PRINCETON/PROVIDENCE – Stoljećima su papinski izbori bili i diplomatske borbe u kojima su se veliki talijanski gradovi-države (Milano, Firenca i Napulj), a kasnije i velike europske sile (Španjolska, Francuska i Sveto Rimsko Carstvo), natjecali za utjecaj, nastojeći nominirati vlastitog kandidata za papu. Ali raskoš, tajnovitost i mistika tog procesa – sve to prikazano u filmu Conclave iz 2024. – osmišljeno je kako bi se pokazalo kako božanska ruka upravlja ishodom. Ovo nije običan politički događaj.
Do dvadesetog stoljeća, zemlje više nisu otvoreno vodile kampanju za “svog” papu, ali politika je i dalje igrala ključnu ulogu. Posljednji put kada je politički vođa stavio veto na papinskog kandidata bilo je 1903. godine, kada je ostarjeli habsburški car Franjo Josip – živi ostatak prošlih vremena – blokirao vodećeg kandidata. Ipak, unatoč odsutnosti izravnih političkih intervencija, izbor pape i dalje se smatrao odrazom ne samo teoloških pitanja, već i stanja svijeta.
Uzmimo za primjer Benedikta XV., izabranog odmah nakon izbijanja Prvog svjetskog rata. Iako je bio marginaliziran u Versajskom ugovoru, njegov poziv na “papinski mir” naveo je Vatikan da izravno pregovara s nasljednikom Franje Josipa. Njegov nasljednik, Ambrogio Ratti, imenovan je papinskim nuncijem u Poljskoj i odbio je napustiti Varšavu dok je bila pod opsadom tijekom Poljsko-sovjetskog rata 1920. Pokazavši se vještim pregovaračem u doba rastućeg nacionalizma i totalitarizma, Ratti je 1922. izabran za papu Pija XI.
Nasljednik Pija XI., Eugenio Pacelli, predstavljao je još očitiji pokušaj odgovora na prijeteće političke doktrine. Do 1930-ih, nacistička Njemačka postala je ozbiljna prijetnja civilizaciji i kršćanstvu. Pacelli je dobro poznavao Njemačku, budući da je bio nuncij u Bavarskoj tijekom komunističke revolucije 1919. i svjedočio je usponu nacista. Kao papa Pio XII. pokušao se uhvatiti u koštac s njemačkim problemom, ali je ostavio duboko kontroverzno nasljeđe – vjerojatno zato što je bio uvjeren da će javna osuda nacističke ideologije ugroziti njegovu sposobnost zaštite katolika diljem Europe.
Svatko tko 2025. godine razmotri širi ekonomski i politički kontekst izbora za papu mogao bi zaključiti da je Afrika najrelevantnija. Taj kontinent ima najbrže rastuće stanovništvo na svijetu, a katoličanstvo tamo jača svoj utjecaj. Stoga je tijekom nedavne humanitarne krize u Demokratskoj Republici Kongo kardinal Fridolin Ambongo Besungu smatran “papinskim” kandidatom.
Ali Duh Sveti – ili možda realpolitika? – odlučio je da situacija u Sjedinjenim Američkim Državama, sa sve popularnijim izopačavanjem religije, predstavlja možda najveću prijetnju religiji. Kako bi se Crkva trebala nositi s oblikom kršćanstva koji sebe naziva fundamentalističkim, ali je istovremeno izrazito rasistički i materijalistički, posvećen evanđelju prosperiteta koje proturječi svemu u Novom zavjetu? Kako težiti miru u svijetu koji zauzima ciničan, transakcijski pristup međunarodnoj politici – pristup koji je više makijavelistički (ali i daleko grublji) od svega što su neki od prinčeva Borgia radili u renesansi?
Može li se američka prijetnja kršćanstvu obuzdati? Odgovor papinske konklave je kardinal Robert Prevost, Amerikanac s dugogodišnjim iskustvom kao misionar u Peruu i kao visoki dužnosnik u Vatikanu. Naslijedivši papu Franju, prevost je sada papa Lav XIV. Poput svog prethodnika, kritizirao je američkog potpredsjednika J.D. Vancea, nedavnog obraćenika na katoličanstvo, zbog tvrdnje da kršćansku ljubav treba primjenjivati hijerarhijski isključujući druge. „Vance nije u pravu“, napisao je Prevost u veljači. “Isus nas ne traži da rangiramo ljubav prema bližnjima.”
Ime Lav XIV povezuje ga s papom Lavom XIII., autorom revolucionarne socijalne enciklike Rerum Novarum. Taj tekst iz 1891., koji je imao veliki utjecaj na socijalno učenje pape Franje, započinje prepoznavanjem „duha revolucionarnih promjena koje već dugo uznemiruju narode svijeta“. U sve industrijaliziranijoj i globaliziranijoj ekonomiji, Lav XIII. naglašavao je socijalna prava i osobno dostojanstvo svih ljudi te naglašavao „obveze pravde“ koje povezuju bogate i radničku klasu. Govori li time Lav XIV da ulazimo u novo poglavlje te revolucije?
Još jedan papa s kojim se povezuje ime Lava XIV je Lav Veliki iz petog stoljeća, koji je centralizirao papinsku vlast usred političkih previranja i navodno – zahvaljujući svojim diplomatskim vještinama – spriječio Atilu Huna da opljačka Rim.
Hoće li izbor američkog Pape uspjeti? Velika doza renesansne realpolitike bit će potrebna kako bi se postigao vjerodostojan pristup miru i društvenom pomirenju u eri Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Xi Jinpinga. Srećom, vatikanska diplomacija ponekad može biti izuzetno uspješna.
Prisjetimo se 1970-ih, kada su linije djelovanja koje su potkopavale sovjetsku moć počele biti sve vidljivije. Činilo se da religija tada demontira Sovjetski Savez. Uz islamsko buđenje u srednjoazijskim i kavkaskim regijama, dogodio se i krvavi puč u Afganistanu. Sovjeti su intervenirali kako bi se suprotstavili onome što su vidjeli kao prijeteći islamski uspon, ali su na kraju bili uvučeni u skupi rat.
Istovremeno, u srednjoj i istočnoj Europi, rastuće nezadovoljstvo – koje je imalo svoje prethodnike u nasilju Mađarske revolucije 1956. i gušenju Praškog proljeća 1968. – potaknulo je štrajkove i uspon Solidarnosti u Poljskoj. Odgovor konklave bio je izbor krakovskog nadbiskupa Karola Wojtyłe. Njegovo imenovanje za papu Ivana Pavla II. donijelo je iznenadnu nadu: mirne promjene i mirna demokratizacija još su uvijek bile moguće.
Prve riječi pape Lava XIV bile su: “Mir vama.” U godinama koje dolaze saznat ćemo hoće li se i kako prvi američki papa suočiti s izazovom te poruke.
