Profesore Markovina, možemo li se na početku razgovora vratiti u osamdesete, na finale između Veleža i Dinama? Da li Vas je pogodak Marka Mlinarića, koji je komentator opisao riječima „stara varka Mlinarića Marka“, zabrinuo? I kako ste se osjećali kada je sudija odsvirao kraj utakmice?
Finala kupa iz 1986. sjećam se kroz toliku maglu da iz nje izvire jasno kao bistri ljetni dan samo doček igrača na stadionu Pod Bijelim brijegom i činjenica da sam tada prvi put istrčao na travnjak igrališta o kojem sam sanjao da ću jednom na njega istrčati kao igrač Veleža. I pamtim tu ne samo dječju euforiju nego i eksploziju sreće oko mene.
Drugi put sam se na taj travnjak spustio nekad neposredno nakon rata, preskočivši gornji zid visoke zapadne tribine. Dolje su neki otac i sin pucali na gol prema klupskim prostorijama. Spustio sam se na travnjak, došetao do njih, uputio par penala i išetao sa stadiona kroz službeni ulaz, potpuno svjestan da je to bilo to i da to s tim stadionom više nije to. Nažalost.
Prava sjećanja idu pak od godine 1987, a odlično se sjećam debakla u trećem finalu Kupa Maršala Tita 1989. kad nas je Partizan ubio sa 6:1, ja se veselio golu Zije Repka za 1:5, u najmanju ruku kao da sad kreće preokret.
Mislite li da je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, gospodin Hrvoje Zovko, prebolio taj poraz? Šta zaključujete iz Vaših razgovora s njim?
Hrvoje je jedan od strastvenijih navijača Dinama, a svi znamo da takvi ljudi dugo i detaljno pamte. Uostalom, Velež je Dinamu, sve do Bayerna koji je taj rezultat samo uspio nedavno izjednačiti, nanio najveći poraz u povijesti, 9:2. I opet nažalost, sve su to jedna davna vremena u jednom boljem svijetu kojeg se sve manje ljudi sjeća, a i sve manje autora o njima piše. Naravno, najljepše Dežulović, Jergović ili Saša Ibrulj u kontekstu Veleža.
Kada smo već u osamdesetim, moramo se osvrnuti i na traumu gubitka titule u Tuzli. Šta je, po Vašem mišljenju, presudilo da izgubimo titulu – naš mentalitet ili nešto drugo?
Ma dobro, jasna je stvar da Veležu nije bilo dopušteno da dobije tu utakmicu, a igrali su tako da su je zaslužili dobiti. I sve je vodilo k tome. Što je ogromna šteta jer sam nekako siguran da bi s tom pobjedom daljnja budućnost kluba otišla nekim sasvim drugim smjerom. Na kraju krajeva, kup se konačno osvojio i u Bosni i Hercegovini, a prvenstvo još nikako. Sloboda nam se nije smjela dogoditi. Inače, radio-prijenos te utakmice slušao sam u Beogradu, u stanu dede i bake na Bulevaru. Gledao u platane i hotel Metropol, očekujući čudo.
Možete li priznati sebi i drugima da, bez obzira na proteklih 38 godina, i dalje gajite animozitet prema Slobodi?
Da su se stvari odvile drugačije, to bi pitanje imalo smisla. Ovako mi je žao tog kluba, a još više mi je žao i nejasno zašto ta tri drevna i radnička kluba iz Bosni i Hercegovini – Velež, Željezničar i Sloboda, nemaju bliske odnose, nego baš suprotno? To, recimo, ne mogu prihvatiti.
Kako ste doživjeli Veležov rezultatski procvat pod vodstvom Feđe Dudića – od plasmana u Evropu do osvajanja Kupa?
Pa, iskreno, nisam mislio da ću više ikad zaplakati zbog nogometa, ali to mi se desilo tada dva puta. Bio sam u Zenici na finalu kupa kad su nam se sve nesreće konačno jednom u životu vratile i kad po stanju na terenu uopće nije izgledalo da će Velež uzeti taj trofej.
A onda sam otišao i na Grbavicu, na prvu europsku utakmicu, i kad je krenula pjesma Novih fosila „Kako je dobro vidjeti te opet“ raspao sam se. Ne znam što bi se još moglo tako intenzivno dogoditi? Možda jedna odjavna, simbolička domaća utakmica Pod Bijelim brijegom.
Koliko Vam se važnim čini podržati proces koji je pokrenuo predsjednik Rahimić zajedno s legendarnim Mehom Kodrom?
Moram priznati da idem redovno na utakmice posljednjih sezona, male, velike, po svakom vremenu, i da primjećujem dva pogubna fenomena. Prvi je vezan uz publiku, koja je u tom smislu luđa i nerealnija od Hajdukove. To je publika koja je nakon jedne pobjede uvjerena da će se osvojiti titula, da bi nakon poraza u sljedećem kolu tražila da svi odu i da se krene od nule. U takvoj atmosferi je zapravo nemoguće raditi.
Druga pogubna stvar je uporno gomilanje kompletno nove momčadi i poligrafa, što se ne mijenja iz sezone u sezonu, s nerezonskim promjenama trenera, koji, opet, imaju sasvim različite koncepcije igre. Drugim riječima, Veležu fali prvo ideja o tome kakav zapravo klub želi biti i kako želi izgledati na terenu, a potom i strpljenje da iza te ideje klub u potpunosti stane. Ovi ljudi mi izgledaju i iskreno i posvećeno, ali i dalje ne vidim ni naznake nekog kontinuiteta struke i ideje.
Uz Velež, Vaša velika ljubav je Hajduk i Split, klub koji sada tavori u sjeni i nižim ligama. U čemu je, po Vašem mišljenju, tajna dugovječnog neuspjeha Hajduka?
Da se odmah razumijemo, sve je u Hrvatskoj od starta namješteno da Dinamo, odnosno tadašnja Croatia, bude državni projekt, a Hajduk njegova prva pratilja. Onda je Zdravko Mamić, kojeg iz meni posve nejasnih razloga masa ljudi u Bosni i Hercegovini uzdiže u nebesa, samo apgrejdao te postavke. Što ne znači da ni Hajduk, sve do pojave navijačkog preuzimanja uprave nad klubom, nije sam sudjelovao u vlastitoj nemoći.
To se rezultatski umnogome nastavilo i nakon toga, a vrijedi isto što i kod Veleža. Pustimo sad atmosferu u kojoj jest teško raditi, ali tu je more krivih sportskih odluka koje su dovele do toga da, neovisno o bilo čemu drugome, Hajduk godinama na terenu ne liči ni na šta.
Dinamova tranzicija od Mamića do Bobana činila se kao idealna prilika da Hajduk osvoji naslov. Jesu li presudili loš izbor trenera ili preveliki pritisak navijača?
U prošloj sezoni, kad se trofej nudio na pladnju, presudili su kukavičluk trenera Gattusa i uprave kluba, koja je, praktično sve do predzadnjeg kola, imala šansu smijeniti ga. I uzeli bi titulu sigurno. Da su u bilo kojem dijelu proljetne sezone to napravili i umjesto njega stavili bilo koga tko bi igrače stavio na prirodne pozicije i pustio ih da zapravo igraju nogomet.
Izbor Garsije za novog trenera čini se odličnim za Hajduk. Ima li klub dovoljno kvalitetan kadar da se upusti u borbu za titulu s Bobanovim Dinamom?
Objektivno, Dinamo ima i najskuplju i najkvalitetniju momčad u ligi. Jednako kao što Hajduk pod Garcijom konačno igra nogomet. Ali vidimo da mogu kiksati i jedni i drugi. Svakako mislim da imaju šansu i da će biti izjednačeno prvenstvo. A i vidjet ćemo ovog vikenda u izravnom duelu gdje su te ekipe međusobno u ovom momentu.
Jeste li ikada posumnjali u Hajdukov model „narodnog kluba“?
Osim što se s tim idejno slažem i što mi je potpuno nepojmljivo da Hajduk ima privatnog vlasnika ili nekog tajkuna na čelu, pa i osim što je ta ideja konačno uklonila politiku iz kluba, brojke ne lažu. A one kažu da je samo u prošloj godini Hajduk prodao preko 50 hiljada dresova, da je od navijača zaradio 8,5 milijuna eura, da ima preko 120 hiljada aktivnih članova, 20 hiljada pretplatnika, i da je skoro pa nemoguće doći do karte za bilo koju bitniju utakmicu. To su brojke o kojima bilo koji klub s ovih prostora može samo sanjati, a izravna su posljedica činjenice da ljudi osjećaju da je klub njihov. K tome, rezultatski se ništa nije palo u odnosu na vrijeme neposredno prije toga.
Šta očekujete od gradskog derbija između Veleža i Zrinjskog? Čini li Vam se da smo ipak trebali imati više bodova s obzirom na to da smo nadigrali i Borac i Želju čak i s igračem manje?
Velež ove sezone toliko oscilira da je gotovo pa nemoguće prognozirati kako će izgledati na terenu. Evo, baš na te dvije utakmice je izgledalo tako da bih bio siguran u pobjedu protiv Zrinjskog s tom igrom. Međutim, opet onaj užas protiv Posušja govori da to i nije tako sigurno. Drugim riječima, kontinuitet sastava i igre se mora nekako uhvatiti. Isto tako, činjenica je da Zrinjski godinama ima najjaču momčad u ligi, da im je krenulo na ovim zaostalim utakmicama, ali je točno to da Štimac nije ozbiljan trener, što će se kad-tad pokazati.
Ali bez obzira na to, mislim da je došlo vrijeme da ih se konačno pobijedi u gradskom derbiju.
Kako Vam se moglo dogoditi da korčulanski festival zakažete u vrijeme derbi utakmica Sarajeva i Veleža te Hajduka i Sarajeva?
Eh, da. Festival je godinama uvijek trećeg vikenda u devetom mjesecu, ali ako ništa razveselio sam druga Vedada koji će umjesto mene na Poljud, a mi se svakako vidimo idućeg vikenda na gradskom derbiju.
Biste li prihvatili da ostatak života provedete u Zagrebu ako bi to značilo da Velež i Hajduk osvoje titule?
Previše tražiš od mene, toliko autodestruktivan nisam. 🙂
