Hrvatska je suočena sa starom istinom da politički sustav ne može učinkovito služiti građanima ukoliko različitim stavovima i interesima ne dopušta da se artikuliraju i argumentirano sukobljavaju na tržištu ideja. Demokracija nije samo sloboda izražavanja, okupljanja i udruživanja, a ponajmanje je teror većine nad manjinom. Ona je proces donošenja odgovornih odluka nakon racionalne i argumentirane rasprave. Samo one odluke koje su bile izložene argumentiranoj kritici i koje su prošle racionalnu provjeru imaju demokratski legitimitet.
HDZ je u proljeće 1990. uspostavio svoj politički monopol – de facto jednostranački sustav – u kojem je jedina svrha postojanja nominalno oporbenih političkih stranaka bila održavanje pukog privida demokratskog pluralizma. Stvarno sučeljavanje doista različitih stavova i njihova racionalna provjera bili su onemogućeni, čime je HDZ Hrvatsku učinio nesposobnom za donošenje razumnih, odgovornih i legitimnih političkih odluka.
Tuđmanova smrt i vanjskopolitički pritisak pogodovali su uspostavi stvarnog demokratskog pluralizma, ali je građanima Hrvatske još uvijek, kao i devedesetih godina, uskraćena blagodat demokratske rasprave o važnim i sudbinskim pitanjima, ovoga puta rasprave o članstvu u Europskoj uniji i o ekonomskoj politici kojom će se zaustaviti ekonomska kriza. Umjesto da se o modelu društveno-ekonomskog uređenja, o pristupanju Uniji i o svim posljedicama ovog ili onog odabira, otvoreno raspravlja u parlamentu, na državnim medijima i u javnosti, artikulacija političkih programa prepuštena je ulici. Hinjeni i prividni višestranački sustav se raspada u vakuumu koji je sâm stvorio. Drukčije nije ni moglo biti jer oporba ne radi svoj posao, nema politički program i gubi se u nemaštovitim i kukavičkim kalkulacijama. Kritička javnost praktično ne postoji, a intelektualni mainstream korumpiran je nacionalizmom i provincijalizmom. Hrvatska demokratska javnost podsjeća na pornografski film u kojem je radnja prividna i u kojoj samo naivni, kao u onom vicu, očekuju sretan rasplet.
Da je ulica pogodno mjesto za stvaranje političkih programa, ni višestranački sustav ni parlamentarizam ne bi bili potrebni. Javno okupljanje i prosvjedovanje nesumnjivo su demokratska prava, ali nisu ništa drugo nego kaotična situacija u kojoj se izvikuju parole i komunicira na razini simbola. Demokracija je stroga procedura razumne rasprave i argumentiranog suprotstavljanja različitih mišljenja, a ulica je za takvo što svakako neprikladna i – što je najvažnije – na ulici je savršeno nemoguće sagledavanje posljedica i učinaka političkih odluka.
Samo su dvadesetogodišnja odsutnost istinskog političkog pluralizma i nepostojanje političkih stranaka koje zastupaju suštinski raznolike programe mogli dovesti do paradoksalne situacije u kojoj demonstranti – dok više ili manje neduhovito vrijeđaju vrhovništvo HDZ-a – zahtijevaju upravo ono što je kondenzirani izraz izvornih načela tog istog HDZ-a, a to je ‘Ne kapitalizmu’ ispisano na crnoj podlozi i prometni znak zabrane apliciran na europsku zastavu.
Protivljenjem kapitalizmu – ako je to njihov autentični stav – demonstranti se protive slobodnom poduzetništvu i privatnom vlasništvu i tako – osim revizije Ustava – zazivaju totalnu ekonomsku katastrofu, nezaposlenost i siromaštvo, dakle upravo ono zbog čega su i izišli na ulice. Nije za njihovo siromaštvo i nezaposlenost kriv kapitalizam, već je problem u tome što u Hrvatskoj kapitalizma nema, a nema ga zato što HDZ već dvadeset godina svim raspoloživim sredstvima sprečava njegovu uspostavu iz jednostavnog razloga što u uvjetima slobodnog tržišta kapitala, novca i rada, a nadasve slobodnog tržišta ideja, HDZ ne bi bio ni parlamentarna, kamoli vladajuća stranka.
Da u Hrvatskoj nema kapitalizma, pokazuje banalna činjenica da u Hrvatskoj nema ni kapitala, a gdje nema kapitala i njegovog slobodnog protoka, nema ni otvaranja novih radnih mjesta. HDZ-ov državni intervencionizam, poduzetnički monopol države i visoki porezi školski su primjer lijeve ekonomske politike koja služi održavanju moći političke elite i pokušava kupiti socijalni mir. Kada je HDZ-u ponestalo novaca za kupovinu socijalnog mira, ljudi su izišli na ulice. Taj je novac prije ili kasnije morao presahnuti jer nema tržišta na kojem se stvara nova vrijednost niti monopolistička država ikome dopušta stvaranje nove vrijednosti osim sebi i uskom krugu pouzdanika koji glume kapitalizam, po istom obrascu po kojem oporbene stranke glume demokraciju. To nije kapitalizam, nego banalni kleptokratski klijentelizam utemeljen na pohlepi i vlastoljublju, sustav u kojem nezasitna fiskalna zvijer otima i ono malo zdravog novca koji se stvara u takvim nemogućim uvjetima.
Da bi sveopća paradoksalna zabuna bila potpuna, demonstranti se protive i Europskoj uniji, a da nije bilo političkog pritiska te iste Europske unije, Hrvatska ne bi dosegla ni ovoliki stupanj demokracije, slobode govora i slobode okupljanja niti bi pravosuđe procesuiralo korumpirane političare, a niti bi građani uživali višu kvalitetu zaštite svojih prava u odnosu na ono doba kada su pljačke i ubojstva bile legalizirani oblik privrednog i političkog života.
Ponižavajuća i tragična zabuna
Ta zabuna je, osim što je paradoksalna, i ponižavajuća i tragična. Javni prostor je toliko opustošen floskulama i odsutnošću argumentiranog sučeljavanja različitih političkih opcija i racionalnog sagledavanja njihovih posljedica da je postao moguć i takav apsurd da dio građana, iako željan slobode i blagostanja, izvikuje parole čija bi dosljedna i logična provedba Hrvatsku preobrazila u izoliranu, gladnu i očajnu – nesumnjivo antikapitalističku i antieuropsku – zemlju kakva je bila Albanija u doba režima Envera Hoxhe.
Ulica je izgovorila ono što se ne usuđuju izgovoriti mnogi pripadnici političke elite koji se licemjerno kriju iza proeuropske i ‘kapitalističke’ retorike. Nepostojanje političke stranke koja bi se javno i otvoreno zalagala protiv kapitalizma ili članstva u Europskoj uniji, ili i za jedno i za drugo, onemogućava raskrinkavanje takvih ideja u svoj njihovoj ludosti. Jednako štetno je i nepostojanje stranke koja bi otvoreno ukazivala da je HDZ posegnuo za proeuropskom retorikom desnog centra isključivo radi očajničkog pokušaja da sačuva svoju vlast, pa i pod cijenu izdaje temeljnih načela svoje nacionalističke utopije. Štetno je što ne postoji socijalistička stranka koja bi se borila za radnička prava, kao što je štetno što ne postoji istinski liberalna stranka koja bi zahtijevala uspostavu stvarnog kapitalizma u kojem će socijalni mir i otvaranje novih radnih mjesta počivati na zdravim temeljima slobodnog tržišta i koja bi pozvala na demontažu državnog monopola i fiskalnog terora kao glavnih uzroka ekonomske, pa i moralne krize. Štetno je što se u Hrvatskoj ne vode takve političke rasprave jer politički stavovi postaju doista legitimni tek kada javnost ima jasnu predodžbu o njihovim prednostima, nedostacima i nadasve posljedicama.
I do sada je HDZ Hrvatskoj otvarao perspektive kad god bi izdao svoje izvorne ideale, a sada je u prilici da još jednom spasi Domovinu, ali tako da ovoga puta odustane od vlastoljubivosti. Postalo je nebitno što je nesposoban provoditi svoju vlastitu politiku i što takvu politiku nije ni moguće suvislo provoditi. Vlada mora odstupiti radi uspostave stvarne demokracije u Hrvatskoj, radi stvaranja uvjeta za uspostavu istinskog stranačkog pluralizma i javnog prostora u kojem neće postojati tabui, u kojem će svaku političku ideju biti moguće kritički preispitati i u kojem će svaka politička ideja dobiti priliku da se pokaže u svojoj gluposti ili u svojoj vrijednosti. Dotad će građani Hrvatske biti prepušteni na milost i nemilost ulice i lažnog višestranačja, tog lica i naličja jednog te istog dvadesetogodišnjeg nesporazuma.
