloga. Ili sebi uplatiti putovanje za Novu godinu.

Zar je vama, angažovani novinari, zaista tako teško shvatiti da postoje ljudi koji će nekom drugom pomoći bez interesa? Nemojte polaziti od sebe, jer nisu svi ljudi isti.

Ja bih lično najsretnija bila da nikada nije došlo do ovog stanja na ulici. Da ne moram žuriti do auta nadajući se da na putu prema parkingu neću naići na neko kuče koje cvili i traži majku … Da vozeći se prema poslu neću vidjeti udarenog psa koji nepomičan ječi od bolova moleći za pomoć … Da ne moram svaki dan tražiti udomitelje po cijelom svijetu ….

Znate li uopšte kako izgleda jedan moj dan?

Znam da ne znate i da vas ne zanima, ali ima dana koje ne bih poželjela nikome. A ti dani će biti sve gori i gori, jer više neću strahovati da ću vidjeti pse kojima treba pomoć. Strahovat ću da ih neću vidjeti više nikad.

Nažalost, ja ne mogu skloniti sa ulice niti udomiti sve pse iako to želim. Više nego bilo šta drugo na svijetu. Onda bih ponovo mogla izlaziti svako veče sa društvom, ići na predstave i gledati najnovije filmove u kinu ne misleći na pse koji čekaju da ih nahranim …

Ja, kao i vi, želim isto. Ulice bez pasa lutalica. Samo što im ja želim naći dom koji su nekada imali. Prije nego su ih izbacili iz kuće.