Dobro jutro u akciji teror

Povezani članci

• Terorist na žalu
• Spomenička psovka
• Zločini Herceg Bosne dolaze na naplatu: Tužiteljstvo BiH objavilo imena jutros uhićenih u Hercegovini
• Šuicid demokracije
• Dvije Udbe
• Ono što sam naučio kroz svoju uspješnu karijeru je da nisam najpametniji

U 74. godini života umro je Seamus Heaney. Ovu sam vijest pročitala 31. kolovoza u jednim dnevnim novinama, u rubrici Zanimljivosti iz svijeta umjetnosti, a četvrta od četiriju rečenica posvećenih mrtvom pjesniku glasila je: “Prošle godine Nacionalnoj knjižnici Irske donirao je svoje rukopise.“

Piše: Nada Gašić

Nekoliko dana prije Seamusa Heaneya, također u 74. godini života, umro je Mirko Kovač. Svojim je djelom doslovno kodificirao svoje ime i prezime tako da mu nije potrebno dodavati da je bio pisac. Dovoljno, Mirko Kovač. Ne znam što će se dogoditi s njegovim rukopisima, je li ih ikom ostavio, ili će to učiniti njegova obitelj, a ne  znam ni gdje bi primatelji donacije smjestili Kovačeve rukopise. No, ako je suditi po manjim knjižnicama koje nisu ni Nacionalne ni sveučilišne, ali su knjižnice, kod tog bi svečanoga čina moglo doći do velike pomutnje. Neću denuncirati knjižnicu u kojoj sam, dirnuta viješću o Kovačevoj smrti, pošla u potragu za njegovim romanom kojemu sam bila urednica. Oni koji su se bavili ovom djelatnošću znaju da taj posao, bez obzira koliko ste knjiga uredili, počinje i završava s tek nekoliko naslova kojima se, najčešće potajno, urednik ponosi cijeloga života. Da skratimo patetiku, tražila sam roman Rastresen život. Bila je to prva knjiga koju je Mirko Kovač objavio u Hrvatskoj nakon što je zauvijek napustio Beograd i odabrao Rovinj za mjesto svoga življenja i ujedno naslov koji je definirao ne samo tadašnji Kovečev, već i nebrojene živote koje je devedest prva doslovno rastresla po svijetu. Premda je romanu, rađenom po predlošku Uvoda u drugi život,  izdavač bio zagrebački Konzor,  premda mu je glavni urednik bio Velimir Visković, premda je Kovač već tada imao hrvatsko državljanstvo, a o njegovoj današnjoj recepciji u hrvatskoj kulturi da ne govorimo, knjigu nisam pronašla na policama hrvatske književnosti. Romanu nije pomoglo niti to što ga je Kovač sam ijekavizirao, a ja mu tek minimalno pomogla dodatnim terorom infinitiva koji zvuče, ah, tako hrvatski. Dosjetili ste se: roman je, uz većinu njegovih naslova otisnutih u Hrvatskoj, uguran u stotinjak naslova srpske književnosti koja se u ovoj knjižnici vodi pod južnoslavenskim književnostima, odmah do oznake afričke i ostale. Kovača, naravno, ne treba braniti ni od jedne od četiriju književnosti kojima s pravom pripada, kao niti jednu književnost od Kovača, ali je zanimljivo po kojem to kriteriju čitatelji knjižnice pronalaze njegove knjige i što to zbunjuje nesretne knjižničare.

Vratimo se novinama i zanimljivostima ma kakve one bile. Prije nepunih mjesec dana te su iste novine, uz još neke portale, donijele vijest popraćenu uznemirujućom fotografijom na kojoj se vidi razbijena šoferšajba iza koje se naslućuje nasmiješeno lice platinaste mlade plavuše. Vijest je bila kratka i obavijestila je svekoliku čitajuću javnost da je „ispred stana poznate lingvistice razbijen njezin automobil.“ Svakog neupućenog ova bi vijest ostavila krajnje zbunjenog. Jer zašto bi itko, igdje na bijelom svijetu poželio razbiti auto ijednoj lingvistici? Portali su donijeli njeno puno ime i prezime, ali ja, u ovom tekstu, to namjerno izbjegavam. Prenijeli su i posve netočnu informaciju da je lingvistica autorica teze o hrvatskom, srpskom, bošnjačkom i crnogorskom jeziku kao jednom policentričnom jeziku. Informacija je netočna, jer je ova teza odavno poznata u znanosti o jeziku, a dotična lingvistica je nikad nije posvajala, jer ne spada ni u falsifikatore ni u prepisivače tuđih ideja. Ona je prezentira kao još uvijek dominantnu tezu u svjetskoj lingvistici i objašnjava ju znanstvenim alatom. I ništa više i ništa manje od toga. To znaju svi koji se bave bilo lingvistikom, bilo njom kao osobom. Navodili mi njezino ime ili ne, zna se tko je ona. I svima je jasno zašto je Nepoznat Netko, zamišljajući pred sobom platinastu plavušu od četrdesetak kila, žudeći za njezinim unakaženim licem, zdrobio šoferšajbu i k tome nogama doradio lim automobila. Cipelarenje je oduvjek bio omiljeni sport hrabrih mužjaka, zar ne? Čime je izazvana tako strašna mržnja? Postoje li zaista tekstovi koji lingvisticu nazivaju autorasistkinjom, koji prozivaju vladu Crne Gore da je proglasi persona non grata i koji huškaju da je se protjera iz vlastite domovine?

Na sreću, mi smo civilizirani. Za razliku od nacionalističke rulje koja je u Beogradu 1991. likovala nad činjenicom da je nakon pretrpljenog fizičkog napada Mirko Kovač  napustio Srbiju, u našoj su, uljuđenoj sredini, ovaj vandalski ispad koji jest opasno upozorenje lingvistici da odustane od svojih riječi i od svojih misli, istoga dana, u javnom obraćanju javnosti osudili:  Institut za Hrvatski jezik, Katedra hrvatskoga jezika Sveučilišta u Zagrebu, Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, PEN, Hrvatsko Društvo pisaca, Društvo hrvatskih književnika, pa i sam predsjednik Josipović. Na taj su način umirili uznemirenu javnost i na tome im valja zahvaliti.

18. travnja ove godine u 64. godini života umro je Đermano Ćićo Senjanović. Ime mu nije slavno kao ono Semusa Heaneya, ni približno poznato kao Mirka Kovača, ali ima svoju čitateljsku publiku koja se zaklinje u njegovu ludu Doru kao u Hajduka i u cijeli njegov opus kojim se dvadeset i nešto godina bavio apsolutno svime što se događalo u gradu i svijetu. I jezikom, naravno. A bavio se jezikom tako da mu ni na pamet nije padalo da se osvrće na pravopisne propise, a propisane riječi kojima se jezik markirao kao nacionalni simbol s bejzbolskom palicom u ruci, služile su mu samo za ismijavanje autora i vjernih podanika. U jednom od njegovih rijetkih tv intervjua ostalo je zapisano „uzmeš li mi jezik, uzeo si mi sve“. I zato Ćićo nije dao da mu se dirne u njegovo vjerovatno, pa kad sam ga kao urednica upozorila da bi ipak trebalo pisati vjerojatno, odgovorio mi je „a biće vi u Zagrebu rečete vjerojati, a mi u Splitu, ne. Da se nisi usudila dirnuti u povijesnu istinu.“

I nisam. Znam i ja, a znate i vi da sam se o istinu ogriješila tek izmišljotinom da su napad na bezimenu lingvisticu osudile one puste ustanove. Koliko ja znam javio se samo Miljenko Jergović. Ostali? Spustili smo pogled očekujući da nas Nepoznat Netko ne prepozna kad, posve legitimno, stane udarati bejzbol palicom po glavama. I po licima. I po jeziku. I strepimo da nas poznat netko ne ugleda u knjižnici pred policom s afričkim i inim književnostima kako prebiremo po knjigama Mirka Kovača koji je ondje zaglavio zahvaljujući teroru jezične čistoće i druge čistoće koji vlada dvadeset i tri duge godine, recimo… u knjižnicama.

Što li to zbunjuje nesretne knjižničare?

Mir Seamusu Heaneyu, mir Mirku Kovaču, i tebi mir, moj Ćićo.

Tekst je pročitala autorica 4. 9. 2013. u emisiji Praskozor III programa hrvatskog radija