Tomislav Tomašević je u odnosu prema Thompsonu pokazao ono što u hrvatskoj politici hronično nedostaje (nije bolje stanje ni u cijeloj regiji), a to je principijelnost. Ne deklarativnu, ne prigodnu, nego vrijednosnu, koja ima posljedice. U zemlji u kojoj se većina političara trudi nikoga ne naljutiti, čak ni onda kada bi morali, on je jasno rekao gdje stoji i zašto. Ne zato što je to politički oportuno, nego zato što smatra da javni prostor ne smije biti neutralan prema simbolima i porukama koje normaliziraju radikalni nacionalizam i fašizam.
Treba reći i ovo, bez zadrške: hrvatska desnica u tom smislu zaslužuje određeno poštovanje, ne moralno, već funkcionalno. Ona uglavnom otvoreno stoji iza svojih vrijednosti. One su mnogima odbojne, ali su jasne, konzistentne i prepoznatljive. Zbog toga je i razlog glasanja za desnicu jasan onima koji to žele: znaju šta dobivaju. Problem nije u tome što desnica ima stav, nego u tome što je lijeva i liberalna scena godinama izbjegavala imati svoj. Jasno je, također, da desnica nije donijela bolji život, donijela je gori, ali život, bio dobar ili loš, traži vrijednosni ram. Čovjek koji voli U, makar bio i sužanj, ne može se zamisliti dostojanstvenim s petokrakom, duginom zastavom, marihuaninim listom, slovom A, oznakom Peace ili bilo čim što izlazi iz endehazijskog okvira, odnosno što taj okvir potire. Tako je i obratno. Međutim, na lijevo-liberalnom spektru nije bilo dostojnog predstavnika onih vrijednosti unutar kojih se takav glasač osjeća svojim na svome.
Osim Radničke fronte, lijevi i liberalni politički spektar u Hrvatskoj dugo je pokazivao ozbiljan deficit hrabrosti kada je riječ o odnosu prema desnom radikalizmu. Umjesto jasnog “ne”, nudilo se relativiziranje, kalkuliranje i strah od gubitka birača. Pa ako je i bivalo toga “ne”, ostajalo je na riječima koje nisu pratila djela. Bilo je to neprestano ponavljanje birokratske mantre u kojoj zakon služi kao zaklon, a nemoć kao alibi. Antifašizam se svodio na prigodne izjave, dok se u praksi tolerisalo ono što mu izravno protivrječi. Takva politika nije bila uključiva ni mudra, bila je prazna. Ukratko, konzistentnost zla bila je politički efikasnija od liberalne konfuzije.
Hrvatska desnica nudi jasan identitetski paket: istorijski revizionizam, etnički ekskluzivni patriotizam i kulturu resentimana. To je normativno problematično, ali politički koherentno. Nasuprot tome, lijevo-liberalni blok je godinama pokušavao biti “svima pomalo”, što je u identitetskim pitanjima uvijek završavalo time da ne bude ništa nikome. Strah od etikete “ideološki”, “radikalan” ili “isključiv” proizveo je politiku bez samopoštovanja. Ako ne kažeš ko si i šta braniš, birači to neće učiniti umjesto tebe. Tomaševićev potez zato djeluje osvježavajuće ne zato što je radikalan, nego zato što je dosljedan: on usklađuje riječi i djelovanje. On uopšte nije radikalan, za svoj potez imao je i opredjeljenje i zakonsko pokriće. On je tek neko ko pokušava biti dosljedan. U društvu pomaknutih granica, minimum izgleda kao ekstrem. On može otići i korak dalje. Može pozvati građane na Trg da ga okupiraju prije navijača i time skrenuti pažnju svjetske javnosti na to šta se dešava u Zagrebu. Teško da će otići toliko daleko, ali i ovo malo je dovoljno da jedan dio javnosti smatra herojem u borbi protiv fašizma. To također govori koliko nas je obuzelo „desnilo“, kad se i zalaganje za dosljedno poštivanje kako međunarodnih tako i domaćih konvencija, povelja i zakona smatra herojskim činom.
Zato je Tomaševićev stav važan. Jer je prvi korak ka izlazu iz pomračenja kolektivnog uma. On pokazuje da politika nije samo upravljanje, nego i vrijednosna borba. Da nije dovoljno govoriti o demokratiji, ako se istovremeno šuti pred njezinim negiranjem. I da liberalna i lijeva politika ima smisla samo ako je spremna braniti svoje temeljne vrijednosti čak i kada je to nepopularno.
Jer politika bez vrijednosnog temelja ne znači ništa. Ona ne gradi društvo, ne postavlja granice i ne nudi smjer. Ona se svodi na tehniku i marketing. A društva se ne raspadaju zbog previše vrijednosti, nego zbog njihovog izostanka.
S druge strane, kao glavnog protivnika ima Vladu RH, koja je bez dozvole Grada odlučila da Thompsonu i njegovim fanovima prepusti Trg. O zakonitosti njegovog poteza će nesumnjivo morati odlučivati sudovi. Ipak, s političkog i ideološkog aspekta gledano, Plenković vodi najlicemjerniju hrvatsku politiku od rata naovamo. To ne znači nužno i politiku koja je nanijela i najviše zla. Plenkovićeva politika tipičan je primjer političkog oportunizma upakovanog u retoriku “stabilnosti” i “umjerenosti”. No, ta umjerenost je tek PR maska. Plenković se predstavlja kao evropski centrist, ali u praksi kontinuirano toleriše i amortizuje desni radikalizam unutar vlastitog biračkog i koalicijskog prostora. To nije pragmatizam, nego svjesna odluka da se vrijednosna pitanja drže u magli kako se ne bi remetila kratkoročna politička ravnoteža. Takva politika ne smiruje društvo, nego ga dugoročno truje, jer poručuje da su temeljne vrijednosti stvar pregovora, a ne principa.
On svjesno zamagljuje činjenicu (i na tome politički profitira) da se u slučaju zabrane Thompsonovog nastupa ne radi o zabrani bilo kakvog identiteta, nego o granicama njegove institucionalne legitimacije. Niko Thompsonu ne brani da postoji, pjeva, snima ili nastupa na privatnim manifestacijama. Ono što se osporava jest pravo da grad ili država budu pokrovitelji simboličkog svijeta koji je u suprotnosti s ustavnim temeljem. Sloboda izražavanja nije apsolutna kategorija; ona prestaje ondje gdje počinje normalizacija ideologija koje su same po sebi negacija slobode. Antifašizam u Hrvatskoj nije “jedno od mišljenja”, nego ustavna vrijednost. Braniti je nije cenzura, nego minimum demokratske higijene.
I na kraju, ne smije se olako previdjeti sam Thompson, tj. ne smije ga se poistovjetiti s tek jednom figurom, pjevačem, muzikantom, objektom u ideološkim potkusurivanjima. On je tu akter. Ništa manji nego Plenković ili Tomašević. On je institucionalizovan kao simbol domoljublja još davne 1992. kad je s pjesmom Čavoglave, uz pomoć hrvatskog političkog i vojnog vrha te opštim medijskim padanjem na koljena pred tom pjesmom kao glavnim soundtrackom najvažnijeg događaja u povijesti Hrvata, sticanja hrvatske nezavisnosti ratom. Iako možda ponajmanje zaslužan što se našao na takvoj poziciji, pored njegove želje za profitom, popularnošću, slavom, sasvim je legitimno njegovo samozaljubljeno pitanje koje vrišti iz svih njegovih javnih nastupa a na koje unaprijed zna odgovor, pa je stoga i retoričko: Valjam li vam još. Hrvati To pitanje nije izraz sumnje, nego ritual samopotvrde; odgovor je unaprijed poznat, a aplauz nužan za održavanje mita. Ma koliko mi podcjenjivali lakoću njegovih nota, plitkoću njegovih tekstova, njegov stajling ratobornog dječaka s mačem, činjenica je da on sam sve to vrlo ozbiljno shvata i, što je još važnije, njegov performans kao sebe u ogledalu prihvataju stotine hiljada Hrvata.
On, više nego Plenković, ima pravo da sebe shvata narodnim izborom, bez izbora i izbornih malverzacija, o tome govori broj prodatih ploča, posjećenost koncerata i broj pregleda na raznim streaming platformama. Naravno, moglo bi se to reći možda i za Prljavo kazalište ili Nove fosile ili Severinu, ali vrlo dobro znamo zašto ih ne možemo istim metrom mjeriti. Oni, prosto, nisu soundtrack rata niti dizači ratnog morala zahvaljujući kome je, prema službenoj historiografiji izvojevana najveća hrvatska pobjeda.
On jest ratnik, jer da nije, sam bi odustao, u cilju smirivanja tenzija, od koncerta na Trgu i došao rukometašima na privatnu zabavu da im pjeva ako ga već toliko vole. On želi da porazi Tomaševića, liberali, ljevicu, zakon i da se pokaže pobjednikom. Mora biti jasno, koliko god da se Plenković koristi Thompsonom, toliko se i Thompson koristi Plenkovićem. Nakon koncerta na Trgu pravo pitanje će biti ko je pobijedio i dilema neće biti Plenković ili Tomašević ili Tomašević i Thompson već Plenković ili Thompson. Pravi rat između ideološki utemeljenih koncepata svjetova počinje tek kad se raskrsti s unutrašnjim neprijateljima i smetnjama. Onome što Thompson jest, Plenković je ipak bespotreban balast birokratizacije čiste emocije koja ne trpi ništa što nije direktni kontinuitet NDH niti njeno prikrivanje oblandama evropejstva ili ko zna kakvih trica i kučina. To je svijet koji se nije džaba gradio na monolitnosti sivila smrti nasuprot šarenilu životu, svijet koji ne trpi različitost makar ona bila i plenkovićevska mimikrija. Plenković je prolazan, Thompson je daleko dugoročniji.
Ono što je u svemu dobro, bila ispoštovana zabrana Thompsonovog nastupa ili ne, je to da je po ovom pitanju konačno zabranjena neutralnost.
