Foto: ŠG
Nedjelja je, 6. april/travanj 2025., u Mostaru, gradu mojega djetinjstva, odrastanja, a evo i starosti. Dan sunčan, malo prohladan, a kažu da je na okolnim brdima palo noćas i malo snijega. Na Blidinju i Rujištu. Ništa čudno u ovo doba. Zna se priroda, ili možda nešto drugo, ponekad poigrati s čovjekom, pa ga iznenaditi. Neugodno. Međutim, kad netko ima sreću (ili nesreću, svejedno) da doživi 80 godina i preživi sve ono što se na ovim prostorima izdogađalo u tom periodu, koji i nije malen, onda ima pravo, ali i obavezu, čak ako ne prema ono malo svojih sudobnika koji su još ostali na životu, onda barem prema onima mlađima, koji tek stupaju u život, napisati nekoliko rečenica sjećanja na neke dane i događanja koji se ne mogu i ne smiju zaboraviti s obzirom na to da su mu promijenili život u potpunosti. I njemu i svima oko njega. A upravo u nedjelju, 5. aprila/travnja 1992., dan prije ovoga datuma, kao članovi Kriznoga štaba/stožera bili smo raspoređeni, po zadatku, u „trojke“ sa zadatkom obići sva područja Grada „da bismo umirili narod“ (ja sam bio raspoređen s pok. Tonijem Peharom i pok. Ilijom Rodićem na potezu Bjelušine-Ortiješ-Dračevice), da bismo se uvečer u 21 sat vratili na sastanak i ostali do 24 sata, nakon čega je, u prvim sekundama novoga dana, 6. 4. 1992. započeo Prvi rat u Mostaru (nakon završenoga Drugoga svjetskoga rata 1945.), kojih se događaja, s tugom, ali i velikim ponosom, jutros sjetih, a koje sam doživio kao njegov sudionik iz prvih redova s obzirom na to da sam, tada, bio izabrani zastupnik u Skupštini RBiH na izborima 1990. godine za Hercegovinu, u Vijeću građana, uime SDP-a BiH, kao nositelj liste iz reda Hrvata, ako se baš treba naglasiti. Nadvijali su se tada, još od 19. septembra/rujna 1991., „tamni oblaci“ i nad Državom i nad Gradom, kada su tzv. JNA i srpsko-crnogorski „rezervisti“ došli u Mostar da ga, kao, „brane“ (od koga ili čega?). Gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Milivojem Gagrom osnovala je Krizni štab/stožer, koji je pokušavao i uspio odgoditi početak rata koliko se god to moglo, razgovorima i pregovorima sve do proljeća. Kao vrli đak Mostarske gimnazije i njezinih sjajnih profesora, naučio sam da se značajne stvari moraju zapisivati kako bi se spasile od zaborava, pa je tako bilo i toga puta. Sjećam se dobro i danas tih dana. Znam da je bio četvrtak, 2. 4. 1992., i da sam na telefonsku zamolbu moga stranačkoga predsjednika Nijaza Durakovića otišao u Stolac, zajedno s mojim drugarom prof. Mehmedom Mecom Behmenom, i tamo uspio ukloniti postavljene barikade na cesti, zajedno s građanima Stoca i mojim dobrim drugarom Emirom Buzaljkom, da smo u petak, 3. 4. 1992. čitavo jutro, sve do 13:30 bili u Vili „Neretva“ u Mostaru na sastanku svih stranačkih predstavnika, zastupnika u Skupštini BiH iz Mostara, predstavnika Vlade BiH i predstavnika tzv. JNA te dogovorili nastavak sjednice za 16 sati (na koji smo došli jedino pukovnik Milojko Pantelić, zapovjednik Garnizona Mostar, Sjeverni logor, i ja ispred Vile „Neretva“, i nitko više), kad je „pukla cisterna“, da je u subotu 4. 4. 1992. bio Bajram, i da smo profesor Milan Bodiroga, profesor Himzo Đukić i ja otišli (uime Kluba intelektualaca Mostara) u kuću mostarskoga muftije Seida ef. Smajkića (na Šemovac), a kako je bio i gradski red, čestitati praznik. A što se dalje događalo dajem zapis iz moje završene knjige (u pripremi za objavljivanje Mostar: kronika destrukcije: Vrijeme mostarskih ratova (1992. – 1993.):
1.2. I započeo je rat
Dakle, te kobne nedjelje, 5. 4. 1992., nakon završetka sjednice Kriznog štaba SO Mostar, krenuo sam, par minuta prije ponoći, prema stanu, koji se nalazio na vrhu Avenije 14. februar, nekih pedesetak metara od atomskoga skloništa u kojem je zasjedao Krizni štab Savjeta za NO SO Mostar. Trebao sam, tek, doći do kafića „Corner“ (u vlasništvu Jadrana Topića Ćele, bivšega igrača FK Velež), kroz prolaz između zgrada, prijeći dvije dvostruke kolne trake i jednim cvjetnim otočićem na Aveniji 14. februar, koji ih je razdvajao, ući u dvorište do srednjega ulaza, br. 87, i popeti se na prvi kat. I upravo kad sam bio prešao prvu od dviju kolnih traka, odjednom je nestalo svjetla u čitavome gradu, a s Planinice i Vihovića, iznad Orlaca (sa zapadne strane Grada), istovremeno, počela je tući žestoka „vatra“ prema vojarni/kasarni „Sjeverni logor“. Bila je, točno, ponoć. Početak novoga dana. Bacio sam se, uplašen i zatečen, u grmlje od ružmarina, na „otočiću“ koji je razdvajao te dvije kolne trake i tako ostao „stutuljen“ dok je neprestano tukla vatra iz teškoga naoružanja. Nakon petnaestak minuta iz „“Sjevernoga logora“ stigao je „odgovor“. Jedva sam pretrčao, u jednoj kratkoj stanci tutnjave granata, do ulaza u zgradu i ušao u stan. Bio sam svjestan, nakon svega što sam danas vidio i čuo, da više nema natrag. Da više nema mira i da je u mome gradu i zvanično počeo RAT. Tuklo je, bez prestanka, do jutra. S obje strane.
Svjetlo (električna rasvjeta) nije „došlo“ sve do danjega svjetla. Do zore.
Meni se činilo, nakon te ponoći, kada je naglo bila svjesno „ugašena“ javna rasvjeta, pred prve ratne, rušilačke granate na Grad, sa njegove zapadne strane, s brda koje smo zvali Planinica, da je u Mostaru više zadugo neće ni biti. (Napomena: Nema je ni danas, nakon dvadeset i devet godina, usprkos postojanju čak dviju Elektroprivreda – BiH i HR-HB, koje isporučuju električnu energiju Gradu. Naime, ima „struje“, proizvode je „Hidroelektrane na Neretvi“, ali nema „svjetla“ među ljudima. Ili ga ima… ali sasvim, sasvim malo. Nap. R.M. 2020.).
1.2.1. Nastavak sjednice Kriznoga štaba i Savjeta za NO (ponedjeljak, 6. 4. 1992.)
Društvo koje više cijeni učenike od učitelja
jednog će dana ostati i bez jednih i bez drugih.
Konfucije
Počeli smo se „okupljati“ nešto prije devet sati u ratnom skloništu nebodera na vrhu Avenije 14. februar kako bismo nastavili jučer zakazanu sjednicu Kriznoga štaba Savjeta za NO SO Mostar. Stigla nas je tek nekolicina koji smo stanovali u blizini, dok gradonačelnik Milivoj Gagro i njegov tajnik Franjo Šimunović, s obzirom na noćašnje teško granatiranje, nisu ni išli u svoje stanove, već su tu noć prespavali u skloništu. Bili smo utučeni, zastrašeni. Pričali smo, među sobom, o protekloj noći i svakome je bilo jasno što se dogodilo. Došla je još nekolicina članova Kriznoga štaba unatoč opasnome granatiranju i sjednica je počela u „krnjem sastavu“, bez kvoruma, jer se predstavnici SDS-a te dobroga dijela HDZ-a, Liberala, DSS-a i Garnizona Mostar nisu uopće pojavili.
– Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ BiH): Svi ste vidjeli što se noćas događalo. Nemamo još zvaničnih informacija. Predlažem da se „digne“ barem 400 ljudi iz TO-a, da se obezbijede vitalni objekti u gradu. Doći će KOMOS u 12 sati da se dogovorimo kako će se obezbijediti njihovi objekti i imovina, koja je od značaja za ovaj Grad.
– Puk. Boris Mitev (komanda JNA – Mostar): Imamo slučaj Tuzle i Kupresa. Imamo dvije TO koje ratuju jedna protiv druge. Imamo i slučaj „Depeše“ i odluka Vlade BiH. Ne spominje se Jugoslavija i nema obraćanja Vlade prema Jugoslaviji, već prema EZ-u i sl. Pišu…Vlada BiH će uputiti pismo vladama Srbije, Crne Gore i Hrvatske…(nema Jugoslavije) da se povuku svi građani susjednih država koji su uključeni u vojne formacije… Ja tu depešu nisam dobio po liniji komandovanja, znači da ona nije usaglašena. Postavlja se zahtjev samo prema JNA u smislu vraćanja naoružanja i vojne opreme. Ko kome, ovdje, ima pravo naređivati? Da li ta Vlada ima pravo naređivati meni? Ko kome komanduje? Nije mi jasno. Konsultovao sam svog pretpostavljenog i on mi je rekao da bez naređenja nadležne komande nema naoružavanja.
– Roko Markovina (SDP BiH): Ljudi, ja sam sinoć, kad sam se vraćao kući, sve vidio. I odakle je počela pucnjava i odakle je odgovarano. I kada. Je li vam jasno da smo počeli pucati jedni po drugima, a kad se puca jedni po drugima, onda se to zove jednostavno… RAT.
– Vid Čuljak (SRSJ Mostar): Mi svi koji se ovdje nalazimo i sastajemo već danima, mjesecima, najodgovorniji smo za stanje u Gradu. Pukovnik Mitev je vojni strateg. Pukovnik Pantelić isto tako. Sjednimo i riješimo već jednom, zajednički, šta sve treba uraditi za zajedničko dobro. Mi ne tražimo „vojske“. Mi tražimo program kako ćemo osigurati mir u Gradu. Trajni mir.
– Pukovnik Boris Mitev (Komanda JNA Mostar): Ja nemam šta drugo nego vas uputiti na ostale subjekte društvene samozaštite u Mostaru.
– Slavko Puljić (razvojačeni časnik JNA, HDZ BiH): U Gradu se radi o dvije grupe ljudi. Jedni su lojalni državi BiH i drugi koji robuju doktrinama. Dok se oni ne usuglase, nema rješenja, jer oni koji čekaju rješenje s državnog vrha neće ga nikad dobiti. A rješenje je vrlo jednostavno: ovaj skup treba „dignuti“ onaj krug ljudi za koji smatra da je neophodan za potrebe obrane Grada. A ovome skupu je pretpostavljeni organ Vlada BiH. Dakle, ovaj Krizni štab treba podići TO Mostara i MUP Mostara, koji su lojalni Vladi BiH. Smiješno je da se neki pozivaju na određene članke Ustava, a država tog Ustava na koji se pozivaju više ne postoji.
– Pukovnik Boris Mitev (Komanda JNA Mostar): Hvala lijepo. Ja idem i doći ću kad me pozovete. (Odlazi)
– Osman Pirija (SRSJ Mostar): Mi imamo veliku obavezu i odgovornost prema Gradu. Danas nam predstoje dva događaja:
- Priznanje RBiH od strane EZ-a. Ali kako se oduprijeti izjavi Radovana Karadžića, koji je rekao da će Srbi to spriječiti? Kako se organizovati?
- Da se odloži priznanje RBiH? Tada velika odgovornost leži na EZ-u. Onda to može da ohrabri velikosrpski i velikohrvatski projekt, da se RBiH podijeli. Tuđman i Milošević se nisu dogovorili oko Mostara (kao ni oko Osijeka, Baranje, Kupresa, koji je bio u Banovini Hrvatskoj, Bosanskog Broda i sl.). Sada čekamo kad će se ove dvije struje „pokokati“. Dakle, borba za one gradove kod kojih nije došlo do sporazuma. Završene su opšte mobilizacije i na Istoku i na Zapadu. Sada se čeka odluka u Luksemburgu.
Šta treba uraditi? Samoorganizovati narod s čim god se može. Kamenom. Puškom. Armija je u BiH podijeljena u dva dijela: između onih koji misle da će doći do prihvaćanja suvereniteta RBiH i koji žele pomoći da dođe do reda i uspostave vlasti i onih koji su pod utjecajem Miloševića i Beograda i u funkciji njegovog projekta.
A ima i treći dio, to smo mi, narod. Obični smrtnici, koji čekamo da vidimo šta će biti. U obje varijante vojnih djelovanja on može biti samo žrtva. Mi možemo ili da doživimo sudbinu Slovenije ili da branimo skupa sa Gradom i sebe i Grad.
U oba slučaja vojska snosi odgovornost. Sad niko nije siguran da će se oni moći odbraniti od vlastitih građana. U Splitu, gdje se nisu dogovorili JNA i gradska uprava, JNA je morala pobjeći i došlo je do hapšenja, pljački, ubijanja i sl. U Rijeci, gdje se JNA dogovorila s gradskom upravom, čekali su rješenje i onda se mirno razišli.
Naš strateški cilj treba da bude: Sačuvati Mostar kao važan strateški regionalni centar, a on se MOŽE SAČUVATI SAMO AKO SE NE PODIJELI.
– Milan Bodiroga (Klub intelektualaca Mostar – KIM): Moralo bi biti svima jasno da je strateški cilj svjetskih sila, koje odlučuju o nama, da se RBiH ne može i ne smije podijeliti, jer to implicira i druge diobe na tlu Evrope. Niti će se dozvoliti da bilo koja vojska i/ili paravojska proširuje granice RBiH. Mostar se može i „poravnati“, ali se ni tako granica na Neretvi neće moći napraviti. Na nama ovdje je glavni zadatak da smislimo kako da s najmanje gubitaka prođemo. Ali za to rješenje moramo svi „svirati u iste diple“.
– Ismet Hadžiosmanović (SDA Mostar): Imamo MUP, koji trebamo maksimalno popuniti i imamo mjesne zajednice, koje se moraju samoorganizovati.
– Osman Pirija (SRSJ Mostar): I organizacija nenaoružanih ljudi je bolja solucija negoli neorganizovana rulja. Mi možemo izdržati 10 do 15 sati, pa i čitav jedan dan. Na ovoj sjednici ne vidim stranačke lidere koji već imaju svoje vojne formacije. Ovaj moj prijedlog podrazumijeva da se sve stranačke vojske stave u funkciju Grada. U toj varijanti mi bismo imali i boraca i naoružanja da izdržimo 24 sata. Ali samo da se branimo kao Mostarci, a ne kao Srbi, Hrvati ili Muslimani.
– Izudin Šahović (novinar TV Sarajevo): Ja sam, znači, obmanjivao narod kad sam tvrdio da nam oružje TO nije dostupno. Tri dana sjedite ovdje i još niste digli TO. Ko to „hinji“ Mostar i ko to Mostaru smeta? Vi čekate „liniju“ i naredbu iz Beograda. JNA, kakvu znamo, više ne postoji. Ona danas ruši Sarajevo!
– Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ BiH): Može li MUP nešto odraditi? Što smo god tražili za TO, uvijek smo dobili negativan odgovor.
– Roko Markovina (SDP BiH): Mi moramo uraditi barem nešto što će stvoriti bolju situaciju u Gradu, što se tiče njegove sigurnosti. Predlažem da:
- osiguramo sastanak predstavnika zaraćenih strana koji se „pitaju“ i dobijemo garanciju prekida vatre dok se ne postigne političko rješenje
- pojačamo kontrolu prilaza Gradu, jer ako mi to ne učinimo to će učiniti građani, a onda im mi više i ne trebamo
- napravimo i obznanimo „tehnologiju“ ponašanja i preživljavanja u ovom vremenu
- napravimo i obznanimo „tehnologiju“ djelovanja stanovništva za slučaj napada s bilo koje strane (sirene – početak i prekid napada), priprema skloništa i podruma, zaštita ulaza i otvora, ponašanje u skloništima i sl. Situacija je krajnje ozbiljna.
– Nijaz Kahrimanović (zapovjednik TO Mostar): Ja sam dijete ovoga Grada i ja ću ga braniti. Sve što je u mojoj ingerenciji ja ću učiniti.
– Vid Čuljak (SRSJ Mostar): Još nije pala nijedna glava u Gradu i to nam daje potvrdu da smo dobro radili, a TO još nije podignuta. Mi štitimo, kako znamo i umijemo Grad i njegove objekte, a rata nećemo. Mora svima biti jasno – ako „ode“ Stari most, Mostara više nema. Mi se tući nećemo. Niti znamo to raditi, niti imamo čime, a većina ne zna, ovoga časa, ni protiv koga. Ipak, vrlo je važno građanstvu kazati kada i kako „podići“ TO, jer idu dezinformacije.
– Slavko Puljić (razvojačeni časnik JNA, HDZ BiH): Predlažem da ovo tijelo hitno sačini operativnu grupu koja neće „razvodnjavati“ stvar. Treba formirati štab koji se neće baviti politikom, već stručno organizirati obranu Grada.
– Milivoj Gagro (predsjednik SO, HDZ BiH): Moramo razmisliti o ovome prijedlogu. Ovim završavam današnju sjednicu Kriznoga štaba i sazivam sljedeću za sutra u 13:30.
Razišli smo se. Bilo je mirno. Čitavo popodne bio sam u stanu, uz TV, jer se u Sarajevu događao narod izazvan nesnalaženjem, neodlučnošću i nemogućnošću dogovora trostranačke koalicije na novonastala događanja. Veliki strah i nepripremljenost za rat povećavali su se u svim gradovima Bosne i Hercegovine. Ljudi su iz njih odlazili, bilo gdje, da bi spasili glave. Dugačke kolone različitih vozila iznova su napuštale Grad i prema zapadu (Široki brijeg i dalje) i prema istoku (Nevesinje i dalje), dok su tzv. lideri vladajućih stranaka svojim postupcima i izjavama, većina iz nesnalaženja i nedorasla nastaloj situaciji, a neki čak i namjerno, pojačavali atmosferu straha i neizvjesnosti. I Radovan Karadžić (SDS), Alija Izetbegović (SDA) i Milenko Brkić (HDZ BiH), koji je tek bio postavljen za njihovog v.d. predsjednika). U rano poslijepodne veća grupa sarajevskih studenata krenula je u velikoj koloni pred Skupštinu RBiH zahtijevajući ostavke vladajućih i mir u RBiH. Prepoznavši namjere srpskih ekstremista da po svaku cijenu izazovu oružane sukobe i rat na prostoru RBiH, građani Sarajeva pridružili su se studentima i spontano krenuli prema barikadama na Marijin-Dvoru postavljenim od srpskih paravojnih formacija kako bi se podijelio grad. U Sarajevo su stigli i rudari iz Kaknja i Breze. To „događanje naroda“ bez prestanka prenosila je Televizija Sarajevo. Ekstremisti SDS-a i tzv. JNA otvarali su snajpersku vatru iz hotela „Holiday In“ i kasarne „Maršal Tito“ s ciljem izazivanja panike i kaosa. Bijesna što je izdana od nesposobne vlasti, masa građana se spontano uputila prema Vrbanja mostu da bi uklonila barikade koje su pripadnici SDS-a postavili na dijelovima Sarajeva Grbavici i Vracama. Teroristi su i na njih otvorili snajpersku vatru i vatru iz automatskog pješadijskog naoružanja. Tu su prve poginule hrabre Sarajke Suada Dilberović i Olga Sučić, koje su postale simbolima hrabrosti i otpora građana Sarajeva nadolazećem fašizmu.
TV program je emitiran čitavu noć, bez prekida, zahvaljujući hrabroj i odlučnoj ekipi TV Sarajevo, a u Mostaru se, s vremena na vrijeme, javljala i „sporadična vatra“. Čekalo se u Sarajevu tko će se staviti na čelo ovih ljudi, kojima više nije bilo povratka kućama dok se nešto ne promijeni. Mijenjali su se govornici, koji su dolazili u Sarajevo iz raznih krajeva BiH. Bojao sam se da će se to „događanje naroda“ pretvoriti u kaos i anarhiju ako netko mudar i odlučan ne stane na „čelo kolone“, sa svim odgovornostima. Bojao sam se da se, ako počnu surađivati s političkim strankama, ništa neće promijeniti. Uzalud trud. A ako ih, pak, povede netko neiskusan moglo bi biti još i gore.
Nudili su im se i neki od političkih lidera, ali su bili odbijani. Sa skupštinske govornice upućivali su pozive Goranu Miliću, tadašnjem uredniku Yutela i jednom uredniku TV Sarajevo (ne sjećam mu se više imena, ali mislim da se radilo o Senadu Hadžifejzoviću) da im se pridruže u vođenju ovoga „mitinga istine“, kako su ga nazvali. Bez uspjeha. Rijeke ljudi navirale su pred zgradu Skupštine RBiH. Odsvakud. Pritisak nacionalnih stranaka da se prekine TV-prijenos nije prestajao. Sličilo mi je to na ona događanja u Rumunjskoj, one godine kada je bio srušen Ceausescu „državnim udarom“. Ujutro je pred zgradom Skupštine RBiH već bilo na desetine tisuća ljudi, kojih će broj ubrzo prijeći i stotinu tisuća. Kasnije smo doznali da su nacionalne stranke, par sati prije početka rata, spriječile dolazak autobusa u Sarajevo s još oko 50.000 ljudi, koji su dolazili iz raznih bosanskohercegovačkih gradova. Vlast se, kako netko tada zapisa, „valjala ulicama i nije bilo nikoga da ju preuzme“. Nitko se nije pojavio, ni od znanih, a niti od neznanih „velikih imena“ da nešto uradi. Demonstranti su odbijali da im se obrati bilo koji političar koji obnaša vlast. Tko god je i pokušao bio je odbačen od naroda. Tek kasnije, kad je postalo posve jasno da im se, kao vođa, ne želi priključiti nitko, dopustili su, uz zvižduke, predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću da im se obrati. Pozivao ih je na mir i razum, ali i on bez uspjeha. Otišao je izviždan.
Napomena I: O ovome je nedavno, tek nakon dvadeset i šest godina, tadašnji zastupnik HDZ-a BiH u Skupštini BiH iz Ljubuškog, Ivica Lučić (danas se piše kao Ivo) u svome komentaru napisao i ovo: Budućnost BiH jednako je neizvjesna kao što je bila 1992. (naslov); Danas, 26 godina nakon početka rata, BiH opstaje zahvaljujući interesima velikih sila. Prijepori iz prošlosti nisu riješeni, a spremnosti za minimum kompromisa nema (podnaslov)… „Bio je šesti dan travnja 1992. godine, drugi dan opsade Sarajeva i drugi dan masovnog ubijanja na njegovim ulicama. Osiguranje se povuklo, prosvjednici su provalili u zgradu Skupštine BiH. Unijeli su zastave Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koja više nije postojala, crvene zastave Partije koja je prije godinu dana poražena na izborima te slike doživotnog predsjednika Partije i Države, Josipa Broza Tita, koji je već dvanaest godina bio mrtav. Svjetina je proglasila ‘Svenarodni parlament Bosne i Hercegovine’ čije je izvršno tijelo trebao biti ‘Komitet nacionalnog spasa’. Kada se izabrani predsjednik Predsjedništva SRBiH, Alija Izetbegović, pokušao obratiti okupljenima, dočekan je zvižducima i skandiranjem ‘Tito, Tito’ i ‘lopove, lopove’. Bio je to svojevrsni puč i potpuni krah demokratski izabrane vlasti u SR BiH do kojega nije došlo spontano, kako se to još uvijek često pokušava prikazati. U Generalštabu JNA u Beogradu već je ranije razrađen plan za obaranje vlasti u Sloveniji i u Hrvatskoj i ‘izlaz iz krize’. U tom planu, uz ostalo, piše: ‘U Hrvatskoj institucionalno i politički jačati Srpsku krajinu i podržavati njeno otcepljenje od Hrvatske (ne javno, nego faktički), organizovati masovne mitinge protiv HDZ, Bosnu i Hercegovinu dići na noge ‘za Jugoslaviju’, u Makedoniji ići na koncept rušenja probugarskog rukovodstva. Ići na masovne mitinge podrške Srbiji i Crnoj Gori…“ Globus”, Zagreb, 6. 4. 2018., str. 36. (Nap. R. M., 2018.).
Ne znam odakle Ivi Lučiću rečeni podatci, ali ja sam vidio na TV Sarajevo, te večeri, nešto sasvim drugo, bez znanja za plan Generalštaba JNA. Zabrinuti narod, a ponajviše rudari (kojima nije mogao „upravljati“ Generalštab JNA iz Beograda), slijevali su se u Sarajevo i priključivali Sarajlijama da spase svoju državu od raspada, koju su upravo ti o kojima je Ivo Lucić pisao htjeli uništiti.
Napomena II: Istini za volju, ovakav tekst Ive Lucića nije me iznenadio jer je on, iako je u to vrijeme bio zastupnik u Vijeću općina Skupštine RBiH (u sastavu HDZ-a BiH), pod konac rata, 1995., postao savjetnik za nacionalnu sigurnost u Predsjedničkom vijeću Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HR HB), na izborima u RBiH 1996. iznova biran u Skupštinu RBiH, a 1997./1998. bio i savjetnik za unutarnju politiku u Predsjedništvu RBiH, bio pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS) Republike Hrvatske, vanjski član Odbora za Hrvate izvan Hrvatske (2008. – 2011.), nositelj je pet državnih odličja Republike Hrvatske, dviju spomenica, pet medalja i dviju plaketa za zasluge u Domovinskom ratu RH, u kojem je stekao i činove stožernoga brigadira Hrvatske vojske (HV), a po završetku rata i čin general-bojnika HVO-a. Za sve to vrijeme iskazao se kao veliki „hrvatski nacionalist“, pogotovo nakon što je kod prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana (sina Franje Tuđmana) najprije magistrirao (2002.), a potom i doktorirao (2005.) na temu „Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne I Hercegovine 1945. – 1990.“ na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iako je bio diplomirani pravnik (po temeljnome obrazovanju) s Pravnoga fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru! Danas živi u Zagrebu i radi kao viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest, a izvodi i predavanja na odsjecima za povijest na nekoliko Filozofskih fakulteta u Hrvatskoj te ondje slovi kao „najcjenjeniji profesor povijesti“, uz prof. dr. sc. Josipa Jurčevića. Bio je i ostao isti onaj nacionalist poput svih zastupnika iz HDZ-a BiH, izabranih 1990. s osnovnim političkim ciljem – stvaranje trećega, hrvatskoga entiteta unutar RBiH, a što je „hrvatskim integralistima“ bio i ostao krajnji cilj i do dan-danas. Je, to je bilo zapisano i u njihovoj „Deklaraciji“ iz 1994. (Nap. R. M. 2018.)
Tek negdje oko ponoći pročitan je i prijedlog imena za Vladu narodnoga spasa BiH (a ne Komitet nacionalnog spasa, kako je to napisao Ivica Ivo Lucić), koji je bio stavljen na odobravanje okupljenoj, obezglavljenoj i gnjevnoj masi ljudi (a ne „svjetini“), sada njih već od preko 100.000 sudionika, i koji je aklamativno, uz veliki i dugotrajni pljesak, prihvaćen.
Napomena III: „Svi su htjeli profesora Zdravka Grebu na čelu Vlade nacionalnog spasa. Kao inicijalno tijelo Koordinacionog odbora Svenarodnog parlamenta (već je bio ili je tek trebao biti, nejasno je) formiran je bio Komitet nacionalnog spasa te je upućen i poziv izabranim građanima da preuzmu dužnosti kao članovi Komiteta. Pozvani su bili: Rade Petrović, Dževad Osmančević, Zoran Pajić, Seid Huković, Osman Pirija, Ante Šimunac, Ramo Šenderović, Roko Markovina, Miroslav Mehmedbašić, Dragoljub Stojanov, Rajko Kuzmanović, Džemil Šarac, Ivan Lovrenović, Goran Poljak, Sadik Latifić, Svetozar Zimonjić, Mirko Puljić, Nikola Pilipović, Orhan Đipa, Božo Matić, Dragan Vikić, Nikola Filipović, Aleksandar Remetić.
Koliko se pozvanih odazvalo, koliko ih je posustalo i odustalo; je li, na koncu, Grebo ostao sam na brisanom prostoru ili s tek šačicom, nedovoljnom i nejakom skupinom, dovoljno hrabrih da krenu u posljednji pokušaj spasa BiH, spasa Republike?“… ja ne znam. U intervju u TV Yutel profesor Zdravko Grebo, jedan od neformalnih lidera protesta, pronicljivo i proročanski izjavio je da je ovo bila posljednja prilika da se spriječi dekonstrukcija Bosne i Hercegovine:
„Što se tiče proceduralnog legitimiteta, izborna pobjeda koalicije koja sada vlada je zaista čista. Ti ljudi su pobijedili na izborima. Međutim, situacija u koju su doveli ovaj narod potire svaki legitimitet, ne samo što su nas doveli do ivice gladi, u čemu ima investicija i prethodnog režima, nego zbog ratne psihoze i krvi koja se danas lije ulicama Sarajeva, zbog toga što niko neće javno da kaže da ljudi koji idu u Lisabon i Bruxelles, ili eventualno provode dokone dane u Konaku, mislim na predstavnike sve tri stranke, nisu dobili mandat da prekrajaju ovu republiku onako kako im padne na pamet i da sa svojih stranačkih pozicija crtaju neki novi ustav BiH.
Ono što oni danas rade jeste, u najboljem slučaju, dekonstrukcija BiH: ako nije ono što se iza brda valja, njen totalni raspad koji se vjerovatno sprema ovim radnjama. Za to niko od njih mandat nema.
Mi smo slušali od predsjednika sve tri stranke da nema potrebe da se uzbuđujemo, a pogotovo da pucamo jedni na druge, da dižemo barikade, jer tobože za dva-tri mjeseca ili godinu dana idu novi izbori, tobože vlast je smjenjiva, i pobogu, narode, odlučićeš o tome kad za to dođe vrijeme! To je notorna laž, jer ako se BiH podijeli etnički i teritorijalno više nikad nećemo imati šansu da, kao bh. biračko tijelo, odlučujemo o tim ljudima“, pisao je, puno kasnije, prigodom, od vlasti prešućenog obilježavanja 30. godišnjice ovih događanja „POSTJUGOSLAVENSKI REQUIEM“, na portalu „Tačno. net“, 6. 4. 2022., Krstijan Ivelić. (Nap. R. M. 2022.).
Na tom popisu, dakle za članove te aklamativno izglasane Vlade narodnoga spasa, pročitana su imena Osmana Pirije i Roka Markovine iz Mostara. To je nama dvojici bilo veliko priznanje, a gradu Mostaru time je ukazana i velika čast. I poručili su, putem TV-a, da se imenovani što prije jave u Sarajevo radi sjednice i formiranja Vlade koja bi trebala, već sutra, početi funkcionirati.
(Napomena IV: Iz svega toga razumio sam da je narod, pogotovo njegova „radnička klasa“, prevaren i nezadovoljan nesposobnom vlasti, koja je bila izabrana na izborima 1990., krenuo na iznalaženje mirnoga rješenja kad već ta legitimno izabrana vlast to nije znala (a niti je bila u stanju, takvom koalicijom, to i izvesti), pa su došli autobusima iz svih krajeva RBiH, i nikakva JNA nije to mogla organizirati, kako je to napisao Ivica Ivo Lucić, već, usuprot tome, gađala je te ljude snajperima i ubijala po Sarajevu. Tako se još uvijek nastavlja revizija povijesti, koja se već gotovo dva desetljeća intenzivno provodi i u Republici Hrvatskoj i u Republici Srbiji, a dijelom i u nekim područjima RBiH. I to u „nastavnim planovima i programima“. (Nap. R. M., 2022.)
Od postojeće garniture u Vladi BiH nije bio predložen nitko (nije bilo ni čudno kad se zna tko je sve, na kakav način i na koja ministarska mjesta, bivao izabiran i postavljan). Činilo mi se da je jedini ključ izbora dotadašnje Vlade RBiH bio po kriteriju tko je veći nacionalista i tko će uraditi „čim gore – tim bolje“ u svojim resorima. Barem je tako izgledalo. A najviše je u njoj bilo stranačkih „uhljeba“. Kao i danas, uostalom.
Demonstracije u Sarajevu 6. 4. 1992. (Izvor: Internet)
Predsjednik Vlade RBiH je bio Jure Pelivan (HDZ BiH), potpredsjednik Mustafa Čengić (SDA), ministar unutarnjih poslova Alija Delimustafić (SDA), ministar obrane Jerko Doko (HDZ BiH) itd. Sve nesposobni „uhljebi“ nacionalnih stranaka na vlasti, nestručni i neiskusni u poslovima na koja su bili postavljeni, ali predstavljani su kao „volja naroda“ – koji ovakvo nešto nije očekivao. Ili možda jest – samo što to veći dio njega nije bio u stanju na izborima i prepoznati. Čak niti pretpostaviti.
Kad smo to čuli na TV-u, Zina i ja smo se samo pogledali. Naši sinovi, Damir i Dragan, već su odavno bili zaspali.
– Nećeš, valjda, otići u Sarajevo? – upitala me je.
– Moram. Situacija je preozbiljna da bi se čovjek mogao lagodno ponašati i ne prihvatiti odgovornost. Pogotovo kada se radi o spašavanju i zemlje i naroda – rekoh.
Otišla je šutke u sobu i počela mi, plačući, spremati stvari za put. Mislio sam ujutro, odmah u šest sati, svratiti do Kriznoga štaba (to mi je bilo usput, prema Željezničkoj stanici), vratiti „šarenu uniformu“ kojom su me bili zadužili u Kriznome štabu, pozdraviti se s gradonačelnikom Gagrom i krenuti motornim vlakom zvanim „Olimpik-express“, u sedam sati, za Sarajevo. Tako sam i bio učinio.
Već u šest sati bio sam na vratima Kriznoga štaba, koji se nalazio u Atomskome skloništu nebodera, s druge strane ulice, preko puta zgrade u kojoj sam stanovao. Bila su otvorena. Ušao sam s putnim koferom i velikom „najlon kesom“, u kojoj je bila složena moja zadužena vojna – maskirna uniforma, spremna za vraćanje prije negoli krenem za Sarajevo. Unutra su bili samo gradonačelnik Milivoj Gagro i tajnik SO Mostar Franjo Šimunović. Bili su krmeljavi, neumiveni i neobrijani, kao da nisu ni spavali. Gagro je držao u ruci neki papir.
– Dobro jutro, Milivoj, ja sam došao vratiti… – izustih da mu kažem svoju odluku.
– Znam, očekivao sam te – prekinuo me je gradonačelnik Gagro, kojega sam dobro poznavao i s njim drugovao još za studentskih dana u Zagrebu. – I ja sam noćas dokasna gledao što se događa u Sarajevu, pa smo tajnik i ja odlučili da te postavimo za komandanta Štaba Civilne zaštite Mostara. Evo ti rješenje – reče gradonačelnik gurajući mi onaj papir u ruke.
– Ali, Milivoj, u Sarajevu je užasna situacija. Država se ruši. Pirija i ja moramo tamo. Potrebni smo – pokušavao sam ga uvjeriti.
– Potrebniji si ovdje. Tamo će se već netko naći da te zamijeni. Ja ovdje nemam čovjeka od tolikoga povjerenja koliko ga imam u tebe, pogotovo kad se radi o zaštiti grada i njegovih žitelja. Osim toga, ti si izabran i za najomiljenijega građanina Mostara iako nisi rođeni Mostarac. Rat je, Roko – govorio je uvjerljivo, bez imalo povišenoga tona, gradonačelnik.
– Ali, Milivoj, ja zaista to ne mogu prihvatiti, ja to ne znam raditi – rekoh mu odlučno.
– A ti onda dezertiraj – odvrati gradonačelnik.
– Ali ja ne znam i ne želim biti dezerter – odgovorih uvrijeđeno.
– A onda prihvati rješenje, popij s nama dvojicom kavu, vrati se kući, ostavi kofer, presvuci se i dođi ovamo da vidimo što ti je činiti. U „kasi“ se nalazi sva dokumentacija – zaključio je Gagro.
Tako sam i uradio. Vratio sam se u stan presvući se i vratiti na „novi posao“. Zina i djeca su bili presretni što sam ostao. Tek poslijepodne, kad se Osman Pirija nije pojavio na zakazanoj sjednici Kriznoga štaba, nazvao sam moga dobroga drugara Nenada, Osmanovoga sina, koji mi je rekao da mu je otac, još kasno sinoć, otišao kolima za Sarajevo.
Te večeri uslijedio je i topnički napad tzv. JNA na Slipičiće i Kruševo u okolici Mostara iako je rečeno da je dogovoreno primirje.
Napomena V: Ne znam što bi se i kako bi se sve dalje odvijalo da sam otišao u Sarajevo, ali znam da bih pokušao sve učiniti da do rata ne dođe, makar da sam znao da sam samo „jedna slamka, među vihorove, sirak tužan, brez iđe ikoga“, što bi rekao veliki Njegoš. Osman Pirija je uspio otići za Sarajevo i jedva se, nakon petnaestak dana, vratiti u Mostar, okolnim putem, preko Risovca, jer su sve izravne komunikacije, uključujući i mostove prema Sarajevu, bile u prekidu. Srušene i neprohodne. Iako veliki ljudski autoritet i sveučilišni profesor, ni on nije uspio, među „nacionalističkim vukovima“ u Sarajevu, uraditi ništa. Rat se nastavljao nesmanjenom žestinom. (Nap. R. M. 2018.)
1.3. Nastavak sjednice Kriznoga štaba SO Mostar (7. 4. 1992. u 13:30)
Iako sam još od ranoga jutra bio postavljen za zapovjednika Civilne zaštite Grada i počeo raditi organizacijski ustroj te službe, ipak sam došao na zakazani nastavak sjednice Kriznoga štaba Savjeta za NO Mostara da zahvalim ljudima na dosadašnjem iskrenom radu i značajnom doprinosu u rješavanju kompleksne situacije u Gradu (ili, barem, višemjesečnom odgađanju početka izravnih sukoba) i lijepoj zajedničkoj suradnji, svih ovih posljednjih šest i po mjeseci, od dolaska „rezervista“ do danas. Ako ništa drugo, prezimili smo zimu bez rata, a i to je „nešto“. Osman Pirija se nije pojavio jer je već sinoć kasno otputovao za Sarajevo. Mene su svi pitali zašto nisam otišao za Sarajevo, a ja sam im odgovarao da me je gradonačelnik „za..bao“ i postavio za zapovjednika Štaba Civilne zaštite Grada. Gagro se samo zadovoljno smješkao. Toga trenutka nisam mogao ni pretpostaviti kolika je to bila odgovornost i opasnost i da sam ja zaista, unatoč najiskrenijim i najboljim namjerama gradonačelnika, bio ipak „žrtvovan čovjek“. „Čovjek za odstrel“ sa svake strane. Siguran sam da me je Milivoj Gagro na tu funkciju postavio kao osobu od njegovoga velikog povjerenja, i to iz njegove, koliko i moje, velike ljubavi prema Mostaru, ali činilo mi se i da je svima ostalima bilo drago da sam upravo ja imenovan na tu funkciju, jer su ostali, barem na trenutak, „spasili svoju kožu“, a znali su da s moje strane neće nitko imati nikakvih problema, vjerujući u moju beskrajnu privrženost Gradu i znajući da me svi u Gradu uvažavaju (makar me i ne voljeli), jer se ne bojim staviti i „glavu u torbu“ kad zatreba. Međutim, negdje duboko u meni nešto mi je „govorilo“ da sam upravo ja žrtvovan u ovome, za Grad, kritičnome trenutku i da je samo pitanje trenutka kad će me netko „ukokati“ iako su me, kao Hrvata koji nije član HDZ-a BiH, sve stranke u Gradu podjednako uvažavale znajući da neću nikoga iznevjeriti, niti prevariti. Znali su da nisam „nečiji čovjek“, već samo svoj. Možda je gradonačelnik upravo i „igrao na tu kartu“. Sjednica je počela, makar da opet nije bilo kvoruma. U tome času kvorum nikome i nije bio važan. Valjalo je bilo spašavati Grad na bilo koji način jer je već „istjecalo“ vrijeme za bilo kakvu organizaciju njegove obrane. Zabrinutost i neki čudan osjećaj bespomoćnosti, pa i straha, odjednom se pojavio na svim licima iako se to riječima nije kazivalo.
– Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ BiH): Stvari koje su se događale protekle noći govore nam da zahtijevaju prisustvo JNA na ovim sjednicama. Došlo je do sukoba između JNA i „nekih građana“. Treba pokušati preduprijediti da se to ne dogodi i noćas. Okršaj na Orlacu je bio stravičan. Potpukovnik Pudar mi se javio i rekao mi da je najprije na njih otvorena vatra i da je tek tada žestoko uzvraćeno. To nam je rekao i Roko. Priznao mi je Pudar i da je sve izmaklo kontroli. Ovdje su predstavnici i MZ „Vihovići“, u koju spada i Orlac. Iako je bio prihvaćen prijedlog da se osnuju zajedničke, mješovite, patrole (sastavljene od predstavnika sva tri naroda (nap. R. M. ) i da se utvrdi i dojavi odakle provokacije djeluju, taj dogovor nije bio ispoštovan.
– Viktor Stojkić (MUP Mostar, HDZ BiH): Stvari u Gradu idu nagore. Dogovorili smo se da se nađemo u Aluminijskom kombinatu s generalom Perišićem i pukovnikom Pantelićem. Ja sam noćas razgovarao sa Perišićem. Na ovom Koordinacijskom tijelu Savjeta za NO nitko ne prati realizaciju postignutih dogovora i ne koordinira da bismo postali efikasniji. Od izjava i „referata“ nema ništa u smislu poboljšanja situacije u Gradu. Mještani napadnutih područja će kazati svoje, jer njima je bilo najteže. Predlažem da se o situaciji ne razgovara bez prisutnosti Perišića i Pantelića jer u zoni naše odgovornosti imamo dvije vojne komande. Kakve je „fajde“ da govorimo o onome od jučer kad ne radimo ništa da bi se osigurala mirna noć noćas. Nama je Mostar u srcu, kao i svi njegovi vitalni objekti i sigurnost građana. Trebamo izaći na teren i razgovarati s ljudima da ne upotrebljavaju oružanu silu. Ovo što se radi, radi se u svrhu uništavanja ljudi, njihove imovine i drugih vrijednosti. Ovakvim radom mi i sebe i građane dovodimo u bezizlaznu situaciju i… čekamo sudbinu. Pričekajmo da dođu oni koji su najodgovorniji. Granate na Orlac nisu išle samo iz Sjevernog logora. Stradale su žrtve i od kasetnih bombi. Ako već treba voditi rat, onda treba ratovati po ratnoj doktrini – „tenk protiv tenka“, a ne „kasetna bomba protiv stanovništva“, jer to se zove ubijanje. Treba uključiti kompletan politički vrh države i zaštititi stanovništvo. Ovdje jedino nešto rade radnici Službe bezbjednosti. Zamislite, mi moramo tražiti dozvolu od Vojne policije da bismo mogli hodati po vlastitome Gradu. To je suludo. Ja sam u ime ovoga Kriznoga štaba noćas pozvao generala Perišića na ovu sjednicu, ali je on to odbio. Ako on ne dođe na ove naše sjednice, kako ima pravo da radi to što radi? Ja mislim da još nije kasno da se uspostavi koordinacija s njim iako je već „pet minuta prošlo dvanaest“. Tražim da se ne otvara vatra iz vojnih objekata. Mi uvijek dolazimo do njihove izjave da je bila provokacija i da je zbog toga odgovoreno „vatrom“. Jučer je direktor EAL-a (Mijo Mišo Brajković, nap. R. M.) dobio snajperski metak u automobil. Je li i to odgovor na provokaciju… ili je bio pokušaj ubojstva? Kretanje po Gradu i okolici je nesigurno. Put Mostar – Lištica može biti prekinut svakog časa, u svakom pogledu!
– Stojan Vrljić (HDZ BiH): Mislim da atmosfera na ovoj sjednici nije nimalo primjerena trenutku u kojem se nalazimo. Jutros u pet sati uništena je čitava jedna obitelj. Poginula je i jedna moja studentica. Ja ne znam tko je postavio „cisternu“ kraj Sjevernoga logora u Zaliku, ali znam tko je ubio moju studenticu. Ovo je obična farsa i ja ne želim više ovdje biti. (Odlazi) (Napomena: Ne znam ni tko ga je bio pozvao, niti zašto je, i u ime koga, došao, ali sam siguran da je znao za „cisternu kraj Sjevernoga logora“, a ovo je bio prvi put da se pojavio na sjednici Kriznoga štaba, nešto rekao i, naprasno, otišao. (Nap. R. M.)
– Predstavnik MZ „Orlac“(???): Sinoć je tuklo još više. Tuklo je i s „Krečane“ (područje grada prema Raštanima, uglavnom naseljeno srpskim življem, nap. R. M.). Nama je teže palo što su nas tukli Raštanci negoli vojska iz Sjevernoga logora. Tražim da se formira komisija i da se ispitaju razlozi ovakvog stanja i kod nas i kod Raštanaca. Kažu da se djelovalo iz minobacača. Neka se provjeri i sve pregleda. U nas nema nikakvih tragova. U nas nema ni naoružanih ni „obučenih“ (civili u vojnim uniformama, nap. R. M.). „Obučeni“ samo prolaze kroz naše selo. Rudnik je kod nas bio postavio jedan KRAZ (vrsta težeg naoružanja, nap. R. M.), a ja sam ga lično sklonio. Puca se i ispod mosta, odakle djeluje rezervna srpska policija. Kad smo pokušali razgovarati s njima, jedan, maskirani, rekao je da neće da razgovara s „ustašama“. Mi nismo ustaše. Mi nemamo mogućnost življenja u našem selu. Svi smo u velikom strahu. Zamolio bih vas da nas se zaštiti. I nas i našu imovinu od odmazde.
– Josip Jole Musa (neovisni vijećnik SO): Mi moramo znati ko smo i šta smo. Ako smo mi samo „pospremači“, onda je to jedna stvar, a ako nismo onda JNA mora znati da jedino s nama može zvanično i kompetentno razgovarati.
– Viktor Stojkić (MUP Mostar, HDZ BiH): Kreša Markić je bio jasan i eksplicitan kad je rekao nekidan da postoje dvije komande u zoni odgovornosti, koje su u koliziji (puk. Pantelić – Garnizon Mostar i general Perišić – Aerodrom, nap. R. M.). Obojica moraju biti ovdje.
– Puk. Boris Mitev (komanda JNA – Mostar): Moram naglasiti da „kasetna bomba“ ne pripada oružju Avijacije. U potpunosti se slažem s prijedlogom Markića i Stojkića. Treba da se sjedne za sto s meritornima. U ovom gradu ima barem dvadesetak zaraćenih strana.
– Nijaz Karhimanović (zapovjednik TO Mostar): Ovdje nam nedostaju i predsjednici dviju parlamentarnih a zaraćenih strana. HDZ BiH i SDS već nekoliko dana na ovim sjednicama nemaju svoga predstavnika koji bi zvanično mogao nešto prihvatiti ili odbiti, a to nam treba da bismo mogli meritorno donositi odluke i upravljati situacijom. Za to su nam potrebni predstavnici tri vladajuće stranke i predstavnici Armije. Ovaj grad i njegove građane treba zaštititi. TO se treba staviti u funkciju odbrane grada. Tražim naoružavanje TO-a, a ne da se „dižu“ drugi, za koje ne znamo ni ko su ni u čije se ime naoružavaju, niti koji im je cilj i zadatak. Treba „dignuti“ sve pripadnike TO i priključiti im građane koji imaju naoružanje. Sve pod jednu komandu. Predlažem da se „digne“ TO opštine Mostar. To tražim i od svoje pretpostavljene Komande (to je Komanda JNA – Mostar, čiji je predstavnik puk. Mitev nazočan na sastanku, nap. R. M.).
– Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ BiH): Ne dozvoljavam raspravu koja nije produktivna.
– Jakov Pehar (HDZ BiH): Ove nam je farse svima dosta. (Napomena: Ne znam po kojoj je osnovi i on bio tu, kao niti S. Vrljić. Obojica su se pojavila prvi put. Valjda kao članovi HDZ-a BiH, kako bi opstruirali sjednicu, ali joj i dali legitimitet, jer ne vidom drugi razlog???, nap. R. M.).
– Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ BiH): Mi, očito, lažemo naš narod. „Zamuljavamo“ Mostar.
– Veseljko Čerkez (novinar, Radio Mostar): Mi smo imali direktnu vezu i javljanje generala
Perišića.
– Omer Tipura (novinar): Ja mislim da mi više nemamo vremena ni za što. Vojska je odvezla dva vojna topa negdje oko Salakovca i vratili su se bez tih topova.
– Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ BiH): Mi smo tražili da JNA bude u obrani Grada, ali i TO.
– Josip Jole Musa(nezavisni vijećnik SO): Od „dizanja“ TO nema ništa, barem što se tiče dobivanja odobrenja. Ostalo nam je da te koji odobravaju derogiramo „u korner“ i mi „dignemo“ TO. Šta ćemo im dati od naoružanja? Narod je nabavio oružje i branit će ovaj grad. Vi ste, Karhimanoviću, kao zapovjednik TO, odgovorni za ovu kataklizmu koja će zadesiti ovaj grad.
– Viktor Stojkić (MUP Mostar, HDZ BiH): Vojska je „tukla“ po Čitluku i Dračevicama. Jasenica je mitraljirana. Stanica milicije u Jasenici – iseljena. Pucala je JNA. Vjerojatno zato što ima u imenu i ono „narodna“, pa je zato pucala po svom narodu.
– Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ BiH): Ovakvo stanje više nema nikakvog smisla. Armija konačno mora reći da je protiv naroda, a onda ono ‘N’ iz imena treba izbrisati. Da nam svima bude jasno.
Prekidam sjednicu i najavljujem nastavak u 19:30. Hajdemo sada smirivati narod.
(Nastavak sjednice u 19:30)
– Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ BiH): Bio sam danas na jednom važnom sastanku. Jedan jedini dogovor je postignut: da se od danas pa nadalje ne bi trebalo pucati. Na sastanku su bili predstavnici Armije i Mariofil Ljubić (potpredsjednik Skupštine BiH, nap. R. M.) ispred Zapadne Hercegovine. Dogovoreno je da se napadi neće ponavljati, kao ni provokacije, te da ni Armija neće odgovarati (znači da se priznalo da je bilo napada, kao provokacija, sa strane Zapadne Hercegovine, nap. R. M.). Očekujem da će Mariofil Ljubić izvijestiti Vladu BiH i Predsjedništvo BiH o postizanju mira, koji bi trebao biti trajan na ovom prostoru. Armija nema pravo da se petlja u političko rješavanje statusa RBiH. Ne bi trebalo da dolazi do oružanih dejstava. Šta uraditi protiv provokatora koji su uradili ono na Orlacu? Kako zaustaviti tog „nekog trećeg“? Dobili smo informaciju od načelnika Javne bezbjednosti Mostar, gosp. Stojkića, da je tamo bila zajednička/mješovita patrola i da su „spašavali žive glave“. Šta je to, realno, što se može učiniti u ovom trenutku? Znamo da ima „boraca“ koji žele započeti svoj „privatni rat“. Ostaje mi da zamolim i pukovnika i potpukovnika (Pantelića i Pudara iz Garnizona Mostar, nap. R. M.) da, ako dođe do provokacija, da se na njih ne odgovara, već da se obavijesti MUP Mostar, koji će pohvatati one koji to stvarno čine. Drugi je problem „Avijatika“. Aerodrom. Ista je stvar. Ljudi, ovdje, uporno tvrde da „sav belaj“ dolazi s „Krečane“. Pa, uništimo tu „Krečanu“.
– Josip Jole Musa (nezavisni vijećnik SO Mostar): Meni, kad dođe muha, ljeti… ja je uhvatim, otkinem joj jedno krilo, ili nogu, pa je onda pustim. Trebalo bi se suzdržati od uništavanja, ali i naći neki drugi način da pohvatamo te koji nas prave budalama. Do mozga nam je došlo. Prevashodno bi bilo dobro da se ne reaguje. Za Aerodrom (tamo je zapovjednik gen. Perišić, nap. R. M.) trebalo bi iznaći neku drugu taktiku i „igru“. Ima ideja, ali se treba malo njima i pozabaviti.
– Fikret Bajrić (predsjednik IO SDA Mostar): Ja bih i pretrpio početne gubitke, pa i… ovo… ovo… iz reona, tako bi ja kad bi… interes mi bio veliki. Ja bih pretrpio… i to debelo pretrpio.
– Ismet Hadžiosmanović (SDA Mostar): Neko je spomenuo Dračevice, sinoć. Šta je tamo bilo sinoć?
– Puk. Milojko Pantelić (Garnizon – Mostar): Bila je tamo „lančana reakcija“. Bilo je i kontakata. To je bio „štetan spoj“. Mi smo se sinoć nešto dogovorili, ali danas:
- U izjavi Mariofila Ljubića navodi se da je ovo TO i legalizacija „naoružanog naroda“. Zbog toga mi ne tražimo da do „podizanja“ TO ne dođe. Mene je, uz sav bol koji sam tamo doživio, iznenadio letak koji je bacan po Mostaru. Neki Kožul, sa Širokog Brijega, govori: „Došao sam u hrvatski Mostar.“ Valjda je trebao reći: Došao sam u Mostar – grad Srba, Hrvata i Muslimana. Valjda nas je tako htio samo provocirati.
- Postoji obostrani cilj, a to je MIR i mirno rješenje, ali se ovdje uvijek nađe nešto da do toga ne dođe. Nisam siguran da se nešto i večeras neće dogoditi. Bilo je nekih motorizovanih pokreta prema Krivodolu. Vraćaju se „hrvatske“ snage s Kupresa ovamo, kao pojačanje. Ali osnovno je da smo postigli dogovor da incidenata ne bude.
- Danas je „odrađeno“ i pitanje EAL-a, zajedno sa generalom Perišićem, koji je otišao na put. Mi na „muhe“ (sitne provokacije, nap. R. M.) nismo do sada odgovarali. Iz Zalika G-6 su nam rekli da ima snajpersko gnijezdo i da se iz njega djelovalo po položajima. Mi smo o tome izvijestili MUP. Vidjećemo hoće li biti sklonjeno ili će se na nekim drugim pozicijama opet pojaviti. Dogovor je pao i oko problema u Dračevicama, Kokorini i Čoban-polju.
- Za Dom JNA čuo sam da su se tamo organizovali građani, Srbi i Muslimani. Mi ćemo čuvati Dom JNA, ali ima prijetnji da će se Dom napasti. Mi smo imali gubitaka, na koje nismo odgovarali. Ali nastavili smo jer napad na nas je počeo od Čula, Dobrog Sela i Slipičića u 11:30 i trajao je do 13:25. Zaista treba uraditi nešto, jer ima neko ko nam negdje podmeće klip.
Pronose se glasine da će u 17 sati biti napad na garnizon. Tri velika kipera su bila blizu kasarne Sjeverni logor, ali sam ih zamolio da se izmjeste, da se ne postavljaju tu. Zašto? Pa nije mjesto kiperima da se parkiraju pored kasarne, kao niti najave da će biti postavljeni prema benzinskoj stanici INA, ili kraj Južnog logora. To mi miriše na sprječavanje našeg mogućeg „izvlačenja“.
Ja sada idem u kasarnu s uvjerenjem da se „ljudi drže za riječ, a magarac za ular“. Napadnuta je Gabela. Okruženi su Srbi u Tasovčićima. Linija zauzeća je Domanovići – Opličići – Modrič. Ako to nije tačno, ja sam spreman odgovarati, poput čovjeka koji nema ni karakter i koji ne drži svoju zadatu riječ. A najgore mi je što mi govore da sam srpsko pseto.
– Toni Pehar (Liberalna stranka): To što ste vidjeli na plakatima, to govori ljudski nerazum i maloum. Takvi su za psihopatološka ispitivanja. Isto i kao letak HOS-a. Te su poruke i za mene, kao Hrvata, vrlo uvredljive. Vjerujte mi, i ja sam na to i ogorčen i uvrijeđen.
– Milivoj Gagro (predsjednik SO Mostar, HDZ BiH): Zaključujem sjednicu i najavljujem sljedeću sutra, 8. 4. 1992. u 13 sati. Koristim prigodu da zahvalim našem članu Roku Markovini, zastupniku u Skupštini BiH, na predanom radu od samoga početka, koji je od danas raspoređen na novu dužnost – komandanta Štaba Civilne zaštite Mostara, i želim mu u ime svih nas i u svoje osobno ime uspjeh i svaku sreću u budućem radu. On će biti naša produžena ruka u izravnome kontaktu s građanima, kako s izbjeglima tako i sa stvarnim životom u Gradu.
Razišli smo se. Bilo je već 22 sata. Nikoga na ulicama. Tek poneki automobil s oborenim svjetlima prođe niz Aveniju 14. februar. Mrak. I u Gradu i u srcima njegovih građana.
***
Danas je ponovo 6. aprila/travnja, samo 33 godine kasnije. Većina od gore spomenutih nisu više među živima. Rahmet i pokoj njihovim dobrim dušama. I opet se „tamni oblaci“ nadvijaju nad Bosnom i Hercegovinom, mada ni nad Mostarom nije „najvedrije“. Oni koji su prije 33 godine prijetili i rat izazvali, ljude ubijali, raseljavali i domove im palili, žene silovali, život uništili ili su pokojni ili su na dugogodišnjim ili doživotnim zatvorskim kaznama, robijama, bili su zadojeni mržnjom, zlom, nerazborom, bijesom, inatom, silom. I „teorijom noga i pripadajućih zemalja“. A ta teorija na ovim prostorima već stoljećima nije mogla „proći“, svim ratovima usprkos. I nikada neće. OPAMETITE SE! – govorio sam im, tada, s govornice Skupštine RBiH. Nisu poslušali. Opet se prijeti ratom, sada je riječ o onom kabadahiji iz Laktaša koji je prije dva dana čak i ministricu Njemačke Anu Luhrmann proglasio personom non grata u Republici Srpskoj (pa tako i u RBiH) i protjerao je iz ove zemlje. I to još ženu. A Država šuti. I Predsjedništvo. I Vijeće ministara.
Dan je sasvim običan – a neobičan. Prepun sramotne šutnje, a ja pišem svoje sjećanje i mislim na davnu poruku velikoga Kranjčevića napisanu u njegovoj pjesmi „Misao svijeta“ jer dobro znam da nisu lažni ideali, za njih se treba boriti – njih treba dostići, nego laže ovo doba. Jer danas je došlo, izgleda, vrijeme laganja. Jer je najlakše na lažima zasnivati svoju moć, svoju poziciju i svoju silu. I svoj strah, ujedno. A ja, kao stari idealist, uz nekoliko meni sličnih, pišem i govorim istinu i samo istinu. I iznova preklinjem: OPAMETITE SE!
